Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3417/17 (M. Ž. i D. K.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3417/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3417/17, rješavajući apelacije Mladena Žabića i Daria Križanca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mladen Žabić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024615 17 Gž od 4. jula 2017. godine i Dario Križanac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Rs 062820 16 Rev od 13. jula 2017.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3417/17
1. Mladen Žabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 8. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 024615 17 Gž od 4. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Javni konkurs za radno mjesto uslužni radnik portir, domar u Službi za administraciju kao i Odluka o izboru kandidata.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je među strankama nesporno da se apelant prijavio na Javni konkurs koji je raspisao prvotuženi („Elektroprijenos-Elektroprenos Bosne i Hercegovine“ a.d. Banja Luka) za radno mjesto uslužni radnik portir u Službi za administraciji, te da je rješenjem prvotužene imenovana Komisija za izbor kandidata po konkursu (u daljnjem tekstu: Komisija) koja je u skladu sa Poslovnikom o radu komisije bodovala kandidate nakon okončanog intervjua i sačinila pismeni izvještaj o rezultatima prijava. Sud BiH je istakao da je također nesporno da je navedena Komisija izvršila bodovanje kandidata na osnovu kriterija iz Poslovnika o radu i sačinila Listu na kojoj je sa 97 bodova rangiran kao prvi drugotuženi (D. S.), drugi D. B. sa 85 bodova, a apelant sa 83 boda na trećem mjestu, te da je izabran prvorangirani kandidat Odlukom o izboru. Sud BiH je istakao da sama činjenica da je drugotuženi kao izabrani kandidat već bio u radnom odnosu na određeno vrijeme kod prvotužene ne znači da se već unaprijed znalo ko će osvojiti najveći broj bodova, niti se može prihvatiti apelantova tvrdnja da je drugotuženi na taj način bio u prednosti jer je znao kako treba postupiti da ostavi najbolji utisak. Sud BiH je konstatovao da je „Komisija u skladu sa Pravilnikom obavila intervju sa svim kandidatima koji ispunjavaju uslove konkursa i izvršila ocjenjivanje u skladu sa navedenim pravilnikom bodujući sve kandidate“. Sud BiH je naglasio da apelant u postupku nije dokazao u čemu se ogleda neobjektivnost Komisije, odnosno šta u proceduralnom smislu i primjeni materijalnih propisa Komisija nije ispoštovala pa da u konačnici ostvareni broj bodova apelanta bude veći u odnosu na prvorangiranog kandidata koji je i izabran. Sud BiH je zaključio da suprotno od apelantovih žalbenih navoda nije došlo do kršenja konkursne procedure niti neravnopravnog odnosa prema svim aplikantima koji su konkurisali na predmetno radno mjesto. Sud BiH je naglasio da u pogledu apelantovih prigovora koji se tiču diskriminacije, da apelantov tužbeni zahtjev nije ni bio opredijeljen u tom pravcu, niti je u konkretnom slučaju za predmetno radno mjesto bilo potrebno obezbjediti odgovarajuću nacionalnu strukturu.
AP-3433/17
3. Dario Križanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je 9. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 062820 16 Rev od 13. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je rješenje prvotuženog (Federacije Bosne i Hercegovine, Odbor državne službe za žalbe) od 16. aprila 2012. godine nezakonito te da se isto poništi, da se poništi rješenje općinskog načelnika drugotuženog (Općine Vitez) od 22. maja 2012. godine, obavijest Agencije za državnu službu F BiH od 25. maja 2012. godine i rješenje prvotuženog od 23. jula 2012. godine, te da se naloži općinskom načelniku drugotuženog da izvrši rješenje o postavljenju državnog službenika od 20. februara 2012. godine i apelanta postavi na radno mjesto inspektor za urbanističko - građevne poslove u Službi za opću upravu.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari sporno pravno pitanje da li se volonterski staž uračunava u radni staž. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi odbili apelantov zahtjev, te da je prvostepeni sud to obrazložio na način da se volonterski staž ne smatra samostalnim radom u struci i izjednačava sa pripravničkim stažem, zbog čega apelant nije ispunjavao traženi uslov iz konkursa, u smislu tri godine radnog staža u struci, da bi bio primljen u radni odnos na mjesto inspektora za urbanističko građevinske poslove u općini Vitez. Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud smatra da se posebni uslov od tri godine rada u struci odnosi isključivo na rad u državnim organima. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 28. stav 1.-4. ranijeg Zakona o radu bilo propisano da “Ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno Zakonom ili Pravilnikom o radu, uvjet za obavljanje poslova određenog zanimanja, poslodavac može lice koje završi školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno osposobljavanje za samostalan rad, bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad)…. Volonterski rad može trajati onoliko vremena koliko je propisano trajanje osposobljavanja, prema Zakonu, za određeno zanimanje. Trajanje volonterskog rada iz stava 3. ovog člana računa se u pripravnički staž i radno iskustvo kao uvjet za rad na određenim radnim mjestima ili za polaganje stručnog ispita.“. Vrhovni sud je ocijenio da u cilju obezbjeđenja dosljednog tumačenja citirane zakonske odredbe, da se pravilnim pokazuje pravno shvatanje prvostepenog suda da se period volontiranja može uračunati samo u pripravnički staž i radno iskustvo, ali ne i u radni staž. Vrhovni sud je pojasnio da to iz razloga što je pojam radnog iskustva širi pojam od radnog staža. Vrhovni sud je naveo da radno iskustvo obuhvata sve poslove koje je neko lice obavljalo bilo kao volonter, honorarni radnik, preko studentskih ugovora, kao i osnovom zaključenih ugovora o radu. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da se radno iskustvo ne evidentira u radnu knjižicu, dok radni staž, koji pretpostavlja postojanje ugovora o radu sa poslodavcem, za razliku od radnog iskustva, evidentira u radnoj knjižici. Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju, u raspisanom javnom oglasu prvotužene za poziciju Inspektor za urbanističko-građevinske poslove, kao poseban uslov konkursa, između ostalog, traženo "najmanje tri godine radnog staža u struci nakon sticanja VSS”, koji uslov apelant nije ispunjavao, zbog čega je odluka drugostepenog suda u svemu pravilna i na zakonu zasnovana. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3417/17.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da iz navedenih apelacija proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant (AP-3417/17) se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnim slučajevima, imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelacijama ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, odnosno u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Sud BiH i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji (osporenih odluka), te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman