Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3254/17 (Zajednica etažnih vlasnika stambeno poslovne zgrade broj 78)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3254/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3254/17, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika stambeno poslovne zgrade broj 78 u Foči, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zajednica etažnih vlasnika stambeno poslovne zgrade broj 78 u Foči protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Mals 010883 16 Pž od 21. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zajednica etažnih vlasnika stambeno poslovne zgrade broj 78 (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa zakonski zastupnik Aleksandar Paprica, podnio je 28. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Mals 010883 16 Pž od 21. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena odluka na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi („Monting S“ d.o.o. Foča) da apelantu na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da među strankama nije sporno da su izvršeni radovi na postavljanju novih cijevi centralnog grijanja i da su isti plaćeni tuženom od strane apelanta, ali da je sporna priroda tog plaćanja, odnosno da li se radi o neosnovanom bogaćenju tuženog ili zakonskoj obavezi apelanta. Viši privredni sud je istakao da je u konkretnom slučaju zamjena dotrajalih instalacija bila pretpostavka za funkcionisanje centralnog grijanja, što nije trpilo odlaganje i da to pitanje nije mogao riješiti sam apelant, niti etažni vlasnici jedne stambene zgrade, već samo u sporazumu sa zajednicama ostalih zgrada i institucijama koje se griju preko iste kotlovnice, te da je na sastanku 21. oktobra 2014. godine, na kojem je učestvovao i predstavnik apelanta, dogovoreno i odlučeno o rješavanju tog problema i načinu finansiranja, te učešću zajednica i institucija u snošenju troškova. Viši privredni sud je ukazao da prema članu 211. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo da zahtjeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Viši privredni sud je ukazao da budući da prema odluci od 21. oktobra 2014. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) navedenu cijenu radova trebaju platiti korisnici grijanja, a apelant kao pravno lice nije korisnik tih usluga (to su etažni vlasnici), kao i iz razloga što je obavještenje o isključenju grijanja upućeno stanarima (koji su korisnici grijanja), da je prvostepeni sud zaključio da apelant i tuženi nisu ni u kakvom ugovornom odnosu. Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud zbog toga, te ukazujući da je apelant izvršio uplatu spornog iznosa kako bi izbjegao prinudu u smislu člana 211. ZOO, s obzirom da je u pitanju grejna sezona i niske temperature, zaključio da apelant ima pravo na povrat uplaćenog iznosa. Međutim, Viši privredni sud je naglasio da apelant nije sporni iznos platio greškom, niti u zabludi, već po odluci zajednica i institucija koje koriste grijanje sa iste kotlovnice i u cilju sprečavanja isključenja grijanja zbog neplaćenog računa. Viši privredni sud je konstatovao da obzirom da prema Odluci plaćanje trebaju vrše korisnici grijanja i da je obavještenje o isključenju grijanja upućeno stanarima (a ne apelantu), apelant nije izvršio plaćanje da bi izbjegao prinudu prema njemu (jer apelant kao pravno lice i nije korisnik grijanja), već prema stanarima odnosno etažnim vlasnicima (koji nisu izvršili plaćanje niti su stranke u postupku). Viši privredni sud je zaključio da to znači da eventualna prinuda nije izvršena prema apelantu koji je isplatio sporni iznos, već prema trećim licima koja nisu stranke u konkretnom postupku, pa da time nisu ispunjeni uslovi za vraćanje uplaćenog iznosa u smislu člana 211. ZOO. Viši privredni sud je istakao da iako je odluku o zamjeni instalacione mreže centralnog grijanja donijela Skupština korisnika centralnog grijanja koji se zagrijavaju iz iste kotlovnice, čije osnivanje i nadležnost nisu uređeni zakonom, tom sastanku je pored ostalih prisustvovao i predstavnik apelanta koji se nije protivio izvođenju radova, te je odluka o njihovom finansiranju donesena jednoglasno, a radovi na sanaciji toplovodne mreže nisu trpili odlaganje. Viši privredni sud je naveo da su radovi nesporno izvedeni i da apelant nije imao primjedbi u pogledu kvaliteta i visine ispostavljenog računa, te da isti račun nije reklamiran od strane apelanta, ali su tri mjeseca nakon ispostavljanja računa održani sastanci stanara radi vraćanja navedenog iznosa. Viši privredni sud je ocijenio da se u žalbi tuženog osnovano ističe da je između predstavnika korisnika grijanja i tuženog postojao neformalni konsenzualni pravni posao koji ima elemente ugovor o djelu iz člana 600. ZOO, te pošto je tuženi ispunio svoju ugovorenu obavezu da ima pravo na naknadu ugovorenu za izvršeni posao, tim više, što apelant nije vratio ni osporio račun. Viši privredni sud je naglasio da iskazi saslušanih stranaka i svjedoka ne utiču na drugačiju odluku suda i da je preinačenje prvostepene presude posljedica pogrešne primjene materijalnog prava. Viši privredni sud je zaključio da pošto je preinačenjem prvostepene presude odbijen tužbeni zahtjev, da apelantu ne pripada naknada troškova postupka.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo osobe da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud primijeni pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman