Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4087/17 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 18. 10. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4087/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2017. godine u predmetu broj AP-4087/17, rješavajući zahtjev JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14) , donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev JP Elektroprivreda BiH d.d.

Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o.

Zenica za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 2. oktobra 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 007161 17 Uvp od 26. jula 2017. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio prinudno izvršenje Rješenja o određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta broj 03-1- 1224/12-A od 27. januara 2014. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Javnog preduzeća za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: JP „Zenica“) broj 03-1- 1224/12-A od 27. januara 2014. godine, donesenim u ponovnom postupku, apelant je obavezan da u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2012. godinu plati za proizvodni kompleks pogona Moščanica površine 200.145 m² mjesečni iznos od 6.004,35 KM, odnosno ukupan godišnji iznos od 72,052,20 KM. Takođe, predmetnim rješenjem je određeno da je apelant za neblagovremeno plaćanja obaveze dužan platiti kamatu na javne prihode po stopi od 0,04% dnevno.

3. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je članom 75. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH („Službene novine FBiH“, broj 67/05; u daljnjem tekstu: ZGZ) propisano da su obveznici naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenim, poslovnim ili sličnim prostorima, odnosno fizička i druga pravna lica koji su korisnici zemljišta. Dalje, ukazano je da je članom 73. stav 1. istog Zakona propisano da se Odlukom općinskog Vijeća uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, te određuju uvjeti i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade. Konstatovano je da su ta pitanja regulisana Odlukom o građevinskom zemljištu Općine Zenica („Službene novine Općine Zenica“, broj 4/07- prečišćen tekst; 2/08, 5/08,1/10,2/11,2/12,2/13, 2/14; u daljnjem tekstu: Odluka). Navedeno je da je članom 7. Odluke regulisano da se gradskim građevinskim zemljištem smatra izgrađeno i neizgrađeno građevinsko zemljište na gradskom području općine Zenica koje je određeno obuhvatom Urbanističkog plana grada Zenice. Takođe, navedeno je da je članom 58. stav 1. Odluke utvrđena visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta po m² formirane površine stambenog i pomoćnog prostora, različita za pojedine stambene zone, a u stavu 2. tačka e istog člana je određena visina mjesečne naknade po m² korisne površine proizvodnog kompleksa, koja je različita za svaku od tri poslovne zone. Pored toga, navedeno je da je članom 59. Odluke utvrđena, prema pripadnosti određenoj zoni, i visina mjesečne naknade za m² korisne površine za otvoreni prostor. Imajući u vidu navedene odredbe, utvrđeno je da za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za proizvodni pogon Moščanica, za njegov dio koji je u obuhvatu Urbanističkog plana općine Zenica“, (koji obuhvata parcele k.o. Perin Hana i k.o. Putovići), utvrđena površina od 200.145 m², a da je prema Odluci cijena 0,03 za m² za proizvodne komplekse u III poslovnoj zoni, te da je na taj način određena mjesečna naknada od 6.004,35 KM.

4. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja JP „Zenica“, koju je Drugostepena komisija Općine Zenica za rješavanje po žalbi protiv rješenja koja su donesena u prvostepenom postupku (u daljnjem tekstu: Komisija) odbila kao neosnovanu rješenjem broj 01/14-000331/14 od 10. decembra 2014. godine, uz obrazloženje da je prvostepeni organ primjenjujući odredbe čl. 73. stav. 1. i člana

75. ZGZ i odredbe čl. 7. i 58. Odluke, uz obavljeni uviđaj na licu mjesta prema preporukama Kantonalnog suda, pravilno proveo ponovni postupak i na temelju navedenog donio odluku zasnovanu na zakonu.

5. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Komisije, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu presudom broj 04 0 U 007161 17 U 2 od 1. februara 2017. godine.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili odredbe materijalnog prava kada su odlučili kao u izreci svojih rješenja, pri čemu nisu povrijedili niti odredbe Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je ocijenio da apelant neosnovano ukazao na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u konkretnoj upravnoj stvari, jer je činjenično stanje utvrđeno na osnovu neposrednih uviđaja na licu mjesta, a kojim uviđajima su prisustvovali članovi komisije apelanta, te isti potpisali zapisnike na osnovu kojih je prvostepeni organ utvrdio tačan položaj navedenih objekata, zonu u kojoj se objekti nalaze, te površinu objekata, a na osnovu urbanističkog plana je utvrđeno da su svi objekti sagrađeni u zoni obuhvata gradskog građevinskog zemljišta Općine Zenica. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant neosnovano u tužbi ukazao na nepravilnu primjenu odredaba ZGZ. Kantonalni sud je u vezi sa tim ukazao da je članom 7. Odluke utvrđena granica prostornog obuhvata gradskog građevinskog zemljišta Općine Zenica. Takođe, ukazao je da u toj Odluci decidno navedeno da se gradskim građevinskim zemljištem u smislu te odluke smatra izgrađeno i neizgrađeno zemljište na području Općine Zenica koje je određeno urbanističkog plana Grada Zenica, a u pogledu grafičkog prikaza prostornog obuhvata gradskog građevinskog zemljišta i ostalog građevinskog zemljišta sa opisom granica zona sačinjen je na geodetskoj podlozi odgovarajuće razmjere i sastavni je dio ove odluke, a čuva se u Upravi za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina. Pored toga, ukazao je da je ta odluka donesena od strane Općinskog vijeća Općine Zenica u skladu sa odredbama ZGZ. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je apelant neosnovano ukazao na odredbe člana 2. Zakona o rudarstvu Zeničko-dobojskog kantona u smislu njegove djelatnosti eksploatacije mineralnih sirovina i da je neosnovano ukazao da nema osnova za određivanje predmetne naknade.

7. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude navedene presude, koji je Kantonalni sud odbio presudom broj 04 0 U 007161 17 Uvp od 26. jula 2017. godine.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je uvidom u sadržaj spisa, predmetnog zahtjeva i pobijanu presudu, utvrdio da je, shodno odredbama člana 41. stav 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, nadležan za donošenje odluke po tom predmetnom zahtjevu, te je ocijenio da pobijana prvostepena presuda i pobijana rješenja nisu zasnovana na povredama odredbi ZGZ, kao federalnog materijalnog propisa, a niti na nepravilnoj primjeni Odluke, kao kantonalnog materijalnog propisa.

9. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani su navodi zahtjeva da je postupak ocjene ustavnosti odredbi Odluke sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine samo djelimično okončan, te da je prvostepeni sud na konkretnu upravnu stvar nepravilno primijenio odredbe te Odluke. Kantonalni sud je istakao da je iz Djelomične presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine, koja je prethodila donošenju pobijane presude, proizilazi da je istom utvrđeno da je član 56. stav 2. Odluke, na kojem je, između ostalih, zasnovana pobijana prvostepena presuda, kao i pobijana rješenja upravnih organa, u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je navedeni postupak ocjene ustavnosti odredbi Odluke okončan rješenjem Ustavnog suda FBiH broj U-72/14 od 8. novembra 2016. godine, kojim je odbačen zahtjev Premijera Zeničko - dobojskog kantona od 23. oktobra 2014. godine, za ocjenu ustavnosti odredbi članova 52. do 59. navedene Odluke, jer podnosilac tog zahtjeva nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazano, a na način kako mu je naloženo aktom Ustavnog suda FBiH broj: U-72/14 od 15.09.2016. godine.

10. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi zahtjeva da je pobijana prvostepena presuda zasnovana na povredama odredbi člana 2. stav 2, člana 63. stav 6, te čl. 74, 76, 77. i 93. ZGZ, a da su paušalni i neargumentirani navodi zahtjeva da su navedene odredbe člana 52.

- 59, kao i odredbe člana 7., 8. i 9. Odluke, u suprotnosti s navedenim odredbama ZGZ. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 56. stav 2. tačka e Odluke, na kojoj je zasnovana pobijana prvostepena presuda i pobijana rješenja upravnih organa, utvrđena je visina mjesečnog iznosa naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta po m² korisne površine za djelatnost „PROIZVODNJA (industrijski kompleksi)" po poslovnim zonama i da ista iznosi: za I poslovnu zonu 0,05 KM/m²; za II poslovnu zonu 0,04 KM/m² i za III poslovnu zonu 0,03 KM/m². Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi zahtjeva kojima apelant pobija propisanu visinu naknade iz citirane odredbe člana 56. stav 2. tačka e Odluke u navedenim mjesečnim iznosima po poslovnim zonama i ukazuje na povredu odredbe člana 74. ZGZ. Kantonalni sud ju ukazao da se prema citiranoj zakonskoj odredbi naknada za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, određuje u skladu sa odlukom iz člana 73. ovog Zakona, dakle konkretnom Odlukom, prema jedinici površine zemljišta (m²), odnosno prema jedinici izgrađene korisne površine u iznosu od 0,01 %. Kantonalni sud je konstatovao da je ova Odluka donesena od strane Općinskog vijeća Općine Zenica, u skladu sa odredbama ZGZ, a visina naknade je propisana odredbom člana 56. stav 2. tačka e te Odluke u različitim mjesečnim iznosima, zavisno od zone, korisne površine poslovnog prostora i djelatnosti, a koja odredba je kao što je utvrđeno Djelomičnom presudom Ustavnog suda FBiH broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine, u saglasnosti sa Ustavom FBiH.

11. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant tvrdi da je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, u smislu odredbi člana 41. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, usmjerio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), ukazujući na povrede federalnog zakona. Shodno tome, smatra da Kantonalni sud nije bio nadležan da odluči o tom zahtjevu i da mu je uskratio pravo na sudsku zaštitu pred Vrhovnim sudom, a time i povrijedio njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Takođe, apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno odredbe ZGZ i Odluke. Apelant tvrdi da je njegov „krajnji cilj“ bila „direktna primjena Zakona o građevinskom zemljištu u dijelu u kojem osporeno rješenje odstupa od obavezujućih odredbi tog Zakona“. Tvrdi da su utvrđivanje obaveze plaćanja naknade i njena visina koja mu je nametnuta osporenim odlukama opredijelili apelanta na podnošenje apelacije te navodi da će, imajući u vidu tešku situaciju u kojoj se nalaze rudnici uglja u BiH, te da se radi obavezama koje se određuju za svaku narednu godinu na temelju prethodne, stav Kantonalnog suda ozbiljno ugroziti apelantovu imovinu i mogućnost za dalje finansijsko poslovanje.

12. Zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant nije posebno obrazlagao.

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere zapravo traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažnog rješenja kojim je obavezan na plaćanje određenog novčanog iznosa na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2012. godinu u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja, kao i na plaćanje zatezne kamate na javne prihode u slučaju neblagovremenog plaćanja te novčane obaveze.

16. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere nije posebno obrazložio odnosno da taj svoj zahtjev zasniva isključivo na navodima o kršenju ustavnih prava prilikom donošenja osporene odluke, što, kako je već navedeno, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na svoj stav da izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku čini sastavni dio prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 602/04 od 13. oktobra 2005. godine, st. 31. i 34, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 17/06). Stoga, Ustavni sud smatra da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažnog rješenja donesenog u upravnom postupku mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji odnosno navodima da će postupanje po tom rješenju, imajući u vidu tešku situaciju u kojoj se nalaze rudnici uglja u BiH, da se radi obavezama koje se određuju za svaku narednu godinu na temelju prethodne, ozbiljno ugroziti apelantovu imovinu i mogućnost za dalje finansijsko poslovanje sa nesagledivim posljedicama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta na kojima zasniva predmetni zahtjev, sami po sebi, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4087/17 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio