Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1149/15 (Z. S.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1149/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1149/15, rješavajući apelaciju Zumrete Salković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zumrete Salković.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047248 14 Rsž 2 od 29.
septembra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Zumreti Salković, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Zumreti Salković zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zumrete Salković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047248 14 Rsž 2 od 29. septembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zumreta Salković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušija, advokati iz Sarajeva, podnijela je 13. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047248 14 Rsž 2 od 29. septembra 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odbora državne službe za žalbe FBiH (u daljnjem tekstu: Odbor) zatraženo je u periodu od 11. maja i 30. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, Ministarstvo i Odbor dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. maja do 6. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Ministarstva broj 13-01-34-9-252 od 1. oktobra 2007. godine D. E. postavljena na radno mjesto državnog službenika – šef Odjeljenja za zaštitu porodica s djecom i civilne žrtve rata u Ministarstvu (u daljnjem tekstu: predmetno radno mjesto).
6. Aktom Agencije za državnu službu FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija) broj 06-34-8-521- 81/07 od 8. oktobra 2007. godine apelantica je obaviještena da je na predmetno radno mjesto postavljena D. E, prva na listi uspješnih kandidata.
7. Odbor je Rješenjem broj 01-34-1340/07 od 14. novembra 2007. godine odbio kao neosnovnu apelanticinu žalbu izjavljenu protiv akta Agencije od 8. oktobra 2007. godine. Osporeni postupak
8. Apelantica je 11. aprila 2008. godine Općinskom sudu podnijela tužbeni zahtjev protiv Odbora i Ministarstva kojim je tražila da se ponište rješenje Odbora od 14. novembra 2007. godine, akt Agencije od 8. oktobra 2007. godine i rješenje Ministarstva od 1. oktobra 2007. godine, kao i da se Ministarstvo obaveže da izvrši ponovni izbor kandidata u skladu s uvjetima iz konkursa.
9. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 047428 od 22. maja 2009. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 047248 09 Gz od 19. decembra 2011. godine apelanticina žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja se kao razlog ukidanja prvostepene presude navodi da prvostepeni sud nije raspravio osnovanost zahtjeva koji se temelji na tvrdnji da izabrani kandidat ne ispunjava konkursni uvjet radnog staža u struci jer nije ocijenio dokaze kojim je apelantica utvrđivala tu činjenicu, pa je onemogućio apelanticu u raspravljanju.
11. U međuvremenu je Ministarstvo donijelo Rješenje broj 13-01-34-2-26 od 29. maja 2012. godine kojim je D. E. kao državnom službeniku prestao radni odnos 31. maja 2012. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da se D. E. obratila Ministarstvu zahtjevom za dobrovoljno istupanje iz državne službe, pa je odlučeno u skladu s članom 51. stav 1. tačka a) Zakona o državnoj službi u FBiH.
12. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 047248 14 P 2 od 28. februara 2014. godine poništio rješenje Odbora od 14. novembra 2007. godine i rješenje Ministarstva od 1. oktobra 2007. godine. Istom presudom Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi akt Agencije od 8. oktobra 2007. godine i obaveže Ministarstvo da izvrši ponovni izbor kandidata za predmetno radno mjesto u skladu s uvjetima iz konkursa. Također, istom presudom tuženi su obavezani apelantici naknaditi troškove parničnog postupka.
13. Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza pobliže navedenih u obrazloženju presude utvrdio da je Agencija objavila javni konkurs za popunu predmetnog radnog mjesta državnog službenika u Ministarstvu, a kao potreban uvjet koji kandidati trebaju ispunjavati bio je naveden, između ostalog, i uvjet „najmanje četiri godine radnog staža u struci“. Nadalje, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelantica i D. E. kao prijavljene kandidatkinje uspješno prošle proceduru javnog konkursa na pismenom i usmenom dijelu stručnog ispita, koju je provela Agencija, te da se prema listi uspješnih kandidata Agencije na prvom mjestu nalazila D. E., a na drugom mjestu apelantica. Također, Općinski sud je utvrdio da je rješenjem Ministarstva od 1. oktobra 2007. godine na oglašeno radno mjesto, nakon završene izborne procedure, postavljena D. E. kao prva s liste uspješnih kandidata, o čemu je apelantica obaviještena aktom Agencije od 8. oktobra 2007. godine.
14. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporna činjenica da li je izabrana kandidatkinja D. E. ispunila poseban uvjet tražen na javnom konkursu „najmanje četiri godine rada u struci“, od koje zavisi zakonitost njenog postavljenja na mjesto državnog službenika povodom kojeg je objavljen javni konkurs. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz dokaza pobliže navedenih u obrazloženju presude proizlazi da D. E. nije ispunjavala traženi poseban uvjet iz javnog konkursa „najmanje četiri godine rada u struci“, ali da je nakon provedene konkursne procedure prema listi uspješnih kandidata koju je utvrdila Agencija plasirana kao najuspješniji kandidat, nakon čega je uslijedilo i njeno postavljenje na upražnjeno radno mjesto. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja Odbora koji je neosnovano odbio njenu žalbu u vezi s pravilnošću izbora, kao i zahtjev da se poništi rješenje Ministarstva kojim je na radno mjesto državnog službenika postavljen kandidat koji nije ispunjavao sve tražene uvjete iz javnog konkursa, budući da je dokazala da u konkretnom slučaju zapošljavanje u organima državne službe nije provedeno na osnovu ispunjavanja svih uvjeta i kriterija propisanih članom 25. u vezi s članom 29. Zakona o državnoj službi u FBiH, a što je decidirano propisana obaveza odredbom člana 3. navedenog zakona.
15. S druge strane, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se poništi akt Agencije jer u tužbi Agencija nije označena kao tužena strana, pa samim time nije ni učestvovala kao stranka u konkretnom postupku. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan ni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se Odbor i Ministarstvo obavežu da izvrše ponovni izbor kandidata na predmetnom radnom mjestu državnog službenika, jer Odbor i Ministarstvo nisu organi kojima je Zakonom o državnoj službi u FBiH data nadležnost da vrše izbor kandidata u skladu s uvjetima iz konkursa. Naime, izborni proces, pa samim time i izbor kandidata (najuspješnijih), na osnovu javnog konkursa je u nadležnosti Agencije odnosno Komisije za izbor koju Agencija imenuje. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 30. Zakona o državnoj službi u FBiH kojom je propisano da Komisija za izbor provjerava i bira kandidate na osnovu profesionalnih sposobnosti ocijenjenih putem javnog konkursa, koje su identične za sve kandidate koji se prijavljuju za isto radno mjesto. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da rukovodilac državnog organa, u konkretnom slučaju Ministarstva, ima jedino zakonsku nadležnost da vrši postavljenje državnog službenika uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije, s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs, shodno članu 31. Zakona o državnoj službi u FBiH. Općinski sud je odbio kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se tuženo Ministarstvo obaveže na „ponovni izbor kandidata u skladu s uvjetima iz konkursa“, a ne na ponovno postavljenje s liste uspješnih kandidata, budući da se radi o sasvim različitim radnjama, i suštinski i terminološki.
16. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 047248 14 Rsž 2 od 29. septembra 2014. godine odbio apelanticinu žalbu, a žalbu Ministarstva uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište rješenje Odbora od 14. novembra 2007. godine, akt Agencije od 8. oktobra 2007. godine, kao i rješenje Ministarstva od 1. oktobra 2007. godine. Također, istom presudom Kantonalni sud je odbio i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se Ministarstvo obaveže da izvrši ponovni izbor kandidata za predmetno radno mjesto u skladu s uvjetima iz konkursa.
17. Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je kandidatkinja koja je izabrana u skladu s konkursom koji je oglasila Agencija D. E. prestala da radi na predmetnom radnom mjestu 31. maja 2012. godine, na osnovu rješenja Ministarstva od 29. maja 2012. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 31. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH (u obrazloženju presude je očitom greškom naveden stav 3) kojom je propisano da se rezervna lista uspješnih kandidata (koji su prošli javni konkurs) čuva do isteka probnog rada postavljenog državnog službenika, dok je članom 32. stav 1. istog zakona propisano da period probnog rada državnog službenika ukupno traje šest mjeseci. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da je osnovan prigovor Ministarstva da se više ne čuva rezervna lista uspješnih kandidata, budući da je državna službenica D. E. postavljena na predmetno radno mjesto rješenjem od 1. oktobra 2007. godine i da je radila do 31. maja 2012. godine.
18. Imajući u vidu novonastale okolnosti, Kantonalni sud je ocijenio da su osnovani žalbeni razlozi Ministarstva, jer više nema osnova za poništenje rješenja Odbora od 14. novembra 2007. godine i rješenja Ministarstva od 1. oktobra 2007. godine o postavljanju kandidata D. E. na predmetno radno mjesto, s obzirom na to da joj je prestao rad u Ministarstvu 31. maja 2012. godine, a nema mogućnosti da se Ministarstvo obaveže da inicira ponovni izbor kandidata po javnom konkursu na predmetno radno mjesto državnog službenika, u skladu s odredbom člana 31. stav 3. Zakona o državnoj službi u FBiH, pa je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica je, između ostalog, istakla da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredaba čl. od 24. do 32. Zakona o državnoj službi u FBiH.
20. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istakla da je upravo zbog dugotrajnosti postupka dovedena u neravnopravan položaj, te uskraćena u svom pravu na pravičnu i u razumnom roku sudsku zaštitu.
b)Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je naveo da je u žalbenim razlozima Ministarstva našao osnov za preinačenje prvostepene odluke, nakon čega je prvostepena presuda preinačena odbijanjem usvojenog dijela tužbenog zahtjeva. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su razlozi za neosnovanost apelanticine žalbe istaknuti u obrazloženju osporene presude kojom je apelanticina žalba odbijena, a žalba Ministarstva uvažena.
22. Općinski sud je naveo da pred tim sudom nije bilo povreda ljudskih prava na koje apelantica ukazuje, te da joj je bilo omogućeno da izvede sve predložene dokaze, kao i da presuda tog suda sadrži jasne i iscrpne razloge u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom.
23. Ministarstvo je navelo da osporenom presudom nije došlo do povrede osnovnih ljudskih prava zagarantiranih Evropskom konvencijom.
24. Odbor je naveo da kao stranka u postupku nije imao utjecaj na dužinu trajanja predmetnog postupka.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
26. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i 4/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 30.
Izborni proces
1. Komisija za izbor provjerava i bira kandidate na osnovu profesionalnih sposobnosti ocijenjenih putem javnog konkursa, koje su identične za sve kandidate koji se prijavljuju za isto radno mjesto. Izbor kandidata komisija vrši u roku od 30 dana nakon isteka krajnjeg roka za prijave na javni konkurs.
Član 31. st. 1., 2. i 3.
Postavljenje državnog službenika Državnog službenika postavlja rukovodilac organa državne službe, uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije, s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs. Rezervna lista uspješnih kandidata čuva se do isteka probnog rada postavljenoga državnog službenika.
Postavljenje državnog službenika vrši se rješenjem koje se objavljuje na oglasnoj ploči organa državne službe i dostavlja državnom službeniku. Prije preuzimanja dužnosti, postavljeni državni službenik prima pisani opis svog radnog mjesta i opis uvjeta službe. Član 32. stav 1.
Probni period Kada se radi o prvom zapošljavanju u organu državne službe, državni službenik prolazi razdoblje probnoga rada. Period probnog rada državnog službenika obuhvata vrijeme uvođenja u posao i vrijeme obavljanja dužnosti i ukupno traje šest mjeseci, osim ako ovim zakonom nije drugačije utvrđeno.
VI.Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 047248 14 Rsž 2 od 29. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica osporava navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Suđenje u razumnom roku
34. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 11. aprila 2008. godine i da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 29. septembra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko šest i po godina, od čega je pred prvostepenim sudom trajao godinu i jedan mjesec (22. maja 2009. godine), a pred drugostepenim dvije i po godine (19. decembra 2011. godine). Budući da je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu i vratio je tom sudu na ponovno suđenje, prvostepeni sud je nakon dvije godine i dva mjeseca donio presudu (28. februara 2014. godine), koju je potvrdio drugostepeni sud presudom nakon sedam mjeseci (29. septembra 2014. godine). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem je apelantica podnijela tužbu radi osporavanja odluke o izboru kandidata, te da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o posebno složenom predmetu. Osim toga, kako se tužbeni zahtjev odnosi na osporavanje odluke o izboru kandidata za predmetno radno mjesto na koje je konkurirala i apelantica, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.
35. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
36. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
37. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke AP 1062/15. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
39. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 1062/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka solidarno plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje – primjena prava
41. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.
42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
44. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da su apelantica i D. E. kao prijavljene kandidatkinje uspješno prošle proceduru javnog konkursa za predmetno radno mjesto, da se prema listi uspješnih kandidata Agencije na prvom mjestu nalazila D. E., a na drugom mjestu apelantica, te da je rješenjem Ministarstva od 1. oktobra 2007. godine na oglašeno radno mjesto postavljena D. E., o čemu je apelantica obaviještena aktom Agencije od 8. oktobra 2007. godine.
45. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su presudom Općinskog suda poništena rješenja Odbora i Ministarstva i istovremeno odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi akt Agencije i obaveže Ministarstvo da izvrši ponovni izbor kandidata za predmetno radno mjesto u skladu s uvjetima iz konkursa.
46. Presudom Kantonalnog suda apelanticina žalba je odbijena, a žalba Ministarstva uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište rješenje Odbora, akt Agencije, rješenje Ministarstva, kao i da se Ministarstvo obaveže da izvrši ponovni izbor kandidata za predmetno radno mjesto u skladu s uvjetima iz konkursa. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda slijedi da nema osnova da se ponište rješenja Odbora i Ministarstva (kojima je D. E. imenovana na predmetno radno mjesto), budući da je D. E. prestala da radi na predmetnom radnom mjestu, odnosno da je dobrovoljno istupila iz službe, što je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 29. maja 2012. godine, a nema mogućnosti da se Ministarstvo obaveže da inicira ponovni izbor kandidata za predmetno radno mjesto. U skladu s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i da je za to dao jasno i argumentirano obrazloženje, te se pri tome pozvao na odredbe čl. 30, 31. i 32. Zakona o državnim službenicima u FBiH. Proizlazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda ne slijedi bilo kakva proizvoljnost, odnosno Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelanticini navodi neosnovani.
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, shodno tome, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija neosnovana.
Pravo na imovinu
48. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak trajao oko šest i po godina, za što najveću odgovornost snose Općinski i Kantonalni sud, koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, na koju je apelantica ukazala.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman