Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2445/17 („Energopetrol“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2445/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2445/17, rješavajući apelacije „Energopetrol“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Energopetrol“ d.d. Sarajevo protiv:

- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 091970 15 Rev od 11. aprila 2017. godine,

- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 085868 14 Rev od 11. aprila 2017. godine,

- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 083951 15 Rev od 11. aprila 2017. godine,

- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 091953 15 Rev od 9. maja 2017. godine i

- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 232354 14 Rev od 9. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2445/17

1. „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 091970 15 Rev od 11. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, obavezan je apelant da tužitelju Š. Z. isplati razliku između osnovne plaće uvećane za minuli rad i isplaćene plaće za period od 11. maja 2006. godine do 13. decembra 2007. godine, te da za tužitelja obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period.

AP-2446/17

2. Apelant, kojeg zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 085868 14 Rev od 11. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, obavezan je apelant da tužitelju N. R. isplati razlike osnovnih plaća za period od 14. aprila 2006. godine do 10. decembra 2007. godine, te da za tužitelja obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period.

AP-2964/17 i AP-3005/17

3. Apelant, kojeg zastupaju Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 083951 15 Rev od 11. aprila 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2964/17. Apelant, kojeg zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 083951 15 Rev od 11. aprila 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3005/17. U konkretnom slučaju, obavezan je apelant da tužitelju S. Š. isplati razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za period od 7. aprila 2006. godine do 31. maja 2008. godine, ta da za tužitelja obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period.

AP-3006/17

4. Apelant, kojeg zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 091953 15 Rev od 9. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, obavezan je apelant da tužitelju F. A. isplati razliku između osnovne plaće uvećane za minuli rad i isplaćene plaće za period od 11. maja 2006. godine do 14. decembra 2007. godine.

AP-3332/17 Apelant, kojeg zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 232354 14 Rev od 9. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, obavezan je apelant da tužiteljima H. S., A. Č., A. L., F. B., A. K., H. S., B. K. i N. G. isplati razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za period od 6. februara 2009. godine do 30. novembra 2011. godine, te da tužiteljima obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene razlike plaća.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-2445/17, AP-2446/17, 2964/17, AP-3005/17, AP-3006/17 i AP- 3332/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2445/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

6. U obrazloženjima osporenih odluka, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano tvrdi da je predmetne tužbene zahtjeve trebalo odbaciti zbog neblagovremenosti. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da se u pogledu predmetnih zahtjeva tužitelja radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa koja zastarijevaju u roku od tri godine, u skladu sa odredbama člana 106. Zakona o radu, pri čemu ostvarivanje tih potraživanja nije ograničeno rokom za podnošenje tužbe iz noveliranih odredaba člana 103. Zakona o radu (Zaključak sjednice građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. avgusta 2003. godine – Bilten sudske prakse Vrhovnog suda broj 2002/2003. tačka 24.). Osim toga, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su tužitelji bili apelantovi zaposlenici na osnovu ugovora o radu, te da je u preambuli ugovora o radu navedeno da se isti zaključuju, pored ostalog, na osnovu Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelantovi prigovori da ga odredbe GKU ne obavezuju, iz razloga što je apelant privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom i da je odredbama člana 2. GKU propisano da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, nisu osnovani. Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme zaključenja prvih ugovora o radu između tužitelja i apelanta, apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao GKU, iz čega proizilazi da je normativni dio GKU inkorporiran u ugovore o radu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 105. Zakona o radu propisano da se u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja ugovori o radu prenose na novog poslodavca, pa su u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, nakon promjene apelantove vlasničke strukture ugovori o radu preneseni na apelanta i kao takvi obavezuju apelanta sve do njegove izmjene ili prestanka. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani niti prigovori apelanata u kojima ukazuju da je donošenjem Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine) i Kolektivnog ugovora za „Energopetrol“ d.d. Sarajevo iz 2008. godine, nastupio uslov iz odredaba člana 113. stav 3. Zakona o radu i da se nakon stupanja na snagu navedenih ugovora nije moglo produžiti važenje GKU. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da prelaznim i završnim odredbama OKU iz 2005. godine nije propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanim odredbama člana 39. stav 2. OKU iz 2005. godine može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su predmetne tužbe neblagovremeno podnesene, te ukazuje da su u konkretnim predmetima proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o radu, odnosno odredbe GKU i OKU iz 2005. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1869/16 od 7. jula 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2445/17 („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio