Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1411/17 (S. A.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1411/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1411/17, rješavajući apelaciju Snježane Anđelić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Snježana Anđelić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 027918 16 Pž od 15. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Snježana Anđelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnijela je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 027918 16 Pž od 15. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana, a žalba tužioca (JP Elektroprivreda HZ Herceg Bosna dd Mostar) je uvažena i prvostepena presuda preinačava u stavu prvom tako da je apelantica obavezana isplatiti tužiocu za utrošenu električnu energiju u periodu od 1. novembra 2003. godine do 31. oktobra 2006. godine određeni novčani iznos, i u stavu drugom dispozitiva u pogledu troškova postupka, tako da je apelantica dužna isplatiti tužiocu troškove postupka, u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u ponovljenom postupku, po rješenju Kantonalnog suda od 11. septembra 2015. godine, prvostepeni sud donio presudu koja se pobija žalbama. Kantonalni sud je naveo da tužbom podnesenom sudu 27. novembra 2006. godine potražuje se dug po osnovu isporučene električne energije u periodu od 1. februara 2002. do 31. oktobra 2006. godine, u određenom novčanom iznosu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da zbir iznosa iz računa koji nisu zastarjeli (računi od novembra 2003. do oktobra 2006. godine) je 8.817,54 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz ispisa otvorenih stavki proizilazi da tužilac račune za mart, april i avgust 2005. godine ne potražuje u cjelokupnom iznosu, nego samo dio tih iznosa jer je apelantica djelomično platila te račune. Naime, Kantonalni sud je naveo da zbirom uplata apelantice dobije se iznos od 706,00 KM koji treba odbiti od zbira iznosa nezastarjelih računa, na koji način se dobije tačan iznos nezastarjelog potraživanja tužioca od 8.111,54 KM, pa je prvostepenu presudu preinačio i obavezao apelanticu da isplati tužiocu naprijed navedeni iznos. Kantonalni sud je naveo da kada se stavi u omjer dosuđeni iznos sa potraživanim iznosom dobije se uspjeh tužioca u ovoj parnici od 73,70%, te je preinačio prvostepeni presudu u pogledu troškova postupka. Kantonalni sud je naveo da je apelantica u ovom postupku je fizičko lice. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da uz ime fizičkog lica stavlja se i naziv obrta samo onda kada se tužbeni zahtjev odnosi na neko činjenje ili davanje koje je vezano za obrt tog fizičkog lica. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju tužilac potražuje od apelantice naknadu na ime isporučene električne energije za potrebe obrtničke radnje apelantice, a ne za njeno domaćinstvo, zbog čega je uz ime apelantice naznačen i obrt kojim se bavi. Naime, Kantonalni sud je naveo je tačno da je apelantica u tužbi, novim računima i novoj finansijskoj kartici označena šifrom 4116935 a u starim računima i staroj finansijskoj kartici šifrom 141501214, no to ne utiče na pasivnu legitimaciju apelantice u ovom postupku. Kantonalni sud je naveo da je apelantica stvarno i trošila isporučenu električnu energiju na predmetnom mjernom mjestu proizilazi ne samo iz knjigovodstvene dokumentacije tužioca nego i iz iskaza same apelantice i njenog supruga datog na ročištu za glavnu raspravu. Kantonalni sud je naveo da su oboje izjavili da su poslovni prostor koristili kao zakupci 7-8 godina i da su iz istog iselili početkom 2006. godine. Takođe, Kantonalni sud je naveo da konkretnom tužbom tužilac potražuje dug od 2002. - 2006. godine, što se po godinama poklapa sa onim što su izjavili apelantica i njen suprug, dok finansijska dokumentacija tužioca ukazuje da je apelantica poslovni prostor koristila još od 1999. godine. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da/apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman