Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4278/15 („Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4278/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4278/15, rješavajući apelaciju „Vodovoda i kanalizacije“ a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Vodovoda i kanalizacije“ a.d. Bijeljina.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 003470 13 Uvp od 18. juna 2015. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Perić, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 003470 13 Uvp od 18. juna 2015. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 003470 12 U od 18. decembra 2012. godine. Apelant je 11. januara 2016. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini i Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 9. maja 2017. godine, a od Republičke uprave za inspekcijske poslove - Saobraćajna inspekcija - Područno odjeljenje Bijeljina (u daljnjem tekstu: Uprava) 10. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su u periodu od 17. do 22. maja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Uprave broj 24.080/346-152-58-2/12 od 11. septembra 2012. godine zabranjeno je apelantu vršenje poštanskih usluga, odnosno prenos pismonosnih pošiljki - računa komitentima za utrošenu vodu i korištenu kanalizacionu mrežu putem zaposlenih radnika u vlastitoj organizaciji dok ne pribavi licencu Agencije za poštanski saobraćaj BiH, uz obrazloženje da je apelant registriran za vršenje djelatnosti prema Rješenju Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 059-0- Reg-l 1000 631 od 10. oktobra 2011. godine i da u okviru toga nije registriran za vršenje poštanskih kurirskih djelatnosti, da je svojim korisnicima usluga dostavljao račune za izvršene usluge isporučene vode i korištenja kanalizacione mreže za mjesec juli i august 2012. godine putem svojih radnika - inkasanata, a ne putem javnog poštanskog operatera, a da sam ne posjeduje licencu Agencije za poštanski saobraćaj BiH, suprotno odredbi člana 5, člana 9. i člana 66. Zakona o poštanskim uslugama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o poštanskim uslugama).

6. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Uprave, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj 13.05/343-2071/12 od 9. oktobra 2012. godine, uz obrazloženje da je odredbom člana 5. stav 7. Zakona o poštanskim uslugama određen pojam poštanske pošiljke, u koju spadaju i računi za utrošenu vodu i korištenu kanalizacionu mrežu kao vrstu komunalne usluge, pa zbog toga takvi računi spadaju u račune za režije.

7. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 12 0 U 003470 12 U od 18. decembra 2012. godine.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je konstatirao da je osporeno rješenje zasnovano na odredbama člana 5. stav 7. Zakona o poštanskim uslugama kojim je propisano da je pismonosna pošiljka svaka poštanska pošiljka koja sadrži neko saopćenje u pisanoj formi na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba uručiti i prenijeti naznačenom primaocu, kao i računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji i sva druga korespondencija. S tim u vezi naveo je da iz sadržaja naprijed navedene zakonske odredbe proizlazi da računi za utrošenu vodu i korištenu kanalizacionu mrežu koje apelant izdaje za svoje usluge koje pruža u okviru svoje djelatnosti predstavljaju pismonosne pošiljke u smislu odredbe člana 5. stav 7. Zakona o poštanskim uslugama, pa njihov prenos u smislu člana 5. stav 1. istog zakona spada u poštanske usluge. Okružni sud je istakao da je članom 3. tog zakona propisano da poštanske usluge u Republici Srpskoj obavljaju: Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka kao javni poštanski operater i drugi poštanski operateri. Okružni sud je zaključio da iz naprijed navedenih zakonskih odredbi proizlazi apelantova obaveza da za prenos i uručenje računa za utrošenu vodu i korištenu kanalizacionu mrežu svojim korisnicima treba da ima odgovarajuću dozvolu-licencu da bi stekao svojstvo poštanskog operatera, kada bi imao zakonsku mogućnost za obavljanje poštanskih usluga. Shodno tome, Okružni sud je zaključio kao u izreci presude.

9. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 12 0 U 003470 13 Uvp od 18. juna 2015. godine.

10. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 5. stav 7. Zakona o poštanskim uslugama propisano da se pismonosnom pošiljkom smatra i račun za režije, drugi račun, finansijski i drugi izvještaj i sva druga korespondencija. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz člana 6. stav 1. Zakona o poštanskim uslugama slijedi da se poštanske usluge vrše po osnovu ugovora po pristupu, pod uvjetima definiranim tim zakonom. Takav ugovor se smatra zaključenim danom označenim na otisku poštanskog žiga na potvrdi o prijemu pošiljke, odnosno na pošiljci (stav 3). Pojašnjeno je šta su univerzalne poštanske usluge, te da se one razvrstavaju na rezervirane i nerezervirane poštanske usluge (član 8. stav 5. Zakona o poštanskim uslugama). Ukazano je da u skladu sa članom 3. Zakona o poštanskim uslugama univerzalne rezervirane poštanske usluge može obavljati samo Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pošta) i one obuhvaćaju prenos pismonosnih pošiljki do 1000 g.

11. Vrhovni sud je ocijenio da je apelant u zahtjevu neosnovano prigovorio pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da je pravilan zaključak nižestepenog suda o tome da računi za utrošenu vodu i korištenje kanalizacione mreže upućeni korisnicima predstavljaju pismonosnu pošiljku, te da su tako pravilno primijenjene odredbe člana 5. i člana 6. istog zakona. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da računi za vodu i korištenje kanalizacione mreže koje apelant upućuje svojim korisnicima predstavljaju pismonosnu pošiljku u smislu odredbe člana 5. stav 7. Zakona o poštanskim uslugama, koja je predmet univerzalne rezervirane poštanske usluge prenosa koji se može obavljati samo preko Pošte kao javnog operatera-nosioca prava prenosa, pri čemu nije relevantno da li je zaključen ugovor između tužioca i Pošte jer se u času predaje pošiljke ugovor o vršenju poštanskih usluga smatra zaključenim shodno odredbi člana 6. stav 3. Zakona o poštanskim uslugama, pa posebno zaključivanje ugovora nije ni potrebno. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak suda u pobijanoj presudi, kao i tuženog u osporenom aktu, da je apelant bio dužan da račune za mjesec juli i august 2012. godine dostavlja potrošačima putem Pošte, a ne putem svojih radnika, jer za to ne posjeduje licencu Agencije za poštanski saobraćaj BiH.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno tumačene odredbe Zakona o poštanskim uslugama i Zakona o poštama BiH, navodeći da se tim odredbama regulira raznošenje pošte na tržištu, a ne fizički prenos dokumentacije privatnih i fizičkih lica za svoje potrebe. Apelant tvrdi da se, imajući u vidu relevantne odredbe tih zakona, u konkretnom slučaju ne radi ni o poštanskim, ni o pismonosnim pošiljkama. Smatra da je pogrešan stav redovnih sudova kada su u osporenim odlukama, pozivajući se na odredbe člana 5. stav 7. Zakona o poštanskim uslugama, zaključili da je apelant dužan da račune za izvršene usluge za utrošenu vodu i korištenu kanalizacionu mrežu, koje dostavlja korisnicima svojih usluga, dostavlja korisnicima putem Pošte. Pored toga, apelant tvrdi da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali u vidu odredbe člana 9. stav 1. tačka đ) Zakona o poštanskim uslugama kojim je propisano da apelant može slati svoje račune korisnicima putem kurirskih usluga jer je navedenim odredbama izričito navedeno da postoji mogućnost da pravna i fizička lica šalju pošiljke kurirskom službom.

13. Apelant se u dopuni apelacije pozvao na praksu iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine.

b) Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud navodi da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju i da je iz tih razloga apelacija neosnovana.

15. Okružni sud smatra da su osporene presude donesene pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena Ustavom zagarantirana prava na čiju povredu ukazuje apelant. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Ministarstvo je citiralo odredbe člana 3, člana 5. stav 7, člana 7, člana 8. stav 5. i člana 9. Zakona o poštanskim uslugama, kao i odredbe člana 6. st. 1. i 2. Zakona o poštama, te naglasilo da iz tih odredaba proizlazi da rezerviranu poštansku uslugu kao uslugu može da pruža samo javni poštanski operater. Ministarstvo je također navelo da je i Ustavni sud Republike Srpske svojom Odlukom broj U-57/10 od 18. maja 2011. godine odbio prijedlog za utvrđivanje neustavnosti čl. 9. i 12. stav 3, te člana 22. stav 3. Zakona o poštanskim uslugama u kojoj je zaključio da te odredbe nisu u nesaglasnosti s Ustavom Republike Srpske jer je zakonsko uređivanje uvjeta za obavljanje poštanskih usluga i funkcioniranje poštanskog saobraćaja u okviru ovlašćenja zakonodavnog organa utvrđenog tač. 6, 8. i 11. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o poštanskim uslugama Republike Srpske („Službene novine Republike Srpske“ broj 30/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

(1) Poštanske usluge u Republici Srpskoj vrše se u skladu sa uslovima koji su utvrđeni Zakonom o poštama Bosne i Hercegovine, ovim zakonom, […].

Član 5. st. 1, 6. i 7.

(1) Poštanske usluge su usluge prenosa poštanskih pošiljaka i sve druge usluge utvrđene Nomenklaturom poštanskih usluga.

(6) Poštanske pošiljke su pismonosne pošiljke i uputnice u klasičnoj i elektronskoj formi i paketi na kojima je označena adresa ili pošiljke koje su na drugi način označene tako da se neposredno može utvrditi primalac.

(7) Pismonosna pošiljka je svaka poštanska pošiljka koja sadrži neko saopštenje u pisanoj formi na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba uručiti–prenijeti naznačenom primaocu, kao i računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji, i sva druga korespondencija.

Član 6. st. 1. i 3.

(1) Poštanske usluge se vrše po osnovu ugovora po pristupu, pod uslovima određenim ovim zakonom, Opštim i Posebnim uslovima za vršenje poštanskih usluga.

(3) Ugovor iz stava 1. ovog člana smatra se zaključenim danom označenim na otisku poštanskog žiga na potvrdi o prijemu pošiljke, odnosno na pošiljci.

Član 9.

Rezervisane poštanske usluge su one vrste univerzalnih poštanskih usluga koje može pružati samo Pošta, a obuhvataju prenos:

a) pismonosnih pošiljaka do 1000 gr,

b) tiskovina, novina i časopisa,

v) paketskih pošiljaka do deset kg,

g) poštanskih i telegrafskih uputnica u klasičnoj i elektronskoj formi i isplate novčanih doznaka na kućnu adresu,

d) direktne pošte,

đ) kurirske usluge ukoliko iznos tarife nije deset puta veći od obične tarife,

e) preporučenih i vrijednosnih pošiljaka, bez obzira na težinu i

ž) sudskih pisama i pisama po upravnom i prekršajnom postupku, bez obzira na težinu.

Član 16. stav 1.

(1) Za pruženu poštansku uslugu korisnik usluga plaća poštarinu, kao cijenu usluge, prema Cjenovniku operatera poštanskog saobraćaja.

18. Zakon o poštama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Svi izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

a) „poštanske usluge“ znače usluge prenosa poštanskih pošiljaka i sve druge usluge koje su navedene u nomenklaturi poštanskih usluga;

b) „poštanske pošiljke“ znače sve pošiljke koje primi na prenos i za koje odgovara operater poštanskog saobraćaja;

c) „pismonosna pošiljka“ znači svaku poštansku pošiljku koja sadrži neko saopštenje u pisanoj formi, na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba dostaviti naznačenom primaocu. Računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji smatraju se pismonosnim pošiljkama;

[…]

f) „rezervisane poštanske usluge“ znače one vrste univerzalnih poštanskih usluga koje može pružati samo javni poštanski operater;

[… ].

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 U 003470 13 Uvp od 18. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

24. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu

25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano u upravnom sporu po apelantovoj tužbi u predmetu inspekcijskog nadzora. U konkretnom slučaju, apelantu je, odlukama nadležnih organa uprave, odnosno u konačnici osporenim odlukama redovnih sudova, zabranjeno vršenje poštanskih usluga, odnosno prenos pismonosnih pošiljki-računa komitentima za utrošenu vodu i korištenu kanalizacionu mrežu putem zaposlenih radnika u vlastitoj organizaciji dok ne pribavi licencu Agencije za poštanski saobraćaj BiH.

27. Ustavni sud u tom kontekstu podsjeća da je gotovo isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 3405/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine) u kojem je apelant Komunalno preduzeće „Budućnost“ a.d. Laktaši podnio apelaciju protiv odluka organa uprave i redovnih sudova, donesenim u postupku inspekcijskog nadzora, kojima mu je naređeno da dostavljanje računa za naplatu izvršenih usluga za distribuciju vode za grad Laktaši vrši putem Pošte. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci utvrdio da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u tom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava - odredbe člana 5. stav 7. i člana 9. stav 1. Zakona o poštanskim uslugama tako što je zaključeno da je apelant dužan da svoje račune za potrošnju vode potrošačima dostavlja putem Pošte. Pri tome je Ustavni sud zaključio da je u tom slučaju relevantno da apelant ne obavlja poštanske usluge kao svoju djelatnost, niti tu djelatnost obavlja za potrebe trećih lica, nego vrši isključivo dostavljanje vlastitih računa korisnicima svojih usluga, dakle, za svoje potrebe, a u skladu s procjenom svojih upravljačkih struktura o ekonomskoj opravdanosti tih radnji, a da s druge strane, iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da apelant nije preduzimao nikakve radnje usmjerene na obavljanje poštanske djelatnosti trećim licima.

28. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant također komunalno preduzeće koje se bavi pružanjem usluga isporučivanja vode i korištenja kanalizacione mreže. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant ne obavlja poštanske usluge kao svoju djelatnost, niti tu djelatnost obavlja za potrebe trećih lica, već da je vršio isključivo dostavljanje vlastitih računa korisnicima svojih usluga, dakle, za svoje potrebe, a da s druge strane, nije preduzimao nikakve radnje usmjerene na obavljanje poštanske djelatnosti trećim licima. Zatim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama apelantu zabranjen prenos pismonosnih pošiljki-računa komitentima za utrošenu vodu i korištenu kanalizacionu mrežu putem zaposlenih radnika u vlastitoj organizaciji dok ne pribavi licencu Agencije za poštanski saobraćaj BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u tim odlukama zaključeno da je apelant bio dužan da svoje račune za naplatu izvršenih usluga za utrošenu vodu i korištenu kanalizacionu mrežu, koje pruža svojim korisnicima, dostavi putem Pošte, a da ta obaveza proizlazi iz odredbi člana 5. stav 7. i člana 9. stav 1. Zakona o poštanskim uslugama.

29. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da je apelant osporenim odlukama zapravo obavezan da, sve dok ne pribavi licencu Agencije za poštanski saobraćaj BiH, vrši dostavu računa potrošačima vode putem Pošte, a koja svoje usluge naplaćuje u skladu s cjenovnikom poštanskih usluga, za šta će biti dužan da plati izvršenu uslugu Pošti i što će u konačnici nesporno dovesti do umanjenja njegove imovine.

30. Dovodeći naprijed navedeno u kontekst s Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, kao i u toj citiranoj odluci, odlučivalo o apelantovoj „imovini“ koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, ali da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno „u skladu sa zakonom“.

31. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine odnose i na odlučivanje povodom predmetne apelacije, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja konkretne odluke, poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

32. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je sudska odluka, koja je osnov miješanja u apelantovu imovinu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4278/15 („Vodovod i kanalizacija“ a.d… | Sudska praksa | Aktio