Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4116/17 (M. N.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izvršenje
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4116/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-4116/17, rješavajući apelaciju Milene Nikolić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Nikolić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000319 17 Rev od 10. jula 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 000319 17 Gž 3 od 22. februara 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 30. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 000319 17 Rev od 10. jula 2017. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000319 17 Gž 3 od 22. februara 2017. godine, uz obrazloženje da nije ostvaren imovinski cenzus kao uslov dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP. Apelantica je također tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje Presudu Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 000319 16 P 3 od 16. decembra 2016. godine (koja je presuda potvrđena navedenom presudom Okružnog suda) do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1911/17 od 15. juna 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-2031/17, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odlučeno je da je apelantica dužna da tužiocu (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republika Srpska, Filijala Doboj) preda predmetni stan (bliže opisan u izreci prvostepene presude) slobodan od lica i stvari.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tužilac dao apelantici predmetni stan na privremeno korištenje 1993. godine, prvo na 60 dana, a zatim da joj je produžavao pravo korištenja stana sve do 30. avgusta 1996. godine, te da nakon toga apelantica nije iselila iz predmetnog stana, pa i nakon pismenog poziva tužioca iz 2008. godine. Okružni sud je konstatovao da imajući u vidu navedeno da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se nakon 30. avgusta 1996. godine apelantica ima smatrati bespravnim korisnikom stana i da do početka primjene Zakona o privatizaciji državnih stanova (do 28. jula 2001. godine), nije protekao rok od osam godina nezakonitog korištenja stana poslije koga se ne bi moglo tražiti njeno iseljenje, kako je to propisano odredbom člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima. Okružni sud je istakao da obzirom da je tužilac dokazao da je vlasnik predmetnog stana, da mu samim tim pripada pravo da traži povrat istog od apelantice koja ga drži u posjedu i bespravno stanuje u njemu. Okružni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine i kasnije Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer predmetni stan nikad nije u smislu odredbi tih zakona proglašen napuštenom imovinom, niti je ovlašteni organ tj. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica istim, kao alternativnim smještajem raspolagalo o čemu postoje i pismeni dokazi u spisu. Okružni sud je ukazao da se iz istih razloga ne mogu prihvatiti ni apelantičini žalbeni prigovori da sud nije stvarno nadležan za postupanje u konkretnom predmetu i da je tužbu trebalo odbaciti u smislu odredaba Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, pa da to spada u nadležnost upravnog organa. Osim toga, Okružni sud je naglasio da je Zakon o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo donesen nakon što je konkretni postupak započeo i to 26. septembra 2011. godine, dok je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena sudu 14. oktobra 2008. godine, pa da se isti nije ni mogao primijeniti. Okružni sud je naglasio da su također bez osnova apelantičini žalbeni navodi da predmetni stan predstavlja njen dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pa da nije bilo razloga za njeno iseljenje, ovo tim više što je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantica kupila drugi stan u Doboju, prevela ga na sebe, a zatim ga poklonila svom suprugu, a ovaj kasnije isti prodao trećem licu, te da to upućuje na činjenicu da je apelantičin cilj bio da zadrži sporni stan.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom predmetu pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno Vrhovni sud procesno pravo kada je odbacio apelantičinu reviziju jer da su bili ispunjeni uslovi za izuzetno odlučivanje prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na privatan i porodičan život), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku prvostepenog postupka, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili prvostepeni i Okružni sud donošenja prvostepene odluke i odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Što se tiče apelantičinih navoda da je Vrhovni sud, odbacujući njenu reviziju protiv drugostepene presude, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman