Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1827/17 (D.S.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1827/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1827/17, rješavajući apelaciju D.S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D.S.

protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 036443 15 Gž od 16. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Knežice, podnio je 10. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 036443 16 Rev od 4. januara 2017. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 036443 15 Gž od 16. oktobra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5699/14 od 20. aprila 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-228/16, konstatuje se da je navedena Presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Presudom Okružnog suda utvrđeno je da tužilac (V.Lj.) u odnosu na apelanta ima jače pravo na posjed nekretnina, na kojima se u katastarskom operatu kao posjednik vodi apelant sa dijelom 1/1, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac na osnovu ove presude upiše kao posjednik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1.

2. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev tužioca da sud utvrdi da ima jače pravo na posjed nekretnina i zahtjev da apelant to prizna i trpi da se tužilac na osnovu pravosnažne presude upiše u odgovarajuće javne registre. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud temelji pravni zaključak da iz izvedenih dokaza tužioca proizilazi da isti u odnosu na predmetne nekretnine vrši sva vlasnička prava koja mu njegovo pravo svojine pruža, uključujući i državinu kao faktičku vlast na stvari, dok apelant ne vrši nikakvu vlast u odnosu na sporni dio nekretnina koje su u katastru upisane na njegovo ime, slijedom čega je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužioca shodno odredbama čl. 17. i 322. Zakona o stvarnim pravima (koje regulišu sadržaj prava svojine i prestanak državine stvari). Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 17. Zakona o stvarnim pravima propisano da je svojina stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlašćenje da slobodno i po svojoj volji stvar drži, koristi i da s njom raspolaže, a svakoga od tog prava isključi u granicama određenim zakonom, te da je svako dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica. Okružni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužilac zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnina sa D.S., koja mu je prodala njen suvlasnički dio nekretnina, te da je u ugovoru konstatovano da se predmetne nekretnine formalno po katastru vode na apelantu, odnosno bratu prodavca. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je tužilac u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina te da to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke. Takođe, Okružni sud je naveo da iz izjava svjedoka koji su nesrodni sa parničnim strankama i koji žive u neposrednoj blizini, proizilazi da im je dobro poznato da je tužilac kupio predmetne nekretnine od D.S., da ih je ogradio, da iste duži vremenski period koristi (prema izjavi svjedoka D.R. koristi oko 50 godina), te da apelant nikada nije bio u posjedu sporne nekretnine. Okružni sud je naveo da kako je tužilac izvedenim dokazima dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine i da se prije kupovine nalazio u nesmetanom posjedu iste, po ocjeni ovog suda, tužilac ima pravni interes da se izvrši promjena u katastarskoj evidenciji, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe čl. 17 i 322. Zakona o stvarnim pravima, donio presudu kojom je udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi proizvoljno tumačili zakonske propise na njegovu štetu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1827/17 (D.S.) | Sudska praksa | Aktio