Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3418/15 (J. D.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Povrat stana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3418/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3418/15, rješavajući apelaciju Jasminka Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jasminka Dedića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015816 12 U od 8. juna 2015. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Jasminku Dediću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Jasminku Dediću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasminka Dedića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015816 12 U od 8. juna 2015. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1055/12 od 16. maja 2012.

godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-131/02 od 18. aprila 2012.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasminko Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. jula 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 015816 12 U od 8. juna 2015. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1055/12 od 16. maja 2012. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/II-23-131/02 od 18. aprila 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 5. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Ministarstvo su odgovorili 19. odnosno 20. juna 2017. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. E. Ć. je 18. marta 2002. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu u Ulici Ferde Hauptmana, ranije Ulica Miljenka Cvitkovića, broj 28 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), navodeći da je nosilac stanarskog prava na tom stanu. Uz zahtjev je priložen ugovor o korištenju stana zaključen između SIZ-a stanovanja Grada Sarajeva i E. Ć. od 21. oktobra 1981. godine na osnovu rješenja davaoca stana na korištenje - Projektni zavod za puteve i mostove „Traser“ Sarajevo.

6. Rješenjem Uprave od 10. juna 2003. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev E. Ć. od 18. marta 2002. godine za vraćanje u posjed predmetnog stana. Rješenjem Ministarstva od 28. aprila 2004. godine je poništeno navedeno rješenje Uprave i predmetna upravna stvar riješena tako da je kao neblagovremen odbačen zahtjev E. Ć. za vraćanje u posjed predmetnog stana. Presudom Kantonalnog suda broj U-528/04 od 4. marta 2005. godine poništena su rješenja Ministarstva od 28. aprila 2004. godine i Uprave od 10. juna 2003. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku Uprava je zaključkom od 15. marta 2006. godine odbacila kao neblagovremen zahtjev E. Ć. za vraćanje u posjed predmetnog stana. Ministarstvo je rješenjem od 3. maja 2006. godine odbilo žalbu E. Ć. izjavljenu protiv zaključka Uprave od 15. marta 2006. godine, dok su Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000724 od 30. novembra 2007. godine poništena rješenja Ministarstva od 3. maja 2005. godine i zaključak prvostepenog organa od 15. marta 2006. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

8. Rješenjem Uprave od 19. septembra 2011. godine, u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan zahtjev E. Ć. za vraćanje u posjed predmetnog stana. Ministarstvo je rješenjem od 1. novembra 2011. godine poništilo navedeno rješenje Uprave i predmet vratilo tom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Uprava je 21. decembra 2011. godine donijela rješenje kojim je potvrđeno da je E. Ć. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrđeno mu je pravo na vraćanje u posjed stana, dok je apelantu kao privremenom korisniku predmetnog stana po osnovu ugovora o korištenju stana od 21. novembra 1996. godine utvrđen prestanak prava privremenog korištenja stana i naloženo mu da stan napusti bez prava na alternativni smještaj. Rješenjem Ministarstva od 9. januara 2012. godine poništeno je navedeno rješenje Uprave i predmet je vraćen tom organu na ponovni postupak.

Osporene odluke

9. Rješenjem Uprave broj 23-04/II-23-131/02 od 18. aprila 2012. godine potvrđeno je da je E. Ć. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed (st. I i II izreke rješenja). Istim rješenjem je utvrđeno da apelant koristi predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana od 21. novembra 1996. godine, zatim da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana, da je apelant dužan predmetni stan napustiti u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja, te da apelant nema pravo na alternativni smještaj prema standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) (st. III, IV, V i VI izreke rješenja).

10. U obrazloženju rješenja Uprava je istakla da je cijeneći sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti nesporno utvrdila da je predmetni stan bio devastiran i oštećen do te mjere da pripada kategoriji uništenih, odnosno oštećenih stanova, da nije bio uvjetan za stanovanje i da ga je nosilac stanarskog prava morao napustiti. Uprava se pozvala na odredbe člana 3. i člana 18e. Zakona o prestanku primjene. Također je navedeno da je nespornim utvrđeno da je E. Ć. kao nosilac stanarskog prava 30. aprila 1991. godine živio u predmetnom stanu, pa je samim tim navedeni stan bio njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te mu pripada pravo na povrat stana u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene. U odnosu na apelanta je utvrđeno da je 30. aprila 1991. godine živio u stanu sa svojim roditeljima u Sarajevu, u Ulici Džemala Bijedića, a njegova supruga u stanu svojih roditelja u Sarajevu, u Ulici Zmaja od Bosne, a koji i u vrijeme odlučenja koriste navedene stanove. Konstatirano je da je iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je „privremeni korisnik stana [apelant] lice tretirano članom 11. i 11a. Zakona o prestanku primjene“.

11. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1055/12 od 16. maja 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Uprave od 18. aprila 2012. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno i zakonito postupio kada je donio pobijano rješenje u skladu sa članom 18e. u vezi sa članom 7. Zakona o prestanku primjene.

12. Zaključkom Uprave broj 23-04/11-23-131/02 od 13. juna 2012. godine utvrđeno je da je rješenje Uprave od 18. aprila 2012. godine postalo izvršno 23. maja 2012. godine i dozvoljeno je njegovo izvršenje, te je Uprava kao prvostepeni organ 5. jula 2012. godine u posjed predmetnog stana uvela E. Ć. i o tome sačinila zapisnik pod brojem 23-131/02.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 015816 12 U od 8. juna 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 16. maja 2012. godine.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu podatak spisa konkretne upravne stvari, zapisnik prvostepenog organa od 5. jula 2012. godine o uvođenju u posjed predmetnog stana podnosioca zahtjeva E. Ć., odnosno činjenicu da je prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, kao lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) kojem u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini pripada pravo da se vrati u svoje prijeratno prebivalište, ušao u posjed predmetnog stana, te je zaključio da interes da takvo lice ostane u predmetnom stanu prevladava nad interesom zajednice da se dosljedno primijene odredbe imovinskih zakona u pogledu roka za povrat napuštenih stanova. U tom smislu, Kantonalni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 964/04 od 3. decembra 2005. godine, te je svoju odluku donio primjenom člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da su organi uprave pogrešno utvrdili da je predmetni stan bio devastiran i oštećen do te mjere da pripada kategoriji uništenih, odnosno oštećenih stanova i da nije bio uvjetan za stanovanje, te da su u vezi s tim pogrešno primijenili odredbu člana 18e. Zakona o prestanku primjene kojom je određen duži rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju relevantan član 5. Zakona o prestanku primjene kojim je određeno da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana koji je proglašen napuštenim 4. juli 1999. godine, odnosno za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine, te da je stoga zahtjev za povrat stana E. Ć. od 18. marta 2002. godine neblagovremen. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja konkretnog postupka. Također, apelant je istakao da je predmetni stan njegov dom u kojem je živio od 1996. godine i u koji ga je uveo vlasnik stana Projektni zavod „Traser“.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud konkretni predmet uzeo u rad prema redoslijedu kojim su predmeti primljeni u sud i prema Planu rada na starim predmetima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je postupajući kao drugostepeni organ prihvatilo rješenje prvostepenog organa kao pravilno i na zakonu osnovano s obzirom na to da je prema dokazima u spisu predmeta utvrđeno da je ono doneseno u skladu sa članom 18e., a u vezi sa članom 7. Zakona o prestanku primjene, te je žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti. Dalje je istaknuto da apelantovi navodi izneseni u apelaciji nisu osnovani jer je prvostepeni organ postupio po uputama datim u rješenju tog Ministarstva od 9. januara 2012. godine. Prvostepeni organ je donošenjem svog rješenja ispoštovao upute date u presudi Kantonalnog suda od 30. novembra 2007. godine i primjenom odredbe člana 9. Zakona o upravnom postupku, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno (akta KJSP ,,Sarajevostan“, potvrde MUP-a SJB Novo Sarajevo, izjava svjedoka i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka), te svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, donio pravilne odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 15/02), relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

Član 11. stav 4. tač. 3. i 5. i stav 7.

Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: (…) 3. ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uslove za život; ili 5. ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji Federacije BiH, ili u istom mjestu ili općini na teritoriji BiH gdje je živio 1991. godine;

U smislu ovog člana, pod pojmom “porodično domaćinstvo“ se smatraju svi članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, a ukoliko nisu bili članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, smatraju se i bračni drug, roditelj ili dijete, kao i druge osobe prijavljene da žive sa privremenim korisnikom.

Član 11a. stav 1. točka 4.

Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:

4. privremeni korisnik koji boravi u istoj općini kao i 1991. godine, osim ukoliko može pružiti dokaze da se ne može vratiti u svoj dom od 1991. godine;

(…) Član 18e.

(odredba je objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 56/01 od 21.

decembra 2001. godine i stupila na snagu 30. decembra 2001. godine) Nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. ovog zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 015816 12 U od 8. juna 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 10. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu tražio vraćanje u posjed predmetnog stana, dakle radi se o građanskim pravima apelanta, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporene odluke

27. Ustavni sud ističe da apelant osporava presudu redovnog suda i rješenja upravnih organa, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u konačnici odbijena apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor radi utvrđivanja nezakonitosti rješenja kojim je potvrđeno da je E. Ć. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu pripada pravo na vraćanje stana u posjed, dok je apelantu utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana, kao i da nema pravo na alternativni smještaj. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u žalbi i tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, koje su organi uprave i Kantonalni sud ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je u konačnici neosnovano odbijena njegova tužba za pokretanje upravnog spora jer je u postupku pogrešno utvrđeno da je predmetni stan bio devastiran i oštećen do te mjere da pripada kategoriji uništenih odnosno oštećenih stanova, te s tim u vezi primijenili rokove za podnošenje zahtjeva iz člana 18e. Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i Kantonalni sud dali dovoljne i jasne razloge zašto su smatrali da apelant u predmetnom postupku nije dokazao suprotno, te da su se u svojim zaključcima pozvali na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud, također, zapaža da iz relevantne odredbe člana 18e, koja je stupila na snagu 30. decembra 2001. godine, proizlazi da je E. Ć., koji je zahtjev podnio 18. marta 2002. godine, taj zahtjev podnio u zakonom propisanom roku za podnošenje zahtjeva za povrat uništenih ili oštećenih stanova. Ustavni sud, također, zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 964/04 od 3. decembra 2005. godine u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu apelantovog prava na poštovanje njegovog doma u smislu člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantov zahtjev za povrat stana bio odbačen kao neblagovremen, ali je Ustavni sud smatrao da apelantov interes da ostane u spornom stanu prevladava nad interesom zajednice da se dosljedno primijene odredbe imovinskih zakona u pogledu roka za povrat napuštenih stanova, te da miješanje u apelantovo pravo na poštovanje njegovog doma nije bilo proporcionalno legitimnom cilju. U citiranom predmetu Ustavni sud je također utvrdio da je apelant nepune tri godine u posjedu spornog stana zajedno s bolesnom suprugom, da je pokazao nedvosmislenu želju i namjeru da nastavi živjeti s porodicom u spornom stanu, da je prije rata bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te mu, u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pripada pravo da se vrati u svoje prijeratno prebivalište.

31. Međutim, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud ističe da, za razliku od citiranog predmeta, u konkretnom predmetu je pred organima uprave i redovnim sudom u konačnici potvrđeno da je E. Ć. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, kao i da je uveden u posjed predmetnog stana shodno odredbama člana 3. st. 1. i 2. i člana 18e. Zakona o prestanku primjene. U vezi s navedenim Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B)Pravo na suđenje u „razumnom roku

33. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

a)Relevantna načela

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijuma uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

36. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed 18. marta 2002. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 8. juna 2015. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 13 godina i tri mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu tražio povrat predmetnog stana u posjed, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu. S druge strane, Ustavni sud ističe da je predmetni postupak bio veoma značajan za apelanta jer je od ishoda tog postupka zavisilo apelantovo pravo na daljnje korištenje predmetnog stana.

39. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 13 godina i tri mjeseca, što je neprihvatljivo dug period. S tim u vezi Ustavni sud ističe da je već naglasio da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. Ustavni sud zapaža da je konkretni predmet četiri puta vraćan prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je period od 13 godina i tri mjeseca u kojem je okončan predmetni postupak a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Ustavni sud, također, zaključuje da su upravni organi i Kantonalni sud odlučujuće doprinijeli prekomjernoj dužini postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

41. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.950,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 13 godina. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda i organa uprave, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na poštovanje doma

42. Apelant, također, smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da je obavezan da predmetni stan napusti jer mu je utvrđen prestanak prava privremenog korištenja.

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

44. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

45. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).

46. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li predmetni stan predstavljao apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelant osporava „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

47. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava definirao je domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“, ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

48. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelantovim „domom“, nesporno je da je apelant od 1996. godine pa do 5. jula 2012. godine (kada je E. Ć. uveden u posjed predmetnog stana) nesmetano sa svojom porodicom živio u predmetnom stanu na osnovu ugovora o korištenju stana od 21. novembra 1996. godine. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Odluka broj AP 340/06, tačka 30).

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda udovoljeno zahtjevu za povrat u posjed prijeratnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, apelantu utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana, te mu je naloženo da predmetni stan napusti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja „miješanje“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, u apelantovo pravo na poštovanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da je to miješanje bilo „u skladu sa zakonom“ u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o prestanku primjene, u smislu naprijed navedenih kriterija Evropskog suda, objavljen u službenim glasilima i da je bez sumnje bio primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti tog zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a predmetni zakon je formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant bio u mogućnosti da prilagodi svoje ponašanje prema navedenom zakonu.

50. Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom zasnovano na zakonu kada je u predmetnom postupku, shodno članu 3. st. 1. i 2. i članu 18e. Zakona o prestanku primjene, utvrđeno pravo E. Ć. na vraćanje predmetnog stana u njegov posjed s jedne strane, a s druge strane iseljenje apelanta kao privremenog korisnika stana shodno odredbama čl. 11. i 11a. Zakona o prestanku primjene.

51. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, vezano za pitanje da li miješanje u pravo na dom ima legitiman cilj od općeg interesa, da je u svojoj praksi već iskazao stav da osporena odluka kojom je apelantici kao privremenom korisniku naloženo da se iseli iz spornog stana predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 69/15 od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 39), tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava vlasnika spornog stana, odnosno njegovog prava da predmetni stan dodijeli licima koja ispunjavaju uvjete za dodjelu takvih stanova.

52. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušeno načelo „proporcionalnosti“ između apelantovog interesa koji se ogleda u njegovom nastojanju da nastavi s korištenjem predmetnog stana i općeg interesa zajednice koji se ogleda u pravu prijeratnih nosilaca stanarskih prava da se u smislu člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH vrate u svoje domove u kojima su živjeli 30. aprila 1991. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine stanovao kod svojih roditelja u Sarajevu, a njegova supruga, također, u stanu svojih roditelja u Sarajevu koji i dalje koriste navedene stanove, te da je apelant u smislu čl. 11. i 11a. Zakona o prestanku primjene višestruki korisnik, odnosno privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugačiji način.

53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao 13 godina i tri mjeseca za čije trajanje je utvrđena odgovornost Kantonalnog suda i organa uprave, a za šta taj sud i organi uprave nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sud i organi uprave za svoje odluke dali jasne razloge.

56. Također, nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu da opći interes zajednice koji se ogleda u pravu izbjeglih i raseljenih lica da se u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini vrate u svoje prijeratne domove preteže nad apelantovim interesom.

57. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3418/15 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio