Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2468/15 („Put“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kamata
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2468/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2468/15, rješavajući apelaciju „Put“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Put“ a.d. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 014157 12 Rev od 12. februara 2015. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 014157 11 Pž od 14. novembra 2011. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 014157 08 Ps od 28. januara 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Put“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 15. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 014157 12 Rev od 12. februara 2015. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 014157 11 Pž od 14. novembra 2011. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 014157 08 Ps od 28. januara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca ZZ „Milka“ Laktaši (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 16. juna i 2. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju 22. i 27. jula, 4. jula i 5. oktobra 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 014157 08 Ps od 28. januara 2011. godine apelant je obavezan da tužiocu isplati iznos od 1.068.578,57 KM sa zakonskim zateznim kamatama, u iznosu i vremenu dospijeća bliže označenom u izreci presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 42.713,54 KM dok je odbijen kao neosnovan dio zahtjeva tužioca za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu u kojem je tužilac prodavao apelantu naftu i naftne derivate ispostavljajući mu račune na koje apelant nije prigovarao. Dalje je utvrđeno da je apelant vršio neblagovremeno plaćanje za isporučenu robu, te da pri tome nije opredjeljivao na koji se račun konkretna uplata odnosi.

7. Stoga je prvostepeni sud utvrdio da je između apelanta i tužioca postojao poslovni odnos koji ima karakter ugovora o prodaji u smislu odredbe člana 454 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U skladu s tim odnosom tužilac je apelantu isporučio robu (naftu i naftne derivate), te je taj odnos postojao sve do 2008. godine. Takođe je utvrđeno da je posljednja uplata apelanta iz navedenog poslovnog odnosa bila 26. februara 2009. godine, te da je postojao usmeni dogovor vezano za nabavku robe i isporuku robe.

8. Istaknuto je da je visinu duga sud utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke M.Z., koji je sačinjen u skladu sa pravilima struke i vještine, a prema kojem, primjenom odredbe čl. 312 i 313 ZOO, vještak je prvo za izvršene uplate zatvarao kamate pa onda glavni dug. Tako je na kraju vještak utvrdio da je apelant na dan 26. februar 2009. godine, kada je apelant izvršio posljednju uplata, ostao dužan iznos od 673.422,84 KM.

9. Ukazano je da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka. S tim u vezi prvostepeni sud je naveo da je odredbom čl. 312 i 313 ZOO propisano da kada između istih lica postoji više istorodnih obaveza pa dužnik djelimično ispuni obavezu, onda, ako o tome ne postoji sporazum, uračunavanje se vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja. Ukoliko nema dužnikove izjave o uračunavanju onda se obaveze namiruju onim redom kako su dospjele za ispunjenje. Ukoliko se pored glavnice duguju i kamate uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i na kraju glavni dug. Naglašeno je da je to pravilo o uračunavanju ispunjenja.

10. Prvostepeni sud je naveo da iz materijalnih dokaza, navoda apelanta i tužioca, kao i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da apelant nije vršio plaćanja po računima niti iznose po računima već je plaćanje vršeno periodično u iznosima koji ne odgovaraju niti visini posljednjeg računa niti ukupnog duga. Prema tome, navedeno plaćanje nije snabdjeveno izjavom apelanta kao dužnika šta se plaća navedenim iznosom.

11. Stoga se po mišljenju prvostepenog suda u skladu sa navedenim zakonskim odredbama ima uzeti da je svakim plaćanjem apelant vršio plaćanje najstarijeg dospjelog potraživanja tužioca tj. svoja najstarija dugovanja.

12. Ukazano je da kako apelant u roku za plaćanje nije platio dug po predmetnim računima, dakle pao je u docnju, a tužilac potražuje zakonske zatezne kamate u smislu odredbe člana 277 ZOO, to je vještak primjenom odredbe člana 313 ZOO navedenim uplatama prvo zatvarao dospjelu a neplaćenu zakonsku zateznu kamatu a onda i glavni dug. Stoga je utvrđeno da je na dan 26. februar 2009. godine, kao dan posljednje uplate, ostao dug u iznosu od 673.422,84 KM kao i računi počev od 1. parila 2008. godine pa do posljednjeg računa na dan 29. septembra 2008. godine.

13. Navedeno je da je sud dosudio zakonsku zateznu kamatu na iznos od 673.422,84 KM počev od 26. februara 2009. godine pa do isplate u smislu odredbe člana 277 ZOO jer je tog dana izvršena posljednja uplata, a sa tim danom apelant je izmirio svu kamatu i dio glavnog duga pa preostali iznos predstavlja preostali glavni dug, te kamatu na ostale iznose po računima iz 2008. godine, počev od dana dospijeća svakog pojedinačnog računa pa do isplate u smislu odredbe člana 277 ZOO.

14. U odnosu na prigovor apelanta i zahtjeva za izuzeće vještaka prvostepeni sud je naveo da navedene tvrdnje apelanta nije mogao prihvatiti. S tim u vezi ukazano je da tvrdnje apelanta da je vještak izašao van okvira predmetnog tužbenog zahtjeva i predmetnog vještačenja sud nije mogao prihvatiti iz razloga što je vještak postupio u svemu u skladu sa rješenjem suda. Istaknuto je da bi vještak mogao izvršiti predmet vještačenja onako kako je to sud svojim rješenjem odredio, a zbog nepostojanja izjave dužnika odnosno sporazuma, šta je dužnik plaćao i koji iznosi su zatvarani tim uplatama, a tužilac potražuje pored glavnog duga i kamatu i traži primjenu pravila o uračunavanju ispunjenja na koje ima pravo, to je vještak morao izvršiti analizu poslovnog odnosa tužioca i apelanta počev od nastanka poslovnog odnosa pa sve do predmetnih računa odnosno njegovog završetka što je vještak i uradio. Prema tome, po mišljenju suda vještak je u svemu postupao u skladu sa nalogom suda. Stoga kako nisu ispunjeni zahtjevi iz člana 357 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud nije prihvatio zahtjev apelanta za izuzeće vještaka.

15. Dalje prvostepeni sud nije mogao prihvatiti tvrdnju apelanta da potraživanja iz 2002., 2003. i 2004. godine nisu dokazana jer je po mišljenju suda vještak upravo prilikom sačinjavanja nalaza utvrdio da apelant sa 31. decembrom 2004. godine ima identično potraživanje na svojim knjigovodstvenim karticama, identično kao i tužilac. Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda proizlazi da je postojao poslovni odnos između parničnih strana i 2002., 2003. i 2004. godine budući da ih sam apelant u svojim karticama evidentira kao dug odnosno obavezu.

16. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Viši privredni sud presudom broj 57 0 Ps 014157 11 Pž od 14. novembra 2011. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

17. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da su u konkretnom slučaju parnične stranke bile u kupoprodajnom odnosu po osnovu prodaje robe (bitumen 50/70 i gorivo euro dizel). Pri tome nije bio ugovoren redoslijed uračunavanja, niti je to dužnik odredio prilikom ispunjenja, te su stoga po mišljenju drugostepenog suda u pogledu uračunavanja ispunjenja mjerodavne odredbe čl. 312 i 313 ZOO.

18. Istaknuto je da iz izvedenih dokaza proizlazi da u ukupan dug nije ukalkulisana kamata s obzirom da su u ispostavljenim računima, koje apelant nije osporavao, iskazane samo cijene po jedinici mjere, kao i iznosi za naplatu sa uračunatim PDV. S tim u vezi po mišljenju drugostepenog suda je bez značaja je pozivanje apelanta na ponude "Linikom" d.o.o Banja Luka, s obzirom da su u tim ponudama iskazane cijene za drugu robu (bitumen 60 i naftni derivat D-2), pa se iz toga ne mogu izvoditi zaključci u pogledu cijena, tim više što se radi o pojedinačnim ponudama iz različitih perioda.

19. Navedeno je da nije ugovoreno ni odloženo plaćanje s obzirom da su u svim računima iskazane valute plaćanja u roku od 10 dana od ispostavljanja, a apelant prije podnošenja tužbe nije osporavao dostavljene račune niti ih je u toku postupka argumentovano doveo u pitanje.

20. Po mišljenju drugostepenog suda u pogledu visine kamate mjerodavne su odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate koje je vještak ekonomske struke i primijenio u svom obračunu.

21. Dalje je navedeno da su tačni navodi u žalbi da je prvobitno rješenjem Osnovnog suda od 24. marta 2010. godine bilo određeno vještačenje po vještaku ekonomske struke Z.B. i da je prvostepeni sud bez konsultacija sa strankama za vještaka odredio M.Z. Navedeno iz razloga što je vještak Z.B. podneskom od 31. marta 2010. godine obavijestio sud o svojoj spriječenosti, što je konstatovano na ročištu od 22. aprila 2010. godine. Na tom ročištu stranke nisu dale konkretne prijedloge u pogledu ličnosti vještaka, a ročište za glavnu raspravu je odgođeno na neodređeno vrijeme zbog predstojećeg početka rada privrednih sudova. Nakon toga, rješenjem Okružnog privrednog suda, koji je nadležan za daljnje postupanje u ovoj parnici, od 29. juna 2010. godine zakazana je glavna rasprava za 7. septembar 2010. godine, te je određeno vještačenje po vještaku M.Z. sa istim zadatkom.

22. Istaknuto je da su na ročištu od 7. septembra 2010. godine punomoćnici stranaka obaviješteni o podnesku vještaka M.Z. i razlozima zbog kojih nije dostavio svoj nalaz, te da ni jedan od prisutnih punomoćnika nije imao primjedbi u pogledu ličnosti vještaka. Tek nakon prijema nalaza i mišljenja vještaka, punomoćnik apelanta daje primjedbe i predlaže izuzeće vještaka, što je prvostepeni sud odbio raspravnim rješenjem od 11. oktobra 2010. godine.

23. Po mišljenju drugostepenog suda iz činjenice da punomoćnik apelanta na ročištu od 7. septembra 2010. godine nije reagovao na promjenu vještaka, niti se o tome izjašnjavao sve do prijema nalaza i mišljenja vještaka, može se zaključiti da se apelant saglasio sa izborom vještaka. Ukazano je da je navedenu promjenu vještaka sud učinio iz razloga ekonomičnosti postupka odnosno radi smanjenja troškova i izbjegavanja odugovlačenja.

24. Drugostepeni sud je naveo da zbog toga naknadno osporavanje ličnosti vještaka, po svom sadržaju, razlozima i ciljevima, predstavlja osporavanje sadržaja njegovog nalaza i mišljenja, što je prvostepeni sud cijenio u kontekstu ostalih izvedenih dokaza.

25. Istaknuto je da prema članu 209 ZPP povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Po mišljenju drugostepenog suda određivanjem drugog vještaka bez konsultacije sa strankama i mogućnosti apelanta da se izjasni o ličnosti vještaka prvostepeni sud je postupio suprotno odredbama člana 148 ZPP. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda ta povreda postupka nije takvog karaktera da bi u konkretnom slučaju mogla uticati na zakonitost i pravilnost odluke, tim više što se apelant svojim neprotivljenjem faktički saglasio sa izborom navedenog vještaka, a osporavanje sadržaja nalaza vještaka nije procesno pravno pitanje, već se odnosi na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

26. Dalje je navedeno da je u toku postupka, a radi prikupljanja činjenica, logično da vještak kontaktira sa strankama, tim više što je i u rješenju o određivanju vještačenja naloženo da vještak vještačenje izvrši na osnovu dokumentacije u spisu, dokumentacije kod tužioca i kod apelanta. Zbog toga dostavljanje podataka putem e-maila ne znači automatski i postupanje vještaka po instrukcijama stranke.

27. Po mišljenju drugostepenog suda vještak je pravilno izvršio uračunavanje uplata koje je izvršio apelant, kao i obračun kamata za plaćanja sa docnjom, što je jasno i pregledno iskazao u tabelarnom pregledu priloženom uz njegov nalaz i mišljenje. Prema tome po mišljenju drugostepenog suda pravilno je prvostepeni sud odlučujući o tužbenom zahtjevu cijenio nalaz i mišljenje vještaka M.Z. dovodeći ga u vezu sa drugim izvedenim dokazima.

28. Naglašeno je da u vezi sa nalazom vještaka M.Z. treba imati u vidu da su priloženi i kao isprave pročitani i obračuni odnosno nalazi drugih vještaka i to tužioca obračun zakonskih zateznih kamata vještaka R.B., te apelanta obračun kamata knjigovodstvenog biroa "Duo" iz Banje Luke i nalaz vještaka Lj.G. od 26. februara 2010. godine u dvije varijante. Ukazano je da su ti nalazi dati bez rješenja suda i izvan sudskog postupka pa se ne mogu uzeti u obzir kao dokazi o nepostojanju ili postojanju odnosno visini duga koji bi mogli dovesti u pitanje argumentovani nalaz vještaka kojeg je odredio sud tim više što ti vještaci nisu saslušavani u toku postupka niti su stranke to tražile.

29. Navedeno je da je pogotovo neosnovano pozivanje tuženog u žalbi na nalaz i mišljenje vještaka Lj.G. od 14. februara 2011. godine, koji je izrađen nakon zaključivanja glavne rasprave i priložen uz žalbu, budući da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključivanja glavne rasprave.

30. Dalje je navedeno da su neosnovani su i neargumentovani žalbeni navodi u pogledu visine kamate, navodnog pripisivanja kamate glavnici i ponovnog obračuna zateznih kamata, uz lažiranje knjigovodstvenih isprava, kao i osporavanje načina uračunavanja izvršenih uplata, a tvrdnja apelanta da je kod njega saldo potraživanja i obaveza nula (0) nije potkrijepljena relevantnim dokazima.

31. Po ocjeni drugostepenog suda neprihvatljivi su žalbeni navodi da je vještak M.Z. samoinicijativno odnosno po nalogu tužioca ušao u poslovni odnos stranaka iz 2002, 2003. i 2004. godine odnosno da to nije predmet spora. Naime ukazano je da je zadatak vještaka, prema rješenju od 29. juna 2010. godine, pored ostaloga ukupan dug apelanta (glavni dug i kamate prema tužiocu) na dan 26. februar 2009. godine. Zbog toga po mišljenju drugostepenog suda pravilna je primjena odredbe člana 313 ZOO kojim je propisano da se kamate namiruju prije glavnog duga što podrazumijeva da se uzmu u obzir neizmirene kamate iz prethodnog perioda.

32. Takođe apelant je u žalbi naveo da je na pripremnom ročištu predložio saslušanje parničnih stranaka ali da taj dokaz nije izveden na glavnoj raspravi niti je o tom prijedlogu odlučeno, kao ni o dokaznim prijedlozima tužioca iz podneska od 3. novembra 2011. godine. Ukazano je da je saslušanje stranaka predložio tužilac a ne apelant, te je nejasno zbog čega apelant insistira na dokazima u podnesku tužioca od 3. novembra 2011. godine jer ih apelant nije ni predlagao a ti su dokazi izvedeni. Istaknuto je da je su u stavu 2 rješenja o zakazivanju glavne rasprave pobrojani dokazi pri čemu nije navedeno saslušanje stranaka. Pri tome je u tom rješenju naloženo punomoćnicima stranaka da obavijeste zastupnike stranaka o saslušanju uz upozorenje na posljedice neodazivanja, a iz stanja spisa ne proizlazi da su se zastupnici stranaka odazvali niti da je apelant tražio njihovo saslušanje.

33. Po mišljenju drugostepenog suda neosnovani su i navodi apelanta da su dokazi u prvostepenoj presudi samo pobrojani bez savjesne i brižljive ocjene.

34. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom 57 0 Ps 014157 12 Rev od 12. februara 2015. godine odbio kao neosnovanu.

35. U obrazloženju revizione presude je navedeno da se ne može prihvatiti tvrdnja revizije da se drugostepena, a i prvostepena presuda, zasnivaju isključivo na nalazu i mišljenju vještaka M.Z. jer je izvršena ocjena i ostalih provedenih dokaza u skladu sa odredbama člana 8 i člana 191 stav 4 ZPP. Ukazano je da revizija propušta da navede koji to drugi izvedeni dokazi su u suprotnosti sa dokazom vještačenja po vještaku M.Z. Po mišljenju Vrhovnog suda naprotiv vještak se upravo koristio rezultatima drugih izvedenih dokaza tako da ne postoje protivrječnosti između ovog i drugih izvedenih dokaza.

36. Dalje po mišljenju Vrhovnog suda neosnovan je apelantov revizioni navod o tome da je sud odredio predmet vještačenja koji nije dozvoljen. Navedeno iz razloga što je od vještaka traženo samo izjašnjenje o činjenicama za čije utvrđenje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

37. Ukazano je da je zadatak vještaka bio da na osnovu dokumentacije u spisu, te dokumentacije koja se nalazi kod parničnih stranaka, izvrši vještačenje radi utvrđivanja činjenica koje se odnose na vrijeme nastanka obaveze, visinu obaveze, vrijeme dospijeća, zatvaranje pojedinih obaveza na osnovu plaćanja apelanta, te svođenje ukupnog duga apelanta prema tužiocu na dan 26. februar 2009. godine (glavnog duga i eventualno dospjele i neplaćene kamate).

38. Imajući u vidu tako postavljeni zadatak, te nespornu činjenicu da je apelant vršio plaćanja svojih obaveza proisteklih iz poslovnog odnosa parničnih stranaka bez naznačenja na koji se račun odnose onda je vještak ne samo mogao već je i morao da utvrđuje na šta se odnose predmetna plaćanja.

39. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda vještak ispravno postupio kada je u smislu odredbi člana 312 i 313 ZOO od uplaćenih iznosa u odsustvu sporazuma između povjerioca i dužnika odnosno izjave apelanta o redoslijedu namirenja prvo računao kamatu (član 313 ZOO) a onda glavni dug po redoslijedu kako je dospio za ispunjenje. Ukazano je da poslovni odnos između tužioca i apelnta predstavlja jednu cjelinu tako da uplate apelanta koje nemaju tačno određenu namjenu treba u skladu sa citiranim odredbama ZOO o redu uračunavanja ispunjenja svrstati tako da se utvrdi koje su obaveze plaćene a koje ne. Ukazano je da je apelant htio da se plaćanje koje je vršio odnosi samo na određene fakture mogao dati izjavu kojim redom vrši uračunavanje ali najkasnije prilikom ispunjenja a ne nakon toga.

40. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelanta da su predmet ovog spora potraživanja tužioca za period od 2002. do 2004. godine. Ukazano je da je prvostepenom presudom tužiocu dosuđen iznos od 1.068.578,57 KM koliko se konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži a koji iznos se prema obrazloženju nižestepenih presuda odnosi isključivo na glavnicu i to za period 22. septembar 2006. godine do 26. februara 2009. godine s obzirom da je glavnica po računima do 22. septembra 2006. godine plaćena. Ukazano je da prema nalazu i mišljenju vještaka koji nije argumentovano doveden u pitanje iznos od 2.220.550,95 KM, koliko je nesporno apelant uplatio, se odnosi na račune koji su ispostavljeni do 22. septembra 2006. godine, te na dospjelu a neplaćenu zakonsku zateznu kamatu za period poslovnog odnosa od početka pa do 10. marta 2008. godine.

41. Istaknuto je da se zatezna kamata za račune ispostavljene nakon 10. marta 2008. godine nije ni obračunavana već je tražena od dospijeća svakog pojedinog računa pa do isplate.

42. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da treba imati u vidu činjenicu da je prema nespornom dijelu nalaza vještaka M.Z. konstatovano da je knjigovodstveno stanje sa krajem 2004. godine identično kod tužioca i apelanta. Prema tome, poslovni odnos između tužioca i apelanta u periodu od 2002. godine do 2004. godine nije bio fiktivan kako se to želi prikazivati revizijom već upravo onakav kako ga je prikazivao vještak M.Z.. Takođe po mišljenju Vrhovnog suda apelant je imao mogućnost prilikom izvođenja dokaza vještačenjem dati konkretne primjedbe u pogledu knjigovodstvenog stanja ali je to propustio već je samo iznosio uopštene primjedbe koje ponavlja u reviziji.

43. S obzirom na navedeno ukazano je da Vrhovni sud ne vidi u čemu je pristrasnost vještaka M.Z. a na koju apelant ukazuje revizijom. Po mišljenju revizionog suda istina je da je neposredni kontakt između punomoćnika tužioca i vještaka trebao da se odvija preko suda uz učešće druge strane. Međutim Vrhovni sud smatra da navedeni propust nije doveo u pitanje nepristrasnost samog vještaka jer je i apelant imao prilike da iznese svoje primjedbe i prijedloge. Prema tome sam kontakt između vještaka i tužioca nije dovoljan za zaključak da je vještak bio pristrasan posebno ako se ima u vidu da ovaj kontakt, kao i njegov sadržaj, vještak nije sporio.

44. Vrhovni sud je naveo da je prihvatio razloge drugostepenog suda u pogledu apelantovog navoda o neizvođenju dokaza saslušanjem parničnih stranaka, a što je bio dokazni prijedlog tužioca.

45. Dalje po mišljenju revizionog suda u konkretnom slučaju, nasuprot uopštenim tvrdnjama u reviziji, apelant nije dokazao da su parnične stranke kao strane u obligaciono pravnom odnosu isključili primjenu odredbe člana 313 ZOO.

46. Ukazano je da je potpuno proizvoljna i uopštena tvrdnja apelanta iznesena u reviziji da je tužilac „naštimao svoju finansijsku karticu i nekoliko puta na različite načine zatvarao obaveze apelanta primjenom člana 313 ZOO što nije dozvoljeno“. Po mišljenju Vrhovnog suda ovakvu optužbu koja sadrži i obilježje krivičnog djela valja i konkretizovati i dokazati što apelant nije učinio. Istaknuto je da apelant gubi iz vida da je predmet vještačenja bila i njegova finansijska kartica koju tužilac (sve i da je imao takvu namjeru) nije mogao ispravljati, a koja finansijska kartica je usaglašena sa tužiočevom što govori o neosnovanosti i proizvoljnosti navedenih tvrdnji apelanta.

47. Istaknuto je da je neosnovan i prigovor koji se tiče načina ugovaranja kamate. Po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su utvrdili da između parničnih stranaka nije postojao poseban ugovor u pogledu kamate kako to tvrdi apelant jer nije utvrđeno postojanje saglasne izjave volja povjerioca i dužnika odnosno u konkretnom slučaju tužioca i apelanta. Istaknuto je da sadržaj faktura na koje se poziva apelant i u toku postupka nije rezultat dogovora parničnih stranaka nego greške kako je to utvrđeno saslušanjem svjedoka Z.V. i Lj. M.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

48. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da redovni sudovi prihvaćaju samo jedan dokaz i to ekonomsko vještačenje po vještaku M.Z. dok druge izvedene dokaze uopšte ne uzimaju u obzir niti daju bilo kakvu ocjenu ovih dokaza. Ukazuje da je prvostepeni sud rješenjem od 29. juna 2010. godine vještaku odredio predmet vještačenja koji nije dozvoljen jer daje mišljenja o pravnim pitanjima koja utvrđuje i o kojima odlučuje isključivo samo sud a ne vještak. Ukazuje da je vještak protivno svom zadatku i predmetu vještačenja bez rješenja suda vještačio poslovni odnos stranaka „od početka poslovanja“ odnosno od 10. aprila 2002. godine iako navedeni odnos uopšte nije bio predmet spora niti su fakture iz tog perioda pročitane kao dokaz. Smatra da ukoliko vještaku nije bio jasan predmet i obim vještačenja određen rješenjem suda od 29. juna 2010. godine tada je bio dužan zatražiti od suda razjašnjenje spornih činjenica i uputstvo u cilju izrade pravilnog nalaza i mišljenja u ovom sporu a ne da od punomoćnika tužioca traži da pojasni podnesak od 24. avgusta 2009. godine kojim nije određen zadatak vještačenja.

49. Dalje, ukazuje da sudovi apelantu nisu omogućili da se izjasni o ličnosti predloženog vještaka i predmetu vještačenja čime je povrijeđeno načelo kontradiktornosti. Takođe po mišljenju apelanta sudovi na konkretan slučaj nisu mogli primijeniti odredbu člana 313 ZOO. Smatra da je tužilac naštimao svoju finansijsku karticu i nekoliko puta na različite načine „zatvarao“ obaveze tuženog primjenom člana 313 ZOO što nije dozvoljeno. Osim toga po mišljenu apelanta tužilac je obračunao zakonsku zateznu kamatu i pripisao je glavnom dugu a zatim je vještak ponovo obračunavao zakonsku zateznu kamatu na već pripisanu kamatu suprotno odredbi člana 279 ZOO. Navodi da apelant nije mogao predložiti novo vještačenje zbog pravila po kojem vještačenje obavlja jedan vještak.

b) Odgovor na apelaciju

50. Vrhovni sud je naveo da u osporenoj presudi revizijskog suda nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kao ni da je njome došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

51. Viši privredni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj drugostepenoj presudi. Po mišljenju drugostepenog suda neosnovani su navodi apelanta u pogledu povrede odredbi materijalnog i procesnog prava kao i da osporenom odlukom drugostepenog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

52. Okružni privredni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj prvostepenoj presudi te da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

53. Tužilac je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koje apelant ukazuje u apelaciji. Smatra da odredbe 312 i 313 ZOO regulišu različite pravne situacije, te se međusobno ne isključuju već se dopunjuju.

V. Relevantni propisi

54. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 20 Učesnici mogu svoj obligacioni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo.

Član 262 (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Član 277 (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

Član 312 (1) Kad između istih lica postoji više istorodnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

(2) Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

(3) Ako je više obaveza istovremeno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje obezbijeđene, a kad su sve podjednako obezbijeđene, prvo se namiruju one koje su dužniku na najvećem teretu.

(4) Ako su u svemu naprijed rečenom obaveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istovremeno nastale, ono što je dato na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obaveze srazmjerno njihovim iznosima.

Član 313 Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica.

55. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), relevantne odredbe glase:

Član 7 st. 1 i 2 (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123 Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126 Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 148 Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje.

Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.

Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.

Član 153 Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i lice koje je ranije bilo saslušano kao svjedok.

Stranka je dužna da podnese zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najdocnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.

U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna da navede okolnosti na kojima zasniva svoj zahtjev za izuzeće.

O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud.

Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dozvoljena posebna žalba.

Ako je stranka saznala za razlog izuzeća poslije izvršenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije izvršenog vještačenja.

Član 191 stav 4 U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 209 Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 357 Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

1)ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, 2)ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije, 3)ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 4)ako između sudije i stranke teče neka druga parnica, 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 6)ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.

VI. Dopustivost

56. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

57. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

58. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 014157 12 Rev od 12. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

59. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

60. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

61. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što obuhvata:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

62. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

63. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja duga po osnovu poslovnog odnosa između tužioca i apelanta, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

64. Apelant ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).

65. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

66. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužioca te je apelant obavezan da tužiocu na ime duga isplati iznos od 1.068.578,57 KM sa zakonskim zateznim kamatama. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je iznos apelantovog duga prema tužiocu utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke M.Z., primjenom pravila uračunavanju ispunjenja (čl. 312 i 313 ZOO) budući da redovan sud nije imao neophodna stručna saznanja o utvrđivanju navedenog duga proizašlog iz poslovnog odnosa apelanta i tužioca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je vještak u toku izrade nalaza koristio sve raspoložive dokaze koji su provedeni u predmetnom postupku za šta su redovni sudovi utvrdili da nalaz i mišljenje vještaka nije u proturječnosti sa drugim izvedenim dokazima kako je to apelant tvrdio u redovnom postupku kao i u apelaciji. Dalje, Ustavni sud primjećuje da osporene odluke nisu donesene samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, kako to apelant smatra, već su rezultat cjelokupnog provedenog dokaznog postupka u smislu člana 8 i 191 stav 4 ZPP.

67. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelant tokom predmetnog postupka imao primjedbe u pogledu načina određivanja vještaka, ličnosti vještaka, kao i u pogledu njegovog nalaza i mišljenja, a što ponovo ističe i u apelaciji. Slijedom navedenog Ustavni sud primjećuje da je u osporenim odlukama redovnih sudova argumentovano obrazloženo zbog čega izbor vještaka prvostepenog suda, bez konsultacije sa apelantom i tužiocem, u konkretnom slučaju nije uticao na zakonitost i pravilnost predmetnog postupka kao i osporenih odluka. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelant iznosi u apelaciji. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud prvenstveno iz razloga ekonomičnosti vođenja predmetnog postupka odredio vještaka budući da ranije određeni vještak zbog spriječenosti nije mogao nastaviti sa daljnjim radom s tim da je predmet vještačenja i za novog vještaka ostao isti. Pri tome je utvrđeno da apelant kao ni tužilac na ročištu za glavnu raspravu nisu osporili način izbora vještaka kao ličnost vještaka već je apelant to uradio nakon prijema njegovog nalaza i mišljenja. Dakle, proizlazi da je apelant ličnost vještaka kao i način njegovog izbora mogao osporiti prije nego mu je dostavljen njegov nalaz i mišljenje, a što on nije učinio.

68. Međutim i bez navedenog redovni sudovi (žalbeni i revizijski) su se veoma ozbiljno ispitali sve relevantne navode apelanta u pogledu načina određivanja vještaka kao i ličnosti vještaka, te dali odgovore zbog čega ti navodi nemaju uticaja na zakonitost i pravilnost osporenih odluka. Jedan od tih navoda je bio i komuniciranje vještaka sa tužiocem bez posredstva suda što apelant ističe i u apelaciji. Stoga uzimajući u obzir navedeno, suprotno navodima apelanta, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju zbog načina određivanja vještaka prvostepenog suda došlo do povrede načela kontradiktornosti postupka na štetu apelanta. Navedeno posebno ako se uzme u obzir predmetni postupak u cjelini u kojem je apelant cijelo vrijeme imao mogućnost da svoje navode suprotstavi navodima tužioca, što je i činio, te da su u vezi sa apelantovim navodima redovni sudovi dali svoje odgovore u kojima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost kako u utvrđivanju činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku apelant koristio i raspoložive pravne lijekove (žalba i revizija) te da su drugostepeni sud i revizijski sud u osporenim odlukama razmotrili i ocijenili sve relevantne apelantove žalbene i revizijske navode o čemu su dali veoma jasne i argumentovane razloge u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

69. Dalje, Ustavni sud zapaža da suprotno navodima apelanta u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u pogledu primjene odredbi čl. 312 i 313 ZOO prilikom utvrđivanja apelantovih neizmirenih obaveza prema tužiocu. Navedeno iz razloga što u konkretnom slučaju, kako to proizilazi iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova, između apelanta i tužioca nije bio ugovoren redoslijed uračunavanja ispunjenja obaveza apelanta niti je to apelant odredio prilikom ispunjenja svojih obaveza. Takođe, Ustavni sud zapaža da ugovorne strane (apelant i tužilac) nisu isključile primjenu navedenih odredbi u svom poslovnom odnosu. Stoga po mišljenju Ustavnog suda proizlazi da su proizvoljna shvatanja apelanta da vještak u konkretnom slučaju nije mogao primjeniti pravilo o uračunavanju ispunjenja iz citiranih zakonskih odredbi prema kojem se kamate namiruju prije glavnog duga.

70. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali i veoma detaljne razloge zbog čega nisu prihvatili apelantove navode u pogledu „naštimavanja“ finansijskih kartica tužioca, te zbog čega je vještak svojim nalazom obuhvatio periode poslovne saradnje iz 2002., 2003. i 2004. godine. Naime, Ustavni sud nalazi da je zadatak vještaka bio da ukupan dug apelanta (glavni dug i kamate) svede na dan 26. februar 2009. godine. Takođe, navedeno nije u suprotnosti ni sa nalogom suda datom vještaku kao što to apelant smatra. Prema tome, suprotno navodima apelanta Ustavni sud i u navedenom ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova.

71. Slijedom navedenog, suprotno navodima apelanta istaknutim u apelaciji, Ustavni sud u osporenim odlukama ne može naći bilo kakvu proizvoljnost kako prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su dali veoma detaljne i jasne razloge u obrazloženjima osporenih presuda zbog čega je tužbeni zahtjev tužioca osnovan i zbog čega je u konkretnom slučaju primijenjeno pravilo o uračunavanju ispunjenja u smislu odredbi čl. 312 i 313 ZOO, a na osnovu kojeg se u konkretnom predmetu došlo do ukupnog iznosa apelantovog duga prema tužiocu. Stoga uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini kao i sve okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud ne može zaključiti da je u bilo kojem segmentu predmetnog postupka bilo proizvoljnosti na štetu apelanta. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda apelantovo nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka nikako ne može voditi ka zaključku da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

72. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

73. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na istim navodima koje je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

74. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnost prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja kao i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za zaključke iz svojih odluka dali veoma jasne razloge.

75. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnost prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

76. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

77. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2468/15 („Put“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio