Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/17 (Grad Banja Luka)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pasivna legitimacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3251/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3251/17, rješavajući apelaciju Grada Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 105653 17 Pž od 12. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka, podnio je 28. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 105653 17 Pž od 12. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu („Nešković osiguranje“ a.d. Bijeljina) isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je u toku predmetnog postupka utvrđeno da se u Banjoj Luci u određenoj ulici dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je jedno lice smrtno stradalo, jedno zadobilo teške tjelesne povrede, a ostali učesnici zadobili lakše tjelesne povrede, dok je na vozilima nastupila materijalna šteta. Viši privredni sud je dalje naveo da je postupajući po zahtjevu oštećenih za naknadu štete po osnovu ugovora o osiguranju, tužilac namirio štetu u određenom iznosu. Viši privredni sud je istakao da je također utvrđeno da je u saobraćajnom udesu učestvovao vozač vozila koje je bilo osigurano kod tužioca, te da je do udesa došlo na način da je navedeni vozač, vozeći brzinom većom od dozvoljene i pod uticajem alkohola, prilikom vožnje prešao na lijevu kolovoznu traku i da je od siline udara u poklopac šahta vozač izgubio kontrolu nad vozilom, te udario na lijevoj strani kolovoza u drugo vozilo, te je utvrđeno da je šaht koji se nalazio na kolovozu takozvani vodomjerni šaht. Viši privredni sud je ukazao da je odredbom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugom prouzrokuje štetu da je dužan nadoknadi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Viši privredni sud je konstatovao da je tom odredbom predviđena odgovornost štetnika po principu pretpostavljene krivice prema kojoj se polazi od pretpostavke da je štetnik kriv za štetu, ako ne dokaže da je uzrok štete izvan njegovog postojanja. Viši privredni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio primjenom odredbi Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, Zakona o lokalnoj samoupravi, Zakona o javnim putevima i Pravilnika o održavanju javnih puteva da je Grad obavezan da održava ulice koje se nalaze na gradskom području, kao i da održava šahtove za odvod oborinskih voda. Viši privredni sud je ukazao da kod činjenice da je uzrok gubitka kontrole nad vozilom udar točkom automobila u šaht (što je utvrđeno vještačenjem po vještaku saobraćajne struke), pored brze vožnje i vožnje pod dejstvom alkohola, to po ocjeni Višeg privrednog suda, a saglasno odredbi člana 172. ZOO-a, apelant kao pravno lice, zbog propusta pravilnog održavanja ulica u gradu, odgovara za štetu. Viši privredni sud je zaključio da s obzirom da postoji propust, dakle krivica i na strani apelanta i na strani vozača vozila koje je bilo osigurano kod tužioca, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je doprinos nastanku štetnog događaja jednak. Viši privredni sud je konstatovao da iz navedenih razloga, s obzirom da je prvostepeni sud cijenio sve dokaze i pravilno utvrdio činjenično stanje odlučujući o prigovoru pasivne legitimacije apelanta, koje je potkrijepio konkretnim materijalno pravnim normama, da su neosnovani navodi žalbe o pogrešnom utvrđenju činjenica koje se tiču pitanja podijeljene odgovornosti i kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom predmetu pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud, odnosno prvostepeni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/17 (Grad Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio