Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3253/17 ("Žeks tours " d.o.o. Kotor Varoš)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3253/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3253/17, rješavajući apelaciju "Žeks tours " d.o.o. Kotor Varoš, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Žeks tours " d.o.o. Kotor Varoš protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 188996 16 Gž od 9. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Žeks tours " d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 188996 16 Gž od 9. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu („Bosna Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo) na ime nerazduženih premija osiguranja po zaključenim i izdatim polisama osiguranja isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrđeno da su tužilac i apelant bili u obligaciono-pravnom odnosu, koji je nastao faktičkim ponašanjem stranaka, s obzirom da je apelant zaduživao, prodavao i naplaćivao polise osiguranja za tužioca, a tužilac je bio u obavezi da mu na ime obavljenog posla isplaćuje provizije. Okružni sud je konstatovao da budući da je tužilac bio u ugovornom odnosu sa pravnim licem-apelantom, da se može zaključiti da je na pravilan način označio tuženu stranu, jer je dokazao postojanje obligaciono-pravnog odnosa između njih, pa da nema mjesta žalbenim navodima o nepostojanju pasivne legitimacije na strani apelanta. Okružni sud je ukazao da se u konkretnoj situaciju, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, primjenjuje odredba člana 262. stav

1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a da je dužnik dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. Okružni sud je pojasnio da je tom odredbom ustvari izraženo klasično načelo prema kojem dužnik mora izvršiti obavezu, koju je preuzeo zaključenjem ugovora, inače ugovor ne bi imao nikakvu društvenu svrhu. Okružni sud je naglasio da ukoliko dužnik u svemu ne ispuni svoju ugovornu obavezu onako kako ona glasi, da onda postoji povreda ugovora i da istovremeno povjerilac ima mogućnost tražiti ispunjenje obaveze i naknadu štete ili raskid ugovora i naknadu štete. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, apelant bio dužan redovno izmirivati svoje ugovorne obaveze po osnovu prodatih polisa (predaja tužiocu naplaćenih iznosa premija, tzv. razduživanje premija), budući da mu je tužilac omogućio prodaju polisa dostavljanjem istih. Okružni sud je naveo da pošto je apelant propustio da izvrši svoju obavezu, da je tužilac podnošenjem tužbe tražio izvršenje iste, tj. isplatu duga po tom osnovu, pa da nema mjesta žalbenim navodima da se na konkretan slučaj nisu mogle primijeniti odredbe ZOO. Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi da tužilac nije dokazao da je apelant zadržao novac, kod činjenice da je na te okolnosti saslušana tužena M. M. i svjedoci D. Š. i B. P., iz čijih iskaza proizlazi, kako je to pravilno ocijenio prvostepeni sud, da je Ž. K. (direktor apelanta, koji je apelanta i zastupao pred redovnim sudovima u konkretnom predmetu) preuzeo određenu svotu novca i istu propustio razdužiti kod tužioca, a da Ž. K. taj zaključak nije doveo u pitanje validnim procesnim sredstvima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom postupku proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i proizvoljno primijenili materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Okružni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3253/17 ("Žeks tours " d.o.o. Kotor Varoš) | Sudska praksa | Aktio