Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/17 ("Autoprevoz" a.d. Kozarska Dubica, G. M., "Geoastor" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2028/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2028/17, rješavajući apelacije "Autoprevoz" a.d. Kozarska Dubica i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Autoprevoz" a.d. Kozarska Dubica protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 090288 14 Pž od 27. oktobra 2014. godine;

Gordana Malinić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 177033 16 Gž od 16. maja 2017. godine i "Geoastor" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 194839 16 Gž od 9. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2028/17

1. "Autoprevoz" a.d. Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Savan Zec advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 22. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 090288 15 Rev od 31. januara 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 090288 14 Pž od 27. oktobra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3355/14 od 15. aprila 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-417/15, konstatuje se da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Osnovna škola „Sveti Sava“ Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republika Srpska-Ministarstvo prosvjete i kulture (u daljnjem tekstu: drugotužena) solidarno isplate novčani iznos bliže naveden u izreci presude, na ime duga po osnovu ugovora o pružanju usluga prevoza učenika, zaključenog 2010. godine između apelanta i prvotužene, te na ime naknade štete ugovorene odredbama člana 3. i 4. ugovora za period od novembra 2010. godine do juna 2011. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da su apelant i prvotužena zaključili ugovor o pružanju usluga prevoza učenika za školsku 2010/2011 godinu, te da se prvotužena kao korisnik usluga obavezala uplaćivati na račun apelanta iznos od 2.496,00 KM, a da isplatu sredstava vrši drugotužena u skladu sa odredbama Pravilnika o finansiranju osnovnih škola. Viši privredni sud je utvrdio da je apelant dopisom obavijestio prvotuženu da će zbog teške materijalne situacije i neblagovremenih plaćanja, od roditelja djece tražiti plaćanje punog mjesečnog iznosa karte, ali da će i dalje nastaviti da pruža usluge u skladu sa ugovorom. Također je utvrdio da su roditelji učenika bili nezadovoljni uslugom prevoza, jer je apelant u međuvremenu povećavao cijenu usluga i da su predlagali da se sklopi ugovor sa drugim prevoznikom, nakon čega je prvotužena za školsku za 2010/2011 godinu sklopila ugovor sa prevoznikom „Gligić Turs“ u novembru 2010. godine. U vezi sa navedenim, Viši privredni sud je, kod utvrđenja da apelant od novembra 2010. nije vršio prevoz na ugovorenim linijama, dakle nije ispunjavao svoju ugovorenu obavezu, te da je tražio promjenu načina isplate ugovorene cijene kao i načina plaćanja, sa čim prvotužena nije bila saglasna, zaključio da se predmetni ugovor ima smatrati raskinutim sa danom 1. novembra 2010. godine, te da apelant ne može tražiti ispunjenje ugovora kojeg više nema. Nadalje, u pogledu naknade štete, Viši privredni sud je primjenom odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da apelant nije dokazao da postoji krivica prvotužene za eventualno nastalu štetu, niti ima dokaza da su radnje koje je poduzela prvotužena u bilo kakvoj uzročno posljedičnoj vezi sa nastalom štetom, zbog čega je sud na osnovu odredbe člana 123. i člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i ovaj dio tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu odbio kao neosnovan. U odnosu na drugotuženu Viši privredni sud je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor pasivne legitimacije i utvrdio da drugotužena nije bila u materijalno pravnom odnosu sa apelantom po osnovu predmetnog ugovora, te da drugotužena nijednom svojom radnjom nije doprinijela nastanku bilo kakve štete za apelanta.

AP-2783/17

4. Gordana Malinić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 177033 16 Gž od 16. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužiocu Gradu Banjaluka, isplati na ime neplaćenog duga za korištenje poslovnog prostora, za period oktobar-novembar 2011. godine, cijelu 2012., 2013. i 2014. godinu, iznos od 22.674,55 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Osim toga odbijen je kao neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je prestao da važi ugovor o zakupu poslovnih prostorija, zaključen dana 20. aprila 2004. godine, između tuženog kao zakupodavca, i apelantice, kao zakupoprimca, a čiji predmet je bio zakup poslovnog prostora koji se nalazi u Banjaluci, te da se utvrdi da gore navedeni ugovor prestaje da važi sa danom 3. maj 2012. godine, kao danom podnošenja zahtjeva od strane Zajednice etažnih vlasnika poslovno stambene zgrade Banjaluka, odnosno najkasnije sa danom 31. decembra 2012. godine, kao dana donošenja rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, PJ Banjaluka br. 21.11/476-568/12, te od tog dana prestaju apelantičine obaveze za plaćanje zakupnine prema tuženom.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je 2004. godine tužilac sa apelanticom zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija na period od jedne godine, ali da je ugovor prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme, shodno odredbama člana 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, kojim je propisano da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra, po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi. Okružni sud je, također, naveo da prema finansijskim karticama Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka, apelantičin dug na ime zakupnine iznosi 22.674,55 KM. Nadalje, Okružni sud je istakao da je Grad Banjaluka bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, na dan 28. septembra 2009. godine, a da je Rješenjem od 31. decembra 2012. godine, naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, PJ Banjaluka da po pravosnažnosti rješenja upiše pravo vlasništva na parceli, koja odgovara parceli spornog poslovnog prostora na ime Zajednice etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade sa 1/1 dijela, te da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 3. decembra 2014. godine. U vezi sa navedenim, Okružni sud je, najprije, istakao da nije osnovan apelantičin prigovor zastarjelosti potraživanja imajući u vidu da tužilac tužbenim zahtjevom potražuje isplatu neisplaćenih zakupnina, počev od oktobra 2011. godine, a da je tužba prvostepenom sudu podnesena 24. septembra 2013. godine. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 375. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine, kao i odredbe člana 388. istog zakona, kojim je propisano, da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe. Okružni sud je zaključio da, s obzirom na sve naprijed navedeno, osnovan je tužbeni zahtjev tužioca, kojim potražuje dug na ime neisplaćenih zakupnina, zaključno sa decembrom 2014. godine, koji nije zastario, dok je protivtužbeni zahtjev apelantice neosnovan jer apelantica nije dokazala izvedenim dokazima da je predmetni ugovor o zakupu iz 2004. godine prestao da važi 2012. godine, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

AP-3391/17

6. "Geoastor" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milana Vukojević advokat iz Banjaluke, podnio je 8. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 194839 16 Gž od 9. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi D.J. obaveže da mu na ime duga za izvršene geodetske usluge isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

7. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je 1. juna 2011. godine tuženi ovlastio apelanta kao geodetsku organizaciju da obavi određene geodetske usluge u k.o. Česmi, a vezano za cijepanje parcela, obilježavanje istih, te da u ime tuženog izvrši promjene u katastarskom operatu podnošenjem potrebnih dokumenata, plaćanjem potrebnih pristojbi i taksi. Okružni sud je, također, naveo da je dana 20. jula 2011. godine provedena promjena kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove tako da je tuženi upisan kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela na predmetnim nepokretnostima, te da je apelant 30. juna 2014. godine tuženom ispostavio račun za izvršene geodetske usluge na ukupni iznos od 6.000,00 KM. Imajuću u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je između stranaka nesporno zaključen usmeni Ugovor o djelu u smislu člana 600. Zakona o obligacionim odnosima, da je apelant izvršio geodetske radove i usluge za račun tuženog, a da tuženi nije izvršio svoju obavezu koju je preuzeo Ugovorom o djelu, tj. da apelantu plati naknadu za obavljeni posao. Međutim, prema stavu Okružnog suda, u konkretnom slučaju apelant nije dokazao visinu naknade za izvršeni rad po spornom Ugovoru o djelu. Naime, Okružni sud je utvrdio da visina naknade nije određena ugovorom, već je apelant tuženom po završenom poslu, a po proteku roka od tri godine, ispostavio račun za izvršene usluge, navodeći u računu i iznos naknade koju je platio radi provođenja pomenutih promjena u katastru. Prema stavu Okružnog suda, pregovori apelanta i tuženog oko roka i načina plaćanja za izvršenu uslugu na način da ako po isteku godinu dana od obavljenog posla tuženi ne plati naknadu apelantu za izvršeni rad, da apelant kupi parcelu od tuženog, a da se iznos kupoprodajne cijene umanji za vrijednost radova, ne predstavljaju određen niti odrediv dogovor o naknadi za izvršeni rad apelanta, jer stranke nisu prilikom toga dogovora predvidjele elemente za određivanje visine naknade. Okružni sud je istakao da je u predmetnom slučaju apelant preduzeće za geodetske poslove koje pruža geodetske usluge, pa kod činjenice da je tuženi osporavao tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na obavezu isplate naknade za obavljeni posao, obaveza apelanta je bila da dokaže da je naknada u visini na koju je ispostavio račun za izvršene usluge određena obaveznom Tarifom ili kojim drugim obaveznim aktom u zahtijevanoj visini, odnosno koliko iznosi naknada po svakoj izvršenoj usluzi po zaključenom Ugovoru o djelu, a imajući u vidu uobičajenu naknadu za posao te vrste. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je visina naknade ispostavljena u računu za izvršene usluge u skladu sa Tarifom koja se primjenjuje prilikom naplaćivanja cijena usluga, niti je izvodio dokaze na okolnosti koliko naknada iznosi prema normalno potrebnom vremenu za takav postao ili prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla. Zbog navedenog, Okružni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1.) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2028/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da u svim navedenim apelacijama apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/17 ("Autoprevoz" a.d. Kozarska… | Sudska praksa | Aktio