Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2821/17 (Z. M. i M.H.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2821/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2821/17, rješavajući apelacije Zorana Markovića i M. H. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Marković protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 121777 16 Rsž od 24. aprila 2017. godine i M. H. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 120108 16 Rsž od 12. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2821/17

1. Zoran Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Stjepan Nikolić, advokat iz Zenice, podnio je 6. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 121777 16 Rsž od 24. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Grad Zenica) da mu na ime dodatka na platu za posebne uslove rada u visini od 20%, na ime neisplaćene razlike toplog obroka, na ime neisplaćene razlike regresa i na ime neisplaćene jubilarne nagrade za 10 godina rada kod tuženog isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant zasniva tužbeni zahtjev na činjenici da je u periodu od 21. maja 2012. godine do 29. februara 2016. godine bio zaposlenik tuženog (glavni inspektor za komunalne poslove i ekologiju u Službi za inspekcijske poslove), te da mu za taj period nisu isplaćivane navedene naknade u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-20/15 od 27. januara 2016. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/16 od 23. marta 2016. godine) utvrđeno da je Kolektivnim ugovorom povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu u općinama Vareš, Vogošća, Tešanj i Jajce, te Grada Zenice. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne i općinske vlasti, za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom, neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u Službenim novinama Federacije BiH, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da se Kolektivni ugovor prestao primjenjivati od 23. marta 2016. godine, kao datuma kada je odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-20/15 od 27. januara 2016. godine objavljena u Službenim novinama Federacije BiH. S obzirom da u vrijeme donošenja Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 121777 15 Rs od 16. juna 2016. godine nije bilo materijalno-pravne osnove za dosudu koju apelant traži, Kantonalni sud je konstatovao da je njegov tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

AP-3010/17

3. M. H. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zenice, koju zastupa Anto Jonjić, advokat iz Zenice, podnijela je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 120108 16 Rsž od 12. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (Grad Zenica) da joj na ime razlike manje isplaćene naknade za topli obrok, na ime razlike regresa za godišnji odmor, na ime jubilarne nagrade za 35 godina neprekidnog staža isplati određene novčane iznose.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelantkinja zasniva tužbeni zahtjev na činjenici da je bila zaposlenica tuženog, te da su joj u periodu od 2. aprila 2012. godine do 5. decembra 2013. godine navedene naknade isplaćivane u manjim iznosima od onih koji su propisani odredbama Kolektivnog ugovora. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-20/15 od 27. januara 2016. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/16 od 23. marta 2016. godine) utvrđeno da je Kolektivnim ugovorom povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu u općinama Vareš, Vogošća, Tešanj i Jajce, te Grada Zenice. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne i općinske vlasti, za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom, neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u Službenim novinama Federacije BiH, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da se Kolektivni ugovor prestao primjenjivati od 23. marta 2016. godine, kao datuma kada je odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-20/15 od 27. januara 2016. godine objavljena u Službenim novinama Federacije BiH. S obzirom da u vrijeme donošenja Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 120108 15 Rs od 14. juna 2016. godine nije bilo materijalno-pravne osnove za dosudu koju apelantkinja traži, Kantonalni sud je konstatovao da je njen tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija AP-2821/17 i AP-3010/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2821/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Kolektivni ugovor bio na snazi za utužene periode i da se kao takav imao primijeniti u konkretnim slučajevima, jer predstavlja materijalno-pravni osnov potraživanja apelanata prema tuženom. Apelanti u suštini smatraju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2821/17 (Z. M. i M.H.) | Sudska praksa | Aktio