Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2557/15 (B. R.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2557/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2557/15, rješavajući apelaciju Biljane Rakočević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Biljane Rakočević podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 039864 15 Rev od 24. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 039864 14 Rsž od 15.
decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 039864 13 Rs od 19. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Biljana Rakočević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Doboja podnijela je 21. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 039864 15 Rev od 24. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 039864 14 Rsž od 15. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 039864 13 Rs od 19. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 655/15 odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju, koja je zavedena pod brojem AP 675/15, koju je podnijela protiv presuda Okružnog i Osnovnog suda preciziranih u prethodnoj tački ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 655/15 od 17. marta 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od tuženog Trudbenika a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 5. do 19. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelantkinja je 2. septembra 2013. godine tužbom pokrenula radni spor protiv tuženog radi isplate plata za period od 1. januara do 24. juna 2013. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, te obavezivanja tuženog da Fondu PIORS, shodno isplaćenim platama, uplati doprinose za period od 21. avgusta 2006. do 24. juna 2013. godine, uz naknadu troškova postupka.
7. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Rs 039864 13 Rs od 19. maja 2014. godine tuženi je stavovima I i II izreke presude obavezan na isplatu plata i doprinosa (za period od 1. avgusta 2012. do 24. juna 2013. godine), dok je stavom III odbačen kao neblagovremen apelantkinjin zahtjev koji se odnosio na uplatu doprinosa za PIO za period od 21. avgusta 2006. do 1. avgusta 2012. godine, a stavom IV izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. Obrazlažući neblagovremenost zahtjeva za uplatu doprinosa za period od 21. avgusta 2006. do 24. juna 2013. godine Osnovni sud je, između ostalog, naveo da sud, po službenoj dužnosti, tokom cijelog postupka pazi da li je tužba blagovremeno podnesena s obzirom da se radi o procesnom prigovoru koji sprečava daljnje postupanje po tužbi i raspravljanje po tužbenom zahtjevu ukoliko se utvrdi da je osnovan, a u konkretnom slučaju tuženi je istakao takav prigovor u vezi s uplatom doprinosa koji su stariji od godinu dana, računajući od dana podnošenja tužbe unatrag, što je sud ocijenio kao prigovor neblagovremenosti tužbe u dijelu koji se odnosio na uplatu doprinosa.
9. Osnovni sud se zatim pozvao na odredbe čl. 104, 105, 117 i 118 Zakona o radu – prečišćeni tekst, koje je citirao, nakon čega je naveo da je apelantkinja kao radnik za neuplaćene doprinose mogla imati saznanja za protekli mjesec, svakog prvog u mjesecu po isteku 30 dana, kao i istekom godine za godinu za koju potražuje uplatu, od kada se računa jednogodišnji rok za podnošenje tužbe sudu, pa je apelantkinja bila dužna da tužbu podnese u roku od jedne godine od prethodno navedenog saznanja, pri čemu je naglašeno da se radi o prekluzivnom roku koji se ne može skraćivati, niti produžavati. Nadalje je pojašnjeno da podnošenje tužbe sudu za zaštitu određenih prava po proteku zakonom propisanog roka dovodi do gubitka prava na sudsku zaštitu, pri čemu je taj sud obrazložio da bi se objektivni rok od tri godine od učinjene povrede mogao primijeniti samo u slučaju da apelantkinja nije znala, niti je mogla imati saznanja za povredu prava na uplatu doprinosa.
10. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu datum podnošenja tužbe (2. septembar 2013. godine), te je imajući u vidu period za koji se uplata traži zaključio da je tužba podnesena neblagovremeno, shodno odredbama člana 105 st. 1 i 2 i člana 118 st. 1 i 2 ZOR-a, (period od 21. avgusta 2006. do 1. avgusta 2012. godine) jer je, prema ocjeni tog suda, prije podnošenja tužbe protekao jednogodišnji rok za podnošenje tužbe.
11. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na odredbu člana 72 stav 5 Zakona o poreskom postupku na kojoj je zasnovala blagovremenost tužbe za uplatu doprinosa, Osnovni sud je naveo da se citirana odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer je ona primjenjiva samo u odnosu između Poreske uprave i obveznika uplate doprinosa, a to je tuženi, i to u postupku naplate doprinosa u kome naplata doprinosa ne zastarijeva, ali ne i u sudskom postupku između apelantkinje, kao zaposlenika, i tuženog, kao poslodavca, u kom slučaju je ZOR lex specialis. Prema ocjeni Osnovnog suda, odredbe ZOR-a se primjenjuju i kada je u pitanju uplata doprinosa.
12. Okružni sud je, odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, donio Presudu broj 85 0 Rs 039864 14 Rsž od 15. decembra 2014. godine kojom je apelantkinjinu žalbu odbio u dijelu kojim je odbačena kao neblagovremena apelantkinjina tužba (stav III prvostepene presude), dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
13. Nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u stavu III izreke pobijane presude, za šta je dao dovoljne činjenične i pravne razloge koje prihvata i taj sud, a koji apelantkinjinim žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje. U vezi s tim Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, rješavajući sporno pitanje blagovremenosti tužbe u odnosu na dio potraživanja koji se odnose na uplatu doprinosa, imao u vidu odredbe člana 118 st. 1 i 2 ZOR-a koje propisuju da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu svojih prava u roku od godinu dana od saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. Kako je tokom postupka utvrđeno da je apelantkinji morala i mogla biti poznata činjenica da tuženi blagovremeno ne uplaćuje doprinose, i to za protekli mjesec svakog prvog u mjesecu po isteku 30 dana, kao i istekom godine za koju naknadu potražuje, apelantkinja je imala obavezu da se obrati sudu za uplatu spornih doprinosa u roku od godinu dana od saznanja za povredu. Imajući u vidu da je apelantkinja tužbu podnijela 2. septembra 2013. godine prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tužba u dijelu kojim se traži uplata doprinosa za period od 21. avgusta 2006. do 1. avgusta 2012. godine podnesena neblagovremeno, shodno odredbama člana 118 st. 1 i 2 ZOR-a u vezi sa članom 91 st. 3 i 4 istog zakona jer je jednogodišnji rok za taj dio tužbenog zahtjeva istekao prije podnošenja tužbe.
14. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantkinjino pozivanje na odredbu člana 72 stav 5 Zakona o poreskom postupku jer se citirana odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju, te apelantkinjino pozivanje na sporazum od 16. septembra 2009. godine o načinu ispunjenja dospjelih poreskih obaveza, te na rješenje Ministarstva finansija RS od 20. aprila 2012. godine jer navedeni akti mogu biti relevantni samo u odnosu na tuženog kao obveznika uplate i Poreske uprave o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na strani 5 obrazloženja osporene presude.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 039864 15 Rev od 24. marta 2015. godine odbačena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 4.800,00 KM, tj. ne prelazi 30.000,00 KM, pa nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237 stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s apelantkinjinim pozivanjem da je revizija dozvoljena u smislu člana 237 st. (3) i (4) ZPP, smatrajući da je potrebno zauzeti pravno stanovište o zastarjelosti potraživanja iz radnog odnosa, odnosno blagovremenosti tužbe u radnom sporu, pozivajući se pri tome na odluke Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovni sud je, suprotno iznesenom apelantkinjinom stavu, naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dopuštenost revizije u smislu stava (3) tačka 1) ZPP. Vrhovni sud je u tom pravcu, između ostalog, pojasnio da pravna shvatanja o blagovremenosti tužbe u radnom sporu, koja su izražena u osporenoj presudi Okružnog suda, nisu u koliziji sa shvatanjem Vrhovnog suda o tom pitanju. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Sporno pitanje koje apelantkinja problematizuje jeste pitanje uplate doprinosa za Fond PIO i primjena člana 118 ZOR-a jer se apelantkinja ne slaže sa stavom redovnih sudova da je tužba u tom dijelu neblagovremena, niti se slaže sa stavom Vrhovnog suda u vezi s odbacivanjem revizije jer su, prema apelantkinjinom mišljenju, postojali razlozi za dopuštenost revizija shodno stavu (3) člana 237 ZPP. U tom pravcu navodi da je pravilno rješavanje predmetne pravne stvari zahtijevalo ujednačavanje sudske prakse na teritoriji BiH. Apelantkinja se u tom pravcu pozvala na stavove Vrhovnog suda FBiH da uplata doprinosa za PIO ne zastarijeva jer je to preduslov za ostvarivanje prava na penziju, pa se zbog toga ne mogu primijeniti zastarni rokovi koje propisuje ZORFBiH (član 106). Nadalje, apelantkinja detaljno obrazlaže da je pravni osnov za uplatu doprinosa zasnovan na članu 11 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), članu 72 Zakona o poreskom postupku, te članu 10 Zakona o doprinosima RS. Suština apelantkinjinih prigovora se odnosi na apelantkinjino neslaganje sa stavom redovnih sudova da je za uplatu doprinosa ZOR lex specialis.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u rješenju tog suda. Zatim je Vrhovni sud pojasnio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu člana 237 stav (3) ZPP, smatrajući irelevantnim apelantkinjino pozivanje na stav Vrhovnog suda FBiH, pri čemu je naglašeno da odredbe ZOR-a i Zakona o PIO nisu identične u oba entiteta. Naglašeno je još da Vrhovni sud primjenjuje zakone Republike Srpske, a ne zakone koji važe u FBiH. Navedeno je zatim da je jedno od prava radnika iz radnog odnosa da mu poslodavac uplaćuje obavezne zakonske doprinose u koje spada i doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, a za traženje zaštite tog prava važe isti prekluzivni rokovi kao i za zaštitu ostalih prava iz radnog odnosa koji su propisani odredbama ZOR-a, a ne nekog drugog propisa. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Okružni sud je naveo da smatra da apelantkinjina prava u postupku pred sudom nisu povrijeđena jer su u obrazloženju osporene presude navedeni jasni razlozi za odbijanje žalbe (stav III prvostepene presude), pri čemu nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na apelantkinjinu štetu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud je naveo da je tokom postupka svim učesnicima postupka bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku i da predlažu dokaze kako bi zaštitili svoja prava i interese. Nadalje je navedeno da je sud odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2 stav 1 ZPP) primjenjujući pravo koje je relevantno na području RS. Nadalje je pojašnjeno da je pravo na uplatu doprinosa zapravo pravo iz radnog odnosa, te da za traženje zaštite tog prava važi isti prekluzivni rok koji je propisan odredbama ZOR-a kao lex specialis, kao i za zaštitu bilo kog drugog prava radnika. Još je navedeno da je neosnovano apelantkinjino pozivanje na druge zakone koji se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti.
20. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je Okružni privredni sud u Doboju Rješenjem broj 60 0 St 023013 od 28. aprila 2016. godine otvorio stečajni postupak nad tuženim pozvavši se na odredbu člana 60 Zakona o stečajnom postupku koja propisuje da stečajni povjerioci svoja potraživanja mogu ostvariti samo u stečajnom postupku. Shodno tome je navedeno da je apelantkinja svoja potraživanja na osnovu isplate plata i uplate doprinosa prijavila i da su ona priznata od strane stečajnog upravnika i uvrštena u opšti isplatni red. Stoga je, prema ocjeni tuženog, apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
22. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13, 96/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:
Član 11. stav (1) tačka a) Osiguranik radnik je:
a) lice zaposleno u privrednom društvu, republičkom organu, organu jedinice lokalne samouprave, javnoj ustanovi ili drugoj organizaciji u Republici Srpskoj (u daljem tekstu: Republika).
23. U Zakonu o poreskom postupku (Službeni glasnik RS“ br. 102/11, 10/11 – ispravka, 67/13, 31/14 i 44/16) relevantne odredbe glase:
I. OSNOVNE ODREDBE
Predmet Zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuju se organizacija, nadležnost, prava i obaveze Poreske uprave Republike Srpske, prava i obaveze poreskih obveznika, poreski postupak, plaćanje poreskih obaveza, redovna i prinudna naplata poreskih obaveza, kao i drugi načini prestanka poreskih obaveza, poreska kontrola, postupak po pravnom lijeku i nadzor i prekršaji iz oblasti poreza u Republici Srpskoj.
Prekid zastarjelosti i apsolutna zastarjelost Član 72. stav (1) (1) Zastarjelost prava na prinudnu naplatu poreskih obaveza prekida se svakom radnjom Poreske uprave preduzetom protiv poreskog dužnika radi osiguranja ili naplate poreza i sporednih poreskih davanja.
(2) Poslije prekida zastarjelost počinje da teče iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
(3) Rok zastarjelosti prava na prinudnu naplatu ne teče dok traje drugostepeni postupak i upravni spor, kao ni postupak po vanrednom pravnom sredstvu po rješenju o prinudnoj naplati.
(4) Zastarijevanje koje počinje da teče iznova poslije prekida navršava se kad istekne onoliko vremena koliko je ovim zakonom određeno za zastarijevanje prava na naplatu obaveze.
(5) Pravo Poreske uprave na naplatu poreskih obaveza u svakom slučaju zastarijeva istekom roka od šest godina od dana dospjelosti za plaćanje prijavljene poreske obaveze ili izvršnosti rješenja za plaćanje.
(6) Izuzetno od rokova zastarjelosti propisanih ovim zakonom, pravo Poreske uprave na utvrđivanje i naplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva.
24. U Zakonu o doprinosima („Službeni glasnik RS“ br. 116/12 i 103/15) relevantne odredbe glase:
III. OBRAČUN I PLAĆANJE DOPRINOSA
Član 10. st. (1) tačka a) Uplatilac doprinosa u smislu ovog zakona je:
a)isplatilac prihoda koji predstavlja osnov za plaćanje doprinosa u skladu sa ovim zakonom, Član 11. stav (1) (1) Uplatioci doprinosa dužni su da Poreskoj upravi Republike Srpske najkasnije do kraja mjeseca za prethodni mjesec dostave mjesečnu prijavu doprinosa za ukupnu mjesečnu obavezu za svakog obveznika doprinosa.
25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 237. st. (2),(3) i (4) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
(3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.
(4) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 039864 14 Rev od 24. marta 2015. godine protiv kojeg je apelantkinja blagovremeno podnijela apelaciju 21. maja 2015. godine. Međutim, iako apelantkinja osporava i rješenje Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da navedeno rješenje ne predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu budući da je apelantkinjina revizija protiv drugostepene presude Okružnog suda, kao konačne odluke u predmetnom slučaju, odbačena kao nedozvoljena. Shodno tome, imajući u vidu da je apelantkinja blagovremeno podnijela apelaciju protiv konačne odluke u predmetnom slučaju, a to je Presuda Okružnog suda broj 85 0 Rs 039864 14 Rsž od 15. decembra 2014. godine koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2 ove odluke), Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantkinja pobija navedene odluke tvrdeći da su njima povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. U konkretnom slučaju apelantkinja je vodila radni spor radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
36. Ustavni sud zapaža da apelantkinja problematizuje osporene odluke u dijelu kojim je odbačen kao neblagovremen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže na uplatu doprinosa za period od 21. avgusta 2006. do 1. avgusta 2012. godine. Apelantkinja se ne slaže sa stavom redovnih sudova da se na ove obaveze tuženog primjenjuju rokovi iz ZOR-a jer, prema apelantkinjinoj ocjeni, ZOR nije lex specialis, već drugi propisi (Zakon o PIO, Zakon o doprinosima i Zakon o poreskom postupku). Apelantkinja, takođe, ukazuje i na praksu redovnih sudova u Federaciji BiH koji o istom pitanju zastupaju stav suprotan stavu redovnih sudova u RS, što je za apelantkinju neprihvatljivo. Apelantkinja, takođe, problematizuje i stav Vrhovnog suda koji nije meritorno razmotrio reviziju jer je, prema apelantkinjinoj ocjeni, za to imao uporište u stavu (3) člana 237 ZPP.
37. Imajući u vidu iznesene prigovore, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u svojim odlukama detaljno bavili identičnim prigovorima nalazeći da prigovori nisu opravdani, što su redovni sudovi detaljno obrazložili uz pozivanje na relevantne odredbe ZOR-a. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto smatraju da je ZOR lex specialis u okolnostima konkretnog slučaja i zašto propisi na koje se apelantkinja poziva i u apelaciji (Zakon o PIO, Zakon o doprinosima i Zakon o poreskom postupku) nisu relevantni u radnim sporovima koje vode zaposlenici radi zaštite prava iz radnog odnosa. Uz to, Ustavni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir i odgovore redovnih sudova u kojima su dodatno pojašnjeni apelacioni prigovori vezano za različitu praksu sudova u Federaciji BiH i RS, uz naglasak da sudovi ne postupaju po identičnim propisima, odnosno da se zakoni u entitetima razlikuju, te da sudovi u RS primjenjuju zakone RS. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba na koje se apelantkinja pozvala u apelaciji i data obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne uočava arbitrarnost redovnih sudova u datim obrazloženjima. Konačno, Ustavni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i sopstvenu praksu zauzetu u predmetima koji su, između ostalog, pokretali i pitanje primjene rokova iz ZOR-a u odnosu na uplatu doprinosa (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1356/09 od 23. februara 2012. godine, AP 186/09 od 12. oktobra 2011. godine i AP 139/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
38. U vezi s apelantkinjinim prigovorima kojima osporava odluku Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbacio reviziju jer je nakon njenog razmatranja zaključio da ona nije dozvoljena zato što za meritorno razmatranje revizije nisu ispunjeni uslovi iz člana 237 st. (2) i (3) ZPP. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Vrhovni sud osvrnuo i na prigovore vezano za praksu sudova u RS u vezi s rokovima za podnošenje tužbe u radnim sporovima zaključivši da stavovi koji su izraženi u osporenim odlukama nisu u suprotnosti sa stavom tog suda o istom pitanju. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud u datom obrazloženju ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje, pri čemu apelantkinjino neslaganje sa stavom Vrhovnog suda, samo po sebi, ne pokreće pitanje kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.
39. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i dosadašnju praksu Ustavnog sud u istim ili sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje.
40. Ustavni sud napominje da je prilikom odlučenja uzeo u obzir praksu Ustavnog suda na koju je apelantkinja ukazala u apelaciji, ali da ona nije primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja.
Ostali prigovori
41. Budući da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu i nediskriminaciju zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, a o tome se Ustavni sud izjasnio raspravljajući navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud iz istih razloga smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluke zasnovali na relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava, konkretno relevantnim odredbama ZOR-a kao lex specialis u okolnostima konkretnog slučaja i ZPP, pri čemu su data jasna obrazloženje koja se ne doimaju proizvoljnim.
43. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelantkinja kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman