Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3996/17 (P.P.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Dokaz
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Habeas corpus – postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Javni interes
- Istraga
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 116
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 116
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3996/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3996/17, rješavajući apelaciju P. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija P. P. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015388 17 Kž 5 od 25. avgusta 2017. godine i S1 2 K 015388 17 Kv 15 od 11. avgusta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. P. P. (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala, kojeg zastupa Aleksandar Majkalović, advokat sa Pala, podnio je 20. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015388 17 Kv 15 od 11. avgusta 2017. godine i S1 2 K 015388 17 Kž 5 od 25. avgusta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Sud BiH, u vijeću od trojice sudija, donio je Rješenje broj S1 2 K 015388 17 Kv 15 od 11. avgusta 2017. godine kojim je usvojio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora osumnjičenim, među kojima je i apelant, tako da pritvor po ovom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, odnosno do 11. oktobra 2017. godine, a sve zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP).
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem Suda BiH od 15. jula 2017. godine određen pritvor apelantu i ostalim licima (još šest lica) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelima krijumčarenje iz člana 214 KZ-a, teška krađa iz člana 287 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo iznuda iz člana 295 KZFBiH, a sve u vezi sa članom 53 KZ-a, a iz osnova člana 132 tač. b) i c) ZKP-a (pritvorski osnov po tački a) člana 132 stav 1 ZKP-a ukinut je po žalbi u odnosu na apelanta).
7. Sud BiH je naveo prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu i ostalima, kao i prijedlog da se dio dokaza dostavljenih uz prijedlog (Aneks A) u skladu sa članom 47 ZKP-a ne dostavljaju osumnjičenim zato što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga. Apelant je istakao da mu nije dostavljen niti jedan dokaz koji upućuje na postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da mu se stavljaju na teret krivična djela za koja nije saslušan, te da ne postoji osnovana sumnja da je apelant uzeo novac za vozilo, niti ga svjedok spominje. Apelant je takođe isticao da se posebno ne navodi u odnosu na član 132 stav 1 tačka c) ZKP-a.
8. Sud BiH je, nakon što je ispitao prijedlog Tužilaštva, izvršio uvid u spis i razmotrio navode stranaka, te donio odluku. Pri tome se Sud BiH pozvao na član 47 ZKP-a, odnosno naveo da je postupio u skladu s navedenim članom i odbranama osumnjičenih uskratio uvid u spise. Nadalje, Sud BiH navodi da će u ovom rješenju obrazložiti sadržinu dokaza u mjeri u kojoj je to moguće bez ugrožavanja ciljeva istrage, te će na navedeni način osumnjičeni i branioci biti upoznati sa sadržinom dokaza dostavljenih sudu, naglašavajući da su odbranama dostavljeni dokazi iz Aneksa B koji su u većinskom dijelu inicirali formiranje dokaza iz Aneksa A, na koji način je odbranama dodatno približena priroda dokaza u čiji sadržaj nije imala uvid. Sud BiH je takođe naveo da će odbrani biti dato pravo potpunog ispitivanja zakonitosti dokaza kada se steknu uslovi za to, a u krajnjem slučaju u trenutku podizanja optužnice.
9. Razmatrajući postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za zakonitost mjere pritvora, Sud BiH je naveo da osnovana sumnja proizlazi iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora (koje, pri tome, navodi na st. 12 i 13 rješenja), koji su sadržajno navedeni u prethodnom rješenju, pri čemu je zaključio da protekom vremena ovaj zaključak nije doveden u pitanje, već da je, štaviše, taj zaključak dodatno potkrijepljen dokazima dostavljenim uz prijedlog za produženje pritvora, a koji takođe govore o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela za koja ih Tužilaštvo tereti.
10. U tom smislu je ukazano da iz dostavljenih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali u dužem vremenskom periodu djelovali kao pripadnici grupe za organizovani kriminal, u smislu člana 1 stav 22 KZBiH, koja je organizovana radi otuđenja skupocjenih putničkih motornih vozila, iznuđivanja novca za povrat vozila vlasnicima, te njihove prodaje cjelovito ili u dijelovima, krijumčarenja i prodaje na području Crne Gore, Republike Hrvatske, Republike Srbije, pri čemu su pripadnici grupe imalo tačno određene uloge i unaprijed određene zadatke, pa su, djelujući organizovano i udruženo s drugim grupama za organizovani kriminal (koje su organizovane na teritoriji BiH radi izvršenja istovrsnih krivičnih djela), pripadnici grupe otuđivali vozila iz gradova u BiH na opisani način (korišćenjem drugog ranije otuđenog vozila, naoružani, pokrivenog lica, upotrebom „dekodera“ otvarali vrata vozila i odvozili ih na prethodno pripremljene skrivene lokacije). U odnosu na apelanta, Sud BiH navodi da osnovana sumnja da je izvršio povrat preciziranih vozila uz otkupninu vlasniku, da je prevezao određena vozila i predao njemu poznate iznose novca njemu poznatom licu M. N. proizlazi iz telekomunikacija presretnutih po naredbi suda, kao i da su radnje (prevoza vozila i prodaje) zabilježene i video-zapisima prezentovanim u izvještajima o realizaciji naredbi suda. Sud BiH se nadalje poziva na izvještaje o saslušanju svjedoka, kao i na akte koje je prikupilo Tužilaštvo, za koje sud navodi: „Odlikuju se visokim stepenom dokaznog potencijala koji potvrđuje naprijed opisanu osnovanu sumnju.“ Sud BiH je zaključio da izložene činjenice i dokazi kojima su potkrijepljene ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su svi osumnjičeni počinili krivična djela, te da je za svakog osumnjičenog ponaosob osnovana sumnja individualizovana i dovoljno određena. Pozivajući se na član 20 tačka l) ZKP-a, Sud BiH navodi da je standard osnovane sumnje ispunjen. Prigovor odbrana da iz činjeničnog opisa krivičnopravnih radnji ne proizlaze bitni elementi krivičnog djela organizovani kriminal, niti bitni elementi drugih krivičnih djela, za koja se osumnjičeni terete, te da je sporna i nadležnost suda, Sud BiH je ocijenio neosnovanim i dao obrazloženje.
11. U odnosu na posebne razloge iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a, Sud BiH je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi s obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret s brojnim preduzetim krivično-pravnim radnjama, preduzetim od više lica, kao i da se osnovano sumnja da se radi o dobro organizovanoj grupi lica koja su se duži vremenski period bavila nizom nezakonitih radnji, te da su istražne radnje još uvijek u toku. Dalje je istaknuto da bi sprovođenje navedenih istražnih radnji bilo otežano ukoliko bi se osumnjičeni našli na slobodi jer je opravdano očekivati da bi oni, radi izbjegavanja ili umanjenja svoje krivične odgovornosti, mogli ometati krivični postupak uticajem na saučesnike ili prikrivače, kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Sud BiH je kao važno istakao da je šest pripadnika ove grupe u bjekstvu, a koji su, kako se osnovano sumnja, djelovali s osumnjičenima u otuđenju, skrivanju i prebacivanju vozila preko graničnih prelaza. Navedena činjenica upućuje na osnovanu bojazan od uticaja na ostale pripadnike grupe, čiji je identitet poznat Tužilaštvu, kao i na one čiji identitet još nije poznat Tužilaštvu, kao i na saslušane svjedoke i one koje Tužilaštvo treba saslušati, a radi se o licima od kojih je vršena nabavka robe za otuđenje, licima koja su pronalazila i ustupala „štekove“ za skrivanje vozila i licima koja su učestvovala u prevozu vozila, koja su kupovala takva vozila, rastavljala i ugrađivala ih na druga vozila. Sud BiH, takođe, navodi da su određena lica, sada nepoznati pripadnici grupe, organizovali prelaske preko graničnih prelaza, odnosno na području susjednih zemalja ova vozila dalje distribuirali, a koja će, nakon što se utvrdi njihov identitet, imati svojstvo saučesnika.
12. Sud BiH je ukazao i na „štekove“ gdje su vozila skrivana, koji nisu locirani, kao i na činjenicu da su do sada osumnjičeni iskazivali umijeće u uništenju tragova počinjenih radnji, pa to i dalje postoji određeni stepen bojazni od uništenja dokaza od strane osumnjičenih.
13. Dalje, Sud BiH navodi da će u narednom periodu Tužilaštvo utvrđivati identitet drugih osumnjičenih lica, pa bi se boravkom na slobodi omogućilo osumnjičenim da ostvaruju kontakte, prvenstveno sa osumnjičenim koji su u bjekstvu, ali i sa ostalim čiji identitet još nije poznat, kao i ostvarivanje dogovora u vezi s načinom odbrane i prikrivanje dokaza važnih za okončanje istražnog postupka. Takođe, postoji opasnost da bi osumnjičeni koji se nalaze na slobodi sa pripadnicima grupe koji su u bjekstvu, kao i sa ostalim neidentifikovanim pripadnicima grupe nastavili da preduzimaju radnje i aktivnosti s ciljem uništavanja, sakrivanja, izmjene ili krivotvorenja dokaza ili tragova koji se odnose na opisane predmetne radnje.
14. Sud BiH navodi da je modus operandi predmetnih krivičnih djela, koji je podrazumijevao krajnju bezobzirnost, te ostvarivanje kontakata osumnjičenih nakon otuđenja vozila s oštećenima, u smislu upućivanja prijetnji radi vršenja iznuda, podoban za izazivanje straha i bojazni za ličnu bezbjednost, radi čega oštećeni nisu spremni dati iskaz ili su im izjave nepotpune ili nedorečene, u šta se sud dodatno uvjerio uvidom u dokaze u okviru Aneksa A. Sud BiH navodi da je iz prijedloga Tužilaštva, kao i dostavljenih dokaza, vidljivo da Tužilaštvo preduzima radnje radi identifikacije i pronalaska navedenih lica, kao i da se radi o dobro organizovanoj i kompaktnoj grupi čiji bi obrazac djelovanja mogao, bilo na direktan ili indirektan način, uticati na svjedoke, pomagače ili saučesnike, a sve s ciljem umanjenja kako sopstvene krivične odgovornosti tako i krivične odgovornosti saučesnika. Sud BiH nadalje navodi da je identitet drugih saučesnika u ovom trenutku nesumnjivo poznat samo osumnjičenima, da je izdata naredba za vještačenja DNA, kao i da SIPA vrši određene provjere, te da traženi podaci još nisu dostavljeni. Sud BiH navodi da Tužilaštvo planira da u narednom periodu preduzme radnje radi identifikacije i pronalaska drugih osumnjičenih, te se osnovano može očekivati da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, mogli ometati postupak, zbog čega Sud BiH nalazi da zahtjevi konkretnog istražnog postupka opravdavaju produženje mjere pritvora. Sud BiH, takođe, navodi da izneseni sadržaji dokaza ukazuju na veoma razgranato djelovanje grupe, zbog čega Tužilaštvo u ovoj fazi postupka nije uspjelo proniknuti u svaki segment njene aktivnosti, ulogu učesnika i imena svih lica eventualno uključenih u aktivnost grupe nisu poznata, te da bi se rasvijetlile sve okolnosti i prikupio i obezbijedio materijal, Sud BiH nalazi neophodnim obezbijediti nekontaminiranost postupka, pogotovo imajući u vidu činjenicu da priroda djela upućuje na učestvovanje većeg broja lica, da su djela vršena u dužem periodu, te da su osumnjičeni sada svjesni djela za koja se terete i visine zaprijećene kazne. Sud BiH je naglasio i da istraga nije okončana, radnje koje treba preduzeti Tužilaštvo i fazu postupka (ranu i osjetljivu). Sud BiH je takođe naveo da prigovore odbrana kojima se ukazuje na dužinu trajanja postupka i na vremensku distanciranost radnji počinjenja krivičnih djela ne nalazi relevantnim s obzirom na to da kompleksnosti i nepredvidivost istražnih okolnosti nesumnjivo utiče na ažurnost prikupljanja dokaznog materijala.
15. Stoga je Sud BiH zaključio da je prijedlog Tužilaštva o produženju mjere pritvora iz osnova člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a osnovan, te je ukazao da u ovoj fazi postupka stepen uvjerenja u odnosu na egzistiranje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere pritvora iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a znatno manji u odnosu na stepen koji mora postojati u daljnjem toku postupka jer je u ovoj fazi postupka sasvim očigledno da dokazi u ovom postupku još uvijek nisu obezbijeđeni s obzirom na to da je proces obezbjeđenja dokaza i sprovođenja istražnih radnji u toku.
16. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP-a, Sud BiH je ocijenio da je i po toj osnovi osnovano produžiti pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim.
17. Polazeći od krivičnih djela za koja se apelant i ostali osumnjičeni terete Sud BiH je zaključio da je ispunjen objektivni uslov iz tačke c) ZKP-a. U pogledu postojanja „naročitih okolnosti“, što predstavlja drugi uslov koji kumulativno mora biti ispunjen da bi se pritvor mogao odrediti po ovoj osnovi, Sud BiH je utvrdio da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani osumnjičenih, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela za koje se osumnjičeni terete, kontinuiranost u preduzimanju radnji izvršenja, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj grupi imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani osumnjičenih. Pri tome, Sud BiH je imao u vidu prirodu i način izvršenja krivičnih djela zbog kojih se protiv osumnjičenih vodi predmetna istraga, odnosno činjenicu da se radi o grupi za organizovani kriminal koja se, kako se to osnovano sumnja, sastoji od više pripadnika koji su dobro organizovani i povezani kako međusobno tako i s drugim kriminalnim grupama, te koji su kontinuirano u dužem vremenskom periodu učestvovali u vršenju krivičnih djela. Osim brojnosti izvršenih krivičnopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, sud je imao u vidu činjenicu da su one preduzimane planski i organizovano, prema jedinstvenom obrascu, kao i mrežu kontakata i čvrstu povezanost pripadnika grupi, te da određeni pripadnici grupe još nisu identifikovani. Sud BiH je takođe cijenio činjenicu da su određeni osumnjičeni bili u posjedu sofisticirane opreme, što upućuje na zaključak da su dobro upućeni u korišćenje ove opreme, a što ukazuje na bojazan od ponavljanja istih ili sličnih radnji u slučaju puštanja na slobodu. Sud BiH, takođe, navodi da su u načinu i organizovanju prelaska granice osumnjičeni imali podršku drugih pripadnika grupe, što stvara uvjerenje da bi osumnjičeni, boravkom na slobodi, imali iste uslove za ponavljanje istovrsnog krivičnog djela. Način izvršenja krivičnog djela, kako je to opisano, stepen organizacije i stalni kontakti s drugim pripadnicima, prema ocjeni Suda BiH, ne dozvoljavaju primjenu blažih mjera kojim se obezbjeđuje uspješno vođenje postupka, posebno jer istragom nisu utvrđeni načini međusobne komunikacije s obzirom na to da su osumnjičeni izbjegavali telefonske razgovore otvorene komunikacije. Sud BiH je navedene okolnosti posmatrao u vezi s činjenicom da pribavljeni izvodi iz kaznene evidencije za sve osumnjičene potvrđuju da su skloni izvršenjima krivičnih djela, a vremenski period i način izvršenja predmetnih krivičnih djela opravdava određivanje mjere pritvora i po ovom osnovu. Apelant je prigovarao da Tužilaštvo u odnosu na njega nije ni tražilo produženje pritvora po ovom osnovu, ali je Sud BiH našao da je ovaj prijedlog usmjeren i ka njemu.
18. Sud BiH je zaključio da sve konkretne okolnosti slučaja, ocijenjene u njihovoj sveukupnosti i sadejstvu, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti predmetno krivično djelo u slučaju da budu pušteni na slobodu, zbog čega je osnovano produženje pritvora prema njima iz razloga člana 132 stav 1 tačka c) ZKP-a.
19. Sud BiH je naveo da je po prijedlogu odbrane razmotrio mogućnost određivanja mjera obezbjeđenja iz člana 123 stav 2 i člana 131 stav 1 ZKP-a, te našao da samo mjerom pritvora može obezbijediti nesmetano i uspješno vođenje istrage u ovom predmetu, te da niti jedna duga mjera ne bi bila svrsishodna.
20. Sud BiH, u vijeću Apelacionog odjeljenja Odjela II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju, donio je Rješenje broj S1 2 K 015388 17 Kž 5 od 25. avgusta 2017. godine kojim je žalbe osumnjičenih, uključujući i apelanta, odbio kao neosnovane.
21. Sud BiH je utvrdio zajedničke elementa svih žalbi - da prvostepeno rješenje ne sadrži obrazloženje o postojanju osnovane sumnje, da je bez konkretizacije u odnosu na svakog osumnjičenog ponaosob, da odbrani nisu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva, te da nije dokazano da su osumnjičeni pripadnici grupe za organizovani kriminal, kao i da nema konkretizacije u odnosu na posebne pritvorske razloge, koje je ispitao.
22. Sud BiH navodi da je prvostepeno rješenje dalo jasne razloge za postojanje osnovane sumnje u odnosu na osumnjičene, koja je utvrđena na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo sudu, a koji su pobrojani u osporenom rješenju, koji dodatno potkrepljuju ranije dostavljene dokaze i ne ostavljaju mjesta sumnji u pogledu postojanja osnovane sumnje za počinjena krivična djela. Što se tiče navoda da dokazi nisu dostavljeni odbrani, Apelaciono vijeće je zaključilo da je pravilno primijenjena odredba člana 47 ZKP-a, te da se ne radi o apsolutnom pravu (shodno članu 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda), već se u primjeni prava primjenjuju izuzeci koje dozvoljava ZKP, a u interesu zaštite istrage. Sud BiH se pozvao na praksu Ustavnog suda u određenim predmetima, te je ukazao da iz sadržaja rješenja o određivanju i produženju pritvora proizlazi da je odbrana osumnjičenih bila upoznata ne samo s pobrojanim dokazima na kojima se zasniva osnovana sumnja već i s određenim njihovim sadržajem. Sud BiH navodi da je Tužilaštvo dostavilo sudu dokaze bitne za procjenjivanje zakonitosti pritvora, u skladu sa članom 47 stav 2 ZKP-a, te je odbrana obaviještena o kakvim se dokazima radi. Nadalje, sud navodi da su osumnjičeni detaljno i decidirano obaviješteni o svim inkriminisanim radnjama koje im se stavljaju na teret već prilikom prvog ispitivanja u pratnji branioca, kao i da su ulaganjem žalbi imali mogućnost da osporavaju sudske odluke. Stoga, Sud BiH nije mogao prihvatiti navode da su odbrani u cijelosti nepoznati dokazi na kojima se zasniva postojanje osnovane sumnje, odnosno da im je nepoznata sadržina predočenih i pobrojanih dokaza.
23. Sud BiH je nadalje ukazao da su u prvostepenom rješenju dati jasni i konkretni razlozi za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a, imajući u vidu fazu postupka, potrebu da Tužilaštvo sprovede određene radnje, obimnost i kompleksnost predmeta i ostalo, što je Sud BiH naveo na strani 12 rješenja. Sud BiH, takođe, nalazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP-a, što je obrazložio na strani 13 rješenja, nalazeći da konkretne okolnosti predmetnog slučaja ukazuju na visok stepen iteracijske opasnosti, odnosno opasnosti od nove kriminalne aktivnosti svih osumnjičenih, posebno ako se ima u vidu njihova ranija osuđivanost s obzirom na karakter i težinu krivičnih djela, način kako su preduzeta i period u kojem su preduzeta, te ostale okolnosti konkretnog slučaja.
24. Sud BiH, takođe, navodi da je pravilno zaključeno da iz navedenih razloga koji opravdavaju postojanje uslova za produženje mjere pritvora, niti jedna druga mjera ne bi bila svrsishodna i ne bi mogla ostvariti svrhu prisustva osumnjičenih i uspješnog vođenja postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant je u apelaciji ukazao da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava se ogleda u činjenici da apelantu nisu dostavljeni dokazi (niti jedan, kako apelant navodi) za osnovanu sumnju, te se on nije mogao izjasniti/osporavati osnovanu sumnju. Apelant ukazuje da određeni dokumenti na koje se sud poziva prilikom određivanja postojanja osnovane sumnje (izvještaj Agencije za istrage i zaštitu d 25. avgusta 2014. godine), a koji nije dostavljen apelantu, kao i službena zabilješka MUPKS su dokumenti na kojima se ne može zasnivati sudska odluka, nisu su dostavljeni apelantu i sačinjeni su prije tri godine, što jasno ukazuje na trajanje istrage koja je morala biti okončana. Isto apelant iznosi u odnosu na posebne istražne radnje i druge službene izvještaje koje apelant navodi u apelaciji i analizira. Apelant ukazuje da su posebne istražne radnje preduzimane prije više od tri godine, što ukazuje na povredu člana 116 ZKP-a i na kršenje apelantovih ljudskih prava. Apelant ukazuje da je pozivanje Suda BiH na praksu Ustavnog suda irelevantno jer apelantu nije dostavljen nijedan dokaz koji se tiče postojanja osnovane sumnje, a obrazloženja osporenih rješenja o tome ne sadrže niti jednu riječ, čime je apelantu povrijeđeno pravo iz člana 6 stav 2 i pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Apelant se poziva na brojne odluke Evropskog suda. Apelant takođe ukazuje da su i posebni pritvorski razlozi dati paušalno, bez konkretizacije i suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava, iz apstraktnih i stereotipnih razloga. Tako apelant opet navodi da su dokumenti na kojima se osnovana sumnja bazira pribavljeni prije tri godine, a sud navodi „postupak je u ranoj, osjetljivoj fazi“, zbog čega je očigledno da sud nije pokazao revnost kod kontinuiranih pritvora, niti se može raditi o ranoj fazi postupka (istrage) koji traje pet godina. Nadalje, u odnosu na obrazloženje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP-a, apelant ukazuje na povredu prava na presumpciju nevinosti, ukazujući na formulaciju Apelacionog vijeća koja glasi „ako se ima u vidu ranija osuđivanost istih, s obzirom na karakter i težinu počinjenih krivičnih djela, kao i činjenicu da su ista preduzeta s više krivično-pravnih radnji i kroz duži vremenski period“, dok je jedini zakonit navod bio da se poslije „karaktera i težine krivičnih djela“ dodaju riječi „za koja se osumnjičeni osnovano sumnjiče“. U ovom pravcu apelant ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Matijašević i Peša. Apelant, takođe, navodi da su u ovom dijelu apstraktna obrazloženja. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu „člana 5 EKLJP“, utvrdi povredu, odluči o meritumu ili alternativno proglasi osporena rješenja nevažećim i vrati slučaj Sudu BiH na ponovno odlučivanje i „apelantu dosudi troškove utvrđivanja prava garantovanih članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 EKLJP“.
b) Odgovor na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da nisu povrijeđena apelantova prava i da ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznijetim u osporenom rješenju.
27. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelacija neosnovana i da su netačni apelantovi navodi jer je sud dostavio dio dokaza odbranama, koje je u ovoj fazi mogao dostaviti. Osim toga, apelant je obaviješten o sadržaju dokaza koji mu nisu dostavljeni. Tužilaštvo ukazuje da je postupak u fazi istrage, te se neargumentovano i neosnovano ukazuje na nezakonitost određenih dokaza, kao i na neprimjenjivost odredba čl. 116 i 119 ZKP-a.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 20.
Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:
a) "Osumnjičeni" je lice za koje postoje osnovi sumnje da je počinilo krivično djelo, Član 47.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 132. stav 1. tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Prije razmatranja merituma apelacije, a zbog nekonzistentnosti u sadržaju apelacije, u smislu navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za koje apelant misli da su povrijeđena, kao i onih na koje se apelant stvarno žali i na koje jasno upućuju navodi apelacije, Ustavni sud je zaključio da apelant apelacijom pokreće pitanje povrede prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
34. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
35. Član 5 stav 1 tačka c) i stav 4 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
36. U konkretnom slučaju apelant je lišen slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o produžavanju pritvora. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o kršenju prava iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje.
Član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje
37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 132 stav 1 tač. a), b), c) i d).
38. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora da pruži bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, a pozivajući se i na ranije donijeto rješenje o određivanju pritvora, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, o čemu su dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naime, Ustavni sud naročito ističe da je Sud BiH na dvije instance, prilikom odlučivanja o produženju pritvora, razmotrio sve dostavljene dokaze koje je Sud BiH naveo, te na određeni način ukazuje i na njihov sadržaj, a iz kojih proizlazi dovoljan stadij sumnje, osnovana sumnja, za istražnu fazu postupka. U svim rješenjima su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, koji su prilikom odlučivanja o žalbama bili predmet preispitivanja i, konačno, zaključka na drugostepenoj instanci da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
40. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu Suda BiH o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju ni svojim navodima koji se odnose na to da ni njemu ni njegovom braniocu nije bio dozvoljen uvid „u dokaze“, kao i protek vremena od sprovedenih posebnih istražnih radnji do određivanja/produžavanja pritvora apelantu, odnosno problematizovanjem zakonitosti dokaza. Naime, pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza su pitanja koje će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle, prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelanta.
41. Dalje, Ustavni sud smatra da je pristup dokazima drugo pitanje o kojem će Ustavni sud, takođe, odlučiti, ali u okviru razmatranja navoda o kršenju prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Međutim, u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje, ta tvrdnja ne može per se dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Tužilaštvo BiH podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, a izuzetak od dostavljanja dokaza odbrani je propisan zakonom (član 47 stav 1 ZKP-a).
42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije zato što je sud pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
43. Osim postojanja osnovane sumnje apelant problematizuje i postojanje obrazloženja o posebnim pritvorskim razlozima, te navodi da su dati razlozi apstraktni i stereotipni. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao obrazloženje posebnih pritvorskih osnova (člana 132 stav 1 tač. b) i c) ZKP-a) koje su relevantne i dovoljne da opravdaju produženje pritvora apelantu. Što se tiče „posebne revnosti“ koja se traži u vođenju postupka, Ustavni sud zapaža da je redovni sud od momenta kada je „postao nadležan“ za odlučivanje o pritvoru postupao revnosno, te činjenica da se „vodi istraga više od pet godina“, kako apelant navodi, nije stvar revnosti suda u postupku u kojem sud odlučuje o određivanju odnosno produženju pritvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao veoma jasne i određene razloge, odnosno uzeo u obzir okolnosti konkretnog slučaja (složenost predmeta, kompleksnost i osjetljivost istrage u kojoj je potrebno preduzeti još istražnih radnji, činjenicu da su određeni osumnjičeni u bjekstvu i drugo detaljno navedeno u osporenom rješenju), te izveo zaključak o ispunjenosti posebnih pritvorskih razloga koje apelant ničim nije doveo u sumnju. Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani, odnosno da osporena rješenja u svom obrazloženju sadrže jasne navode, koji se ne doimaju proizvoljnim niti apstraktnim, o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tač. b) i c ZKP-a. Navodi o nedostavljanju dokaza
44. U vezi s apelantovim navodima da mu nisu dostavljeni dokazi o postojanju osnovane sumnje, čime mu je onemogućena djelotvorna odbrana, Ustavni sud ukazuje na to da član 5 stav 4 Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora da bude nezavisan i nepristrasan i koji mora da ima nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77 i Ismoilov i drugi protiv Rusije, Presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, takođe, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
45. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, postupak koji se vodi na osnovu člana 5 stav 4 Evropske konvencije, u principu, treba u najvećoj mogućoj mjeri, s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, takođe, zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoljiti na različite načine, koji god način da se odabere potrebno je obezbijediti da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost da daje primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter protiv Austrije od 28. avgusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67 i Garcia Alva protiv Njemačke od 13. februara 2001. godine, presuda broj 23541/94). Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora da bude adversaran (Sanchez-Reisse protiv Švajcarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom smislu [apelant] mora da ima pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora da dobije sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske [2000. god.]).
46. U konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta Evropskog suda, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, Ustavni sud primjećuje da su apelantu, odnosno njegovoj odbrani, dostavljeni dokazi iz Aneksa B, koji su u većinskom dijelu inicirali formiranje dokaza iz Aneksa A, koji nisu dostavljeni odbranama, kao i prijedlog Tužilaštva u kojem su ti dokazi u određenoj mjeri obrazloženi. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Sud BiH zatim održao ročište na kojem je apelant imao mogućnost da osporava navode Tužilaštva u vezi s produženjem pritvora, a sud je iznio sadržinu navedenih dokaza u mjeri dovoljnoj da bi ih odbrane mogle osporavati, te je apelant na prvostepeno rješenje imao i pravo žalbe.
47. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 47 stav 1 ZKP-a regulisano kao opšte pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulisano u stavu 3 ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2 istog člana propisano da će izuzetno od stava 1 ovog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu predmetnih odredaba ZKP-a, te da su apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju i o produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane budući da to proizlazi iz obrazloženja dostavljenih rješenja.
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant pripadnik grupe za organizovani kriminal koja je osnovana s ciljem otuđenja vozila na način kako je to opisano u prijedlogu Tužilaštva. Osim toga, u samom obrazloženju navedene su određene konkretne radnje za apelanta u odnosu na postojanje osnovane sumnje za apelanta (povrat određenih preciziranih vozila vlasnicima, ime lica jasno navedeno, okolnosti na koje su određeni svjedoci svjedočili). Dalje, Sud BiH ističe da je Tužilaštvo zatražilo da se, u skladu sa članom 47 stav 1 ZKP-a, dostavljeni dokazi ne dostavljaju osumnjičenim i njihovim braniocima zbog toga što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga i taj zahtjev je Sud BiH usvojio. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o produžavanju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluke. Dakle, Ustavni sud zapaža da nema sumnje da su sudije koje su odlučivale u predmetu u oba stepena u cijelosti imale uvid u sve dokaze, te da su sprovele test izbalansiranosti javnog interesa s apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes - sprovođenje neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu koji se tiče otuđivanja automobila.
49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neosnovano poziva na to da mu nije omogućen uvid ni u jedan dokaz budući da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant bio upoznat sa sadržajem dokaza bitnih za donošenje odluke o produžavanju pritvora, a koje je razmotrilo vijeće, odnosno Apelaciono vijeće, i dalo razloge zašto je odluka o produžavanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita. Ustavni sud, takođe, nalazi da apelantu nije ostalo nepoznato za šta se tereti iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao da bude upoznat sa svim detaljima istrage. S druge strane, čini se neosnovanim apelantov navod da apelantu nije predočen niti jedan dokaz jer navedeno ne proizlazi ni iz osporenih rješenja, niti iz odgovora koje je dostavilo Tužilaštvo na predmetnu apelaciju. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da će apelant imati uvid u sve dokaze u kasnijoj fazi postupka ukoliko do njega dođe, odnosno nakon podizanja optužnice.
50. S obzirom na navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
51. Imajući u vidu da je u okviru nepostojanja obrazloženja vezanog za posebne pritvorske razloge, odnosno za osnov iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP-a apelant doveo u pitanje poštovanje principa pretpostavke nevinosti, Ustavni sud će ove navode razmotriti u okviru člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
52. Ustavni sud primjećuje da se apelant u konkretnom predmetu žali na sadržaj dijela rješenje (u dijelu u kojem je utvrđeno postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP) u kojem je navedeno „ako se ima u vidu ranija osuđivanost istih, s obzirom na karakter i težinu počinjenih krivičnih djela, kao i činjenicu da su ista preduzeta s više krivično-pravnih radnji i kroz duži vremenski period“, čime je došlo do povrede pretpostavke nevinosti jer je jedino ispravno bilo nakon riječi „počinjenih krivičnih djela“ navesti riječi „za koje se osumnjičeni osnovano sumnjiče“. Ustavni sud primjećuje da je ova apelantova konstataciju neosporno tačna. Međutim, Ustavni sud takođe primjećuje da apelant iz konteksta cijele rečenice izdvaja jedan dio, te da cijela rečenica glasi: „Dakle, konkretne okolnosti ukazuju na visok stepen iteracijske opasnosti, odnosno opasnosti od nove kriminalne aktivnosti svih osumnjičenih posebno ako se ima u vidu ranija osuđivanost istih, s obzirom na karakter i težinu počinjenih krivičnih djela, kao i činjenicu da su ista preduzeta s više krivičnopravnih radnji i kroz duži vremenski period, zbog čega je prvostepeno vijeće našlo opravdanim određivanje pritvora i iz razloga propisanih tačkom c) stava 1 člana 132 ZKPBiH, koji zaključak kao pravilan i logičan u cijelosti prihvata i ovo Vijeće.“ Dakle, kada se rečenica pogleda u cijelosti, jasno je da su apelant i ostali „osumnjičeni“ lica za koja postoje osnovi sumnje da su počinila krivično djelo, a što oni i jesu, te navedena rečenica u svojoj cijelosti, a pogotovo u odnosu na cijelo rješenje ne predstavlja izjave o apelantovoj „krivici“, te da kao takve ne dovode u pitanje poštovanje apelantovih garancija iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 4 Evropske konvencije kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja sud dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, i to na osnovu dokaza koji su u dovoljnoj mjeri navedeni i sadržajno interpretirani, a radi zaštite interesa vrlo kompleksne i delikatne istrage, kao i da je apelant upoznat s onim šta mu se stavlja na teret, te kada su dokazi dostavljeni sudu koji ih je razmotrio i na njima zasnovao svoju odluku, vodeći računa o javnom interesu i apelantovim pravima.
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na presumpciju nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada obrazloženje sporne rečenice, gledano u cijelosti, jasno označava apelanta i ostale kao „osumnjičene“, te ona ne predstavlja izjave o apelantovoj „krivici“.
56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman