Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3035/17 (I. B.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3035/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3035/17, rješavajući apelaciju Ive Beljan, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Iva Beljan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 003106 16 Uvp od 23. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Iva Beljan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prisoje, podnijela je 15. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 003106 16 Uvp od 23. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim apelantici nije priznato pravo na novčanu naknadu zbog fizičke onesposobljenosti zbog neispunjenja uslova iz člana 72. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepenim upravnim rješenjem odbijen apelantičin zahtjev, jer je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Sektora za ocjenu radne sposobnosti - stručnog organa vještačenja u prvom stepenu od 29. juna 2015. godine, utvrđeno da kod nje postoji fizička onesposobljenost u postotku 30% i da je uzrok nastanka fizičke onesposobljenosti povreda od 23. novembra 2001. godine, kao i da u spisu predmeta nema dokaza o povredi na radu, niti je takve dokaze dostavila uz žalbu, tako da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 72. a. stav 2. Zakona o PIO, za priznavanje traženog prava. Vrhovni sud je ukazao da apelantica niti u prvostepenom niti u drugostepenom upravnom postupku nije ponudila nikakvu novu medicinsku dokumentaciju, niti to čini u tužbi (ako se traži utvrđivanje fizičke onesposobljenosti, uz obrazac P-l, dostavljaju se: prijava o nesreći na poslu, prijava o profesionalnoj bolesti sa odgovarajućom medicinskom dokumentacijom o verifikaciji povrede, odnosno profesionalne bolesti i drugi dokazi koji su od značaja za ocjenu fizičke onesposobljenosti

- član 12. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju), pa je Vrhovni sud našao da su navedeni organi, a i prvostepeni sud, pravilno i zakonito odlučili o konkretnoj upravnoj stvari. Vrhovni sud je konstatovao da apelantica u tužbi insistira na tome da se utvrdi da je bolest koja joj je konstatovana Nalazom, ocjene i mišljenja Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti, Stručni organ u prvom stepenu od 25. aprila 2006. godine, kao i Nalazom, ocjene i mišljenja Sektora za ocjenu radne sposobnosti u drugom stepenu od 19. januara 2007. godine (kojim je utvrđena prva kategorija invalidnosti, zbog bolesti van rada -dg. depresivni poremećaj i na osnovu kojeg joj je rješenjem od 14. septembra 2007.godine priznato pravo na invalidsku penziju), uticala na fizičku onesposobljenost sa 30%, (koji procenat joj je priznat, kod utvrđivanja tjelesnog oštećenja navedenim nalazom od 29. juna 2015. godine). Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da bi to, ne samo bilo u suprotnosti sa navedenim nalazima, ocjenama i mišljenjima oba stručna organa vještačenja, nego je to za apelanticu i nebitno, pošto je kod nje utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti zbog bolesti van rada (100%) i zbog toga joj je priznato pravo na invalidsku penziju (I kategorija invalidnosti). Vrhovni sud je naveo da odredbama člana 72. a. stav

2. Zakona o PIO, pravo na novčanu naknadu zbog fizičke onesposobljenosti stiče osiguranik čija je fizička onesposobljenost u iznosu od najmanje 30% nastala kao rezultat povrede na radu ili bolesti uzrokovane radom. Vrhovni sud je dalje naveo da prema odredbama člana 7. i 8. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju, kao i drugim odredbama tog pravilnika, proizlazi da se tim pravilnikom određuje stručni organ vještačenja za davanje nalaza, ocjene i mišljenja o invalidnosti osiguranika, o tjelesnom oštećenju i drugim osnovima za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te postupak za utvrđivanje ovih činjenica koje služe kao osnov za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Vrhovni sud je ocijenio da s obzirom na takve odredbe Pravilnika, donesene u izvršenju Zakona o PIO, da nema nikakve sumnje da utvrđivanje postojanja fizičke onesposobljenosti predstavlja činjenicu odlučnu za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za fizičku onesposobljenost, koju u skladu sa odredbama citiranog pravilnika i zakona utvrđuje stručni organ vještačenja. Vrhovni sud je zaključio da je tuženi, u konkretnom slučaju, svoje rješenje i zasnovao na nalazu i mišljenju datom od strane Ljekarske komisije kao najvišeg stručnog (medicinskog ) organa vještačenja u predmetnoj oblasti, koji nalaz i mišljenje predstavlja pouzdan osnov za utvrđivanje činjeničnog stanja u konkretnoj upravnoj stvari, odnosno relevantan dokaz da kod apelantice ne postoji fizička onesposobljenost nastala kao rezultat povrede na radu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, obrazlaže na način da smatra da su sudovi u konkretnom slučaju, kao i nadležni organi uprave proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise i pogrešno utvrdili činjenično stanje. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3035/17 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio