Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4007/17 (E. R.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Trajanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4007/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4007/17, rješavajući apelaciju Eseda Radeljaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Eseda Radeljaša podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije broj 09 0 K 027412 17 Kž 10 od 4. septembra 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027412 17 Kv 19 od 24.
augusta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esed Radeljaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027412 17 Kž 10 od 4. septembra 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027412 17 Kv 19 od 24. augusta 2017. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se ukinuti osporene odluke i naložiti njegovo puštanje iz pritvora.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Tužilaštvo su 10. i 13. oktobra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Kantonalni sud nije odgovorio na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 027412 17 Kv 19 od 24. augusta 2017. godine kojim je apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca, koji može trajati do 28. oktobra 2017. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu člana 151. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) mjera pritvora prema apelantu produžena iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, a zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 32. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH u vezi sa članom 32. KZFBiH, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivičnog djela davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 32, sve u vezi sa čl. 54. i 55. KZFBiH.
7. Polazeći od optužnice od 26. decembra 2016. godine, koja je potvrđena, i navodeći za šta se apelant i ostali terete, te opisujući navedeno na stranama od 2. do 32. rješenja, Kantonalni sud je istakao da osnovana sumnja nije dovedena u pitanje, te je konstatirao da se u spisu ne nalaze dokazi ili drugi materijali koji dovode u pitanje postojanje osnovane sumnje. Nadalje, Kantonalni sud je naveo dokaze i činjenice iz kojih proizlazi osnovana sumnja, te je zaključio da je ispunjen osnovni uvjet za produženje pritvora.
8. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Kantonalni sud je naveo da je ispunjen objektivni uvjet po ovom osnovu - visina zaprijećene kazne. U pogledu naročitih okolnosti koje opravdavaju produženje mjere pritvora po ovom osnovu Kantonalni sud je ukazao da je potrebno imati u vidu apelantovu ličnost, kao i vrstu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.
9. Naime, vršeći kontrolu opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora i u ovoj fazi postupka Kantonalni sud je imao u vidu protek vremena u odnosu na okolnosti koje su već utvrđene ranijim rješenjima, a koje se, po stavu suda, nisu promijenile do ove kontrole. Naime, ukazano je da je apelant u dužem vremenskom periodu osnovano sumnjiv da je počev od 2005. godine, zajedno s ostalim optuženim, počinio više krivičnih djela, i to: ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav 2. KZFBiH, produženo krivično djelo podstrekavanje na zloupotrebu službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. st. 1. i 2. KZFBiH i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, sve u vezi sa čl. 31, 32, 54. i 55. KZFBiH, a sve to s ciljem stjecanja enormne protivpravne imovinske koristi za sebe i za druge optužene, te nanošenja štete drugome, što sve proizlazi iz interpretiranih i analiziranih dokaza (koje je sud naveo u prvom dijelu rješenja).
10. Kantonalni sud je naveo da je također imao u vidu težinu i posljedice krivičnih djela za koja je apelant osnovano sumnjiv po predmetnoj optužnici, koja su po svojoj prirodi takva da su zahtijevala visok stepen planiranja, preduzimanja pripremnih radnji, a što sve upućuje na apelantovu izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost u realizaciji nedozvoljenih aktivnosti, koje je pri tome vršio dugi niz godina, te s tim u vezi zaprijećene kazne, kao i okolnosti da se radi o izuzetno obimnom i složenom predmetu i ozbiljnosti inkriminiranih radnji koje se stavljaju na teret.
11. Kantonalni sud je naveo da je prilikom kontrole cijenio da li je protek vremena mogao umanjiti intenzitet radnji i okolnosti, te shodno navedenom - imajući u vidu brojnost krivičnopravnih radnji koje su detaljno opisane, kontinuitet, tj. period u kojem su preduzimane, koje, prema mišljenju suda, jasno oslikavaju karakter apelanta koji je, prema nalazu suda, očito sklon vršenju inkriminiranih radnji, a sve s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, nanošenjem štete budžetima u BiH, legalizaciji nelegalno stečene imovine. Istaknuto je da naprijed navedene činjenice i okolnosti upućuju da je u pitanju posebna spremnost i upornost u vršenju djela, za koja je apelant osnovano sumnjiv, a koje okolnosti u svojoj sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Prilikom ocjene postojanja naročitih okolnosti iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP-a vijeće je navelo da ne može zanemariti (a kako je to istaknuto u prethodnom rješenju prilikom kontrole pritvora) činjenicu (koja ocrtava apelantovu ličnost) da iako se apelant u podacima iz kaznene evidencije vodi kao neosuđivan, iz stanja spisa ovog predmeta i do sada prikupljenih dokaza proizlazi da je „Esad“ Radeljaš Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-173/00 od 13. novembra 2002. godine presuđen i proglašen krivim zbog počinjenog produženog krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 2. KZ-a i produženog krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 351. stav 3. KZ-a, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od godinu i deset mjeseci, odnosno pravomoćno je bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, koju nije izdržao jer je iz njemu poznatih razloga i na njemu poznat način bio zaveden u dva različita kartona lične karte, tako da je u jednom bilo zavedeno ime „Esad“, a u drugom kartonu ime „Esed“, pa je u postupku izvršenja izrečene krivičnopravne sankcije nastupila zastara izvršenja krivične sankcije iako je bilo nesporno da se radi o istom licu koje je bilo dostupno sudu i drugim organima nadležnim za izvršenje krivičnih sankcija. Naprijed navedeno naročito oslikava ličnost optuženog koji je svjesno izbjegao preuzimanje odgovornosti za počinjena djela, te osnovano vijeće upućuje na zaključak da se radi o licu koje je sklono činjenju krivičnih djela, a sve s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi.
12. Kada se sve naprijed navedeno dovede u međusobnu vezu - da je apelant duži period u kontinuitetu preduzimao inkriminirane radnje na način i mjestu kako je to opisano, njegovo ponašanje, iskazanu upornost i ukupne okolnosti predmetnog slučaja - navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kako u toku dosadašnjeg postupka nijedan dokaz ne upućuje na drugačiji zaključak suda, a cijeneći sve naprijed navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda, ispunjen je uvjet za produženje pritvora apelantu u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
13. Pozivajući se na obavezu iz člana 137. stav 2. ZKP-a, Kantonalni sud je ispitao mogućnost da se apelantu eventualno odredi druga mjera. Međutim, svestranom analizom svih prethodno navedenih okolnosti vijeće je zaključilo da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju produženje mjere pritvora prema apelantu, te je s obzirom na prirodu i težinu, kao i okolnosti krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg mu je produžena mjera pritvora, zaključilo da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora prema optuženom s obzirom na to da mjere zabrane iz čl. 140. i 140a. ZKP-a u konkretnom slučaju nisu primjenjive ni svrsishodne i njima nije moguće osigurati uspješno i neometano dalje vođenje ovog krivičnog postupka.
14. Vrhovni sud donio je Rješenje broj 09 0 K 027412 17 Kž 10 od 4. septembra 2017. godine kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu.
15. Vrhovni sud je istakao da apelantovi navodi koji se tiču upravnog postupka i u vezi s tim postupanja apelanta i ostalih subjekata tog postupka ne dovode u pitanje dokaze koji su navedeni u pobijanom rješenju, pa ni one koji su do sada izvedeni razvojem krivičnog postupka na glavnom pretresu, a na kojima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela iz optužnice.
16. U pogledu postojanja posebnog razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju pobijanog rješenja (str. 32. i 33. tog rješenja) naveo sasvim jasne i određene razloge za zaključak da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Pri tome je Kantonalni sud naveo postojanje objektivnog uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav l. tačka c) ZKP-a, a zatim naveo i obrazložio i konkretne činjenice i okolnosti iz kojih je izveo zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ukoliko se nađe na slobodi, a koje okolnosti apelantov branilac nije doveo u pitanje bilo kakvim argumentima, pa se njegov žalbeni prigovor da je Kantonalni sud svjesno izveo zaključak o apelantovom ponašanju, te njegovoj iskazanoj upornosti i ukupnim okolnostima predmetnog slučaja i da je zasnovan na pretpostavkama, a ne na utvrđenim konkretnim činjenicama, pokazuje sasvim neosnovanim. S tim u vezi ukazano je da ni apelantov branilac žalbom ne dovodi u pitanje činjenicu da je apelant pravomoćno osuđivan na kaznu zatvora, pa navodi iz žalbe o tome ko je odgovoran što presuda nije izvršena ne mogu dovesti u pitanje postojanje činjenice o apelantovoj pravomoćnoj osuđivanosti.
17. Ocijenjen je neosnovanim i navod da je limitirajuće pravilo da se mora raditi o opasnosti od istog ili istovrsnog djela onom koje se stavlja na teret optuženom, pa je sud dužan utvrditi opasnost od ponavljanja istog ili istovrsnog djela. Naime, prije svega, valja podsjetiti da kada je u pitanju postojanje iteracijske opasnosti ona se cijeni kako s aspekta okolnosti vezanih za način učinjenja krivičnog djela tako i s aspekta ličnosti učinioca i da za produženje u smislu člana 146. stav 1. tačka
c) ZKP-a nije neophodno da je optuženi uopće ranije osuđivan ili da je ranije osuđivan za istovrsna krivična djela, nego da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Činjenica ranije osuđivanosti može, a u vezi s postojanjem osnovane sumnje za počinjenje predmetnog krivičnog djela i ostalim okolnostima, biti osnov za zaključak o postojanju naročitih okolnosti, ali ta činjenica ni u kom slučaju ne predstavlja conditio sine qua non za ocjenu postojanja iteracijske opasnosti. Iz toga slijedi da je pogrešan stav apelantovog branioca kako je limitirajuće pravilo da se mora raditi o opasnosti od istog ili istovrsnog djela onom koje se stavlja na teret optuženom, te da je sud dužan utvrditi opasnost od ponavljanja istog ili istovrsnog djela.
18. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi da je pobijano rješenje faktički prepis ranijeg rješenja i primjer doslovnog prepisivanja, te da stoga nije izvršena suštinska kontrola pritvora koji predugo traje. Suprotno navedenom, u pobijanom rješenju je obrazloženo da je Kantonalni sud, ocjenjujući dosadašnje trajanje pritvora, naveo kako je prilikom kontrole pritvora cijenio da protek vremena nije umanjio značaj kontinuiteta apelantovih radnji i njihov intenzitet. Dalje je u obrazloženju pobijanog rješenja navedeno da je prvostepeni sud jasno naveo da je preispitivanjem opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora i postojanje kako općeg tako i posebnog pritvorskog uvjeta ocijenio, a nakon potpunog uvida u cijeli spis, na osnovu okolnosti koje postoje u vrijeme obavljanja kontrole u konkretnom slučaju je zaključio da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju da postoji osnovana bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, pri čemu je uzeo u obzir razvoj krivičnog postupka i naveo iskaze svjedoka, te izveo zaključak da ne postoje bilo kakve okolnosti koje dovode u pitanje dalje trajanje pritvora prema optuženom. Iz navedenog slijedi da je pobijano rješenje doneseno nakon otpočetog glavnog pretresa, pa su neosnovani navodi branioca o doslovnom prepisivanju ranijeg rješenja koje je doneseno prije početka glavnog pretresa i u kojem nisu bili navedeni dokazi i zaključci prvostepenog suda u vezi s razvojem krivičnog postupka, te da nije izvršena suštinska kontrola pritvora.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant je istakao povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je procesno pravo arbitrarno primijenjeno, da je prvostepeni sud ponovio ranije date razloge, pa stoga smatra da nije izvršena stvarna kontrola opravdanosti trajanja mjere pritvora. Apelant ukazuje da rješenjima nedostaje konkretizacija okolnosti da će „biti počinjeno krivično djelo“ u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te u tom kontekstu u apelaciji polemizira sa stavom redovnih sudova. Naime, apelant osporava zaključak prvostepenog suda u pogledu naročitih okolnosti jer smatra da je limitirajuće pravilo da se mora raditi o opasnosti od istog ili istovrsnog djela onom koje se stavlja na teret optuženom, pa je sud dužan utvrditi opasnost od ponavljanja istog ili istovrsnog djela, da je pobijano rješenje faktički prepis ranijeg rješenja i primjer doslovnog prepisivanja, tako da nije izvršena suštinska kontrola pritvora koji predugo traje, te da većinom mjera zabrane može biti zamijenjen pritvor. Apelant ukazuje na brojnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Apelant ukazuje i da sud smatra dovoljnim navesti da je kontrola izvršena, ali apelant je u pritvoru duže od deset mjeseci i zaslužuje da dobije konkretnije i detaljnije obrazloženje. Apelant ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili „pravo potpuno nezakonito i stvarajući i dajući negativnu sliku o apelantu posve proizvoljno, i to sve iz razloga što je apelant bio pravomoćno osuđen, a greškom pravnog sistema BiH navedenu kaznu zatvora nije izdržao“. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo njegovo puštanje iz pritvora odmah po prijemu odluke Ustavnog suda do eventualno nove odluke Kantonalnog suda.
II.Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju identični navodi kao i oni koji su izneseni u žalbi protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda, pa proizlazi da se apelant obraća Ustavnom sudu kao trećestepenom žalbenom sudu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takvi navodi žalbe nisu doveli u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela iz optužnice, niti postojanje naročitih okolnosti kao posebnog uvjeta, niti je apelant naveo nove dokaze, niti ih analizirao, zbog čega žalbeni prigovori nisu prihvaćeni.
21. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da su rješenja koja apelant osporava donijeta u skladu sa zakonom, najboljom sudskom praksom i standardima, te da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji. Istaknuto je da su apelantovi navodi da osporena rješenja koriste stereotipne formulacije, odnosno da rješenje od 4. septembra 2017. godine predstavlja kopiju ranijih rješenja, potpuno paušalni jer stereotipno obrazloženje sudskog rješenja postoji kada ono ne sadrži konkretizirane razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi kojima se Vrhovni sud rukovodio prilikom donošenja osporenog rješenja kako u odnosu na osnovanu sumnju tako i u odnosu na posebni pritvorski razlog su jasno konkretizirani i individualizirani. Istaknuto je da je netačan navod apelacije da su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili „pravo potpuno nezakonito, stvarajući i dajući negativnu sliku o apelantu posve proizvoljno, i to sve iz razloga što je apelant bio pravomoćno osuđen, a greškom pravnog sistema BiH navedenu kaznu zatvora nije izdržao“. Naime, apelant je samostalno dao svoje lične podatke u dva različita kartona lične karte tako da je na kartonu lične karte od 22. augusta 1995. godine naveo svoje lično ime „Esad“, a dva mjeseca nakon što je proglašen krivim za počinjena djela pod imenom „Esad“ Radeljaš Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K 173/00 od 13. novembra 2002. godine, na kartonu lične karte od 22. januara 2003. godine naveo ime „Esed“ Radeljaš i pribavio ličnu kartu na ime „Esed“, zbog čega presuda izrečena „Esadu“ Radeljašu nije mogla biti izvršena, te je u konačnici nastupila zastara izvršenja izrečene kazne. Nadalje, istaknuto je da iz dokaza koje je sud decidirano obrazložio u pobijanim rješenjima proizlaze konkretni ozbiljni razlozi od javnog interesa koji pretežu nad apelantovim pravom na slobodu, a koje je sud jasno obrazložio i konkretizirao. Počinjenim krivičnim djelima je oštećen budžet Općine Novi Grad Sarajevo, apelant ih je preduzeo upravo u namjeri da time pribavi za sebe i za druge protivpravnu imovinsku korist u novcu, koji novac je po tome „oprao“, kako je to opisano predmetnom optužnicom, tako da se apelant potpuno paušalno i neosnovano poziva na stav Ustavnog suda broj AP 2210/17 od 18. jula 2017. godine u odnosu na izostanak ozbiljnih razloga koji upućuju na postojanje javnog interesa. Jasno je da se javni interes u ovom krivičnom predmetu reflektira u nekoliko oblika, odnosno kao prvo u nužnosti procesuiranja koruptivnih krivičnih djela i njihovih učinilaca, i to ne samo radi kažnjavanja već i radi uspostavljanja i održavanja povjerenja javnosti u rad pravosuđa i u rad državne službe, te kao drugo u potrebi da se iznos novca za koji je oštećen budžet Općine Novi Grad Sarajevo (982.160,00 KM) vrati Općini Novi Grad Sarajevo i koristi za ostvarenje interesa općine i šire društvene zajednice, dakle da se koristi u općem društvenom interesu.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 151. stav (1) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda od 4. septembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
30. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o produženju pritvora, te lice koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
31. Također, apelant je u vezi s povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost ukazao na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora sa sigurnošću biti utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
34. Kada se navedeno dovede u vezu s konkretnim predmetom u kojem apelant ukazuje da su osporena rješenja arbitrarna, da ponavljaju ranije iznijete razloge za pritvor, da ne postoji konkretizacija posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a u odnosu na apelanta, kao i da sudovi nisu izvršili stvarnu kontrolu opravdanosti mjere pritvora, Ustavni sud primjećuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
35. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud utvrdio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te je zaključio da je ispunjen opći uvjet predviđen članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Također, u pogledu postojanja naročitih okolnosti, sud je cijenio apelantovu ličnost koju je doveo u vezu s izvršenjem krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči, iskazanu upornost, odlučnost i istrajnost, odnosno apelantovo izbjegavanje da preuzme odgovornost s obzirom da po pravomoćnoj presudi nije izdržao kaznu, te je sud ukazao i na težinu i posljedice krivičnih djela za koja je apelant osnovano sumnjiv, a koja su zahtijevala visok stepen planiranja i preduzimanja pripremnih radnji, što opet upućuje na istrajnost, upornost i odlučnost u realizaciji nedozvoljenih aktivnosti. Iz sadržaja osporenog rješenja Vrhovnog suda, također, proizlazi da je Vrhovni sud ispitao sve apelantove žalbene navode, posebno ukazujući zbog čega nije od značaja navod iz apelantove žalbe u pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova u odnosu na apelanta. Sudovi su također naveli da je dužina trajanja pritvora u konkretnom predmetu u okviru zakonskog roka iz člana 151. stav 2. tačka c), dok je Vrhovni sud naveo da apelant u žalbi nije određeno naveo koji su propusti u krivičnom postupku učinjeni u odnosu na potvrđivanje optužnice i zakazivanje pretresa.
36. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge za produženje pritvora apelantu, primjenom relevantnih odredbi ZKP-a, te se (ni) navedeno rješenje ne doima proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud, također, primjećuje da apelant u apelaciji nije istakao neki konkretan navod o kojem nije odlučeno u vezi s produžavanjem apelantovog pritvora. Naime, Ustavni sud primjećuje da je svaki apelantov navod ispitan i obrazložen, odnosno da su ispitani apelantovi argumenti protiv produženja mjere pritvora. Stoga, suprotan apelantov zaključak o (ne)postojanju naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a ne dovodi do povrede prava na koja apelant ukazuje u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim rješenjima dati su konkretni razlozi za produženje pritvora apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te je Vrhovni sud ispitao apelantovu žalbu i naveo jasne razloge zbog kojih smatra da je ona neosnovana, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a, koje nisu primijenjene arbitrarno, te apelantovo nezadovoljstvo ovakvim odlukama ne može dovesti u pitanje povredu navedenih prava. Ustavni sud, također, primjećuje da je sud na dvije instance dao sasvim jasne razloge zbog kojih nije moguće mjeru pritvora zamijeniti blažim mjerama, te u ovom obrazloženju sudova ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud je također imao u vidu praksu na koju se apelant poziva u apelaciji, ali ona u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla utjecati na drugačiju odluku.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su sudovi na dvije instance dali jasne i konkretne razloge za produženje mjere pritvora apelantu, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a, odnosno kada su ispitali apelantove argumente protiv produženja mjere pritvora, kao i uvjete da se mjera pritvora zamijeni drugim mjerama, za šta su dali odgovor koji se ne doima arbitrarnim.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3), Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman