Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3550/17 (C.S.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3550/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3550/17, rješavajući apelacije C. S. i Suvada Karagića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

C. S. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 062742 16 Rev od 11. maja 2017. godine i Suvad Karagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 011149 14 Rev od 9. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3550/17

1. C. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 80 0 P 062742 16 Rev od 11. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (AD „Grad“ Bijeljina) da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izgubljene dobiti. Dalje, Vrhovni sud RS je naveo da nije sporna činjenica da je tuženi donio odluku od 6. decembra 2010. godine kojom se apelant, kao vlasnik firme DOO „Stajić“ trajno udaljava sa kvantaške pijace i ne može na kvantaškoj pijaci ni u svoje, niti tuđe ime kupovati ni prodavati robu, iz razloga što apelant, kao vlasnik firme godinama drži prodajno mjesto na prostoru pijace i ne plaća zakup za prodajno mjesto, niti je potpisivao ugovore o zakupu, ni naknade za ulaz i ostale troškove usluga prodaje na pijaci. S tim u vezi, Vrhovni sud RS je ukazao da se odluka o zabrani ne odnosi na apelanta kao fizičko lice ili kao poljoprivrednog proizvođača, već na apelanta kao zakonskog zastupnika DOO „Stajić“ iz Velike Obarske. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantu, kao fizičkom licu i poljoprivrednom proizvođaču i nakon donošenja sporne odluke, dozvoljeno da ulazi i koristi prostor pijace za prodaju svoje robe, a dozvola se odnosila i na njegovo dostavno vozilo. Vrhovni sud RS je naveo da je prvostepeni sud, pozivom na odredbe čl. 154, 155, 172. i 185. stav 1. i 3., čl. 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da apelant nije aktivno legitimisan za utuženo potraživanje jer nije dokazao da je oštećen, niti da mu je šteta nastala radnjama tuženog. Osim toga, Vrhovni sud RS je ukazao da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da i u slučaju da je tuženi stavio van snage odluku o zabrani, to apelantu ne bi davalo aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, iz razloga što je kao fizičko lice pod istim uslovima kao i drugi prodavci koristio usluge na pijaci tuženog. Nadalje, Vrhovni sud RS istakao je za postojanje odgovornosti za štetu potrebno ne samo da neko lice pretrpi štetu, već i da se ostvare druge pretpostavke, kao što su postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i štete. U obrazloženju osporene odluke je istaknuto da je tuženi mjeru zabrane trajnog ulaska donio iz razloga čestog i grubog narušavanja pijačnog reda od strane apelanta kao direktora DOO „Stajić“, te da je u vezi s tim pravilan zaključak nižestepenih sudova da je odluka o zabrani donesena u skladu sa ovlaštenjima prema Pijačnom redu na kvantaškoj pijaci, što isključuje protivpravno postupanje tuženog. Vrhovni sud RS je ukazao da apelant nije dokazao da je tražio ukidanje zabrane ili da je protiv odluke o zabrani tražio pravnu zaštitu (kod tuženog ili u sudskom postupku), niti je dokazao da su neistinite činjenice na kojima je zasnovana odluka. Vrhovni sud RS je istakao da pravilno utvrđeno od strane nižestepenih sudova da je tuženi dokazao da je i pored zabrane, ne samo apelant kao fizičko lice, već i DOO „Stajić“ imao slobodan pristup prostoru pijace radi prodaje svojih proizvoda. Naime, Vrhovni sud je naveo da je svjedok D. K. potvrdio da je nakon donošenja odluke o zabrani vraćao apelanta sa automobilom sa rampe, ali da je četvrti dan nakon donošenja odluke o zabrani po nalogu policije pustio apelanta, nakon čega je bez problema mogao ulaziti u pijacu vozilom sa robom, traktorom i prikolicom sa robom i sl., a što su u svojim iskazima potvrdili i svjedoci S. J. (upravnik ATC) i R. R (redar tuženog). Najzad, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud pravilno, suprotno apelantovim navodima, cijenio iskaze svjedoka P. J. i M. M., te da nije od uticaja da li je apelant bio poljoprivredni proizvođač ili ne, jer nije dokazao da mu je u tom svojstvu ili u svojstvu fizičkog lica bio zabranjen pristup prostoru pijace.

AP-3951/17

3. Suvad Karagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Edina Karagić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 18. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 22 0 P 011149 14 Rev od 9. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj (Općina Sanski Most) da mu naknadi materijalnu štetu nastalu u vidu izgubljene koristi.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da nadležni organi apelanta nisu u propisanim rokovima donijeli rješenja po njegovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za gradnju određenih objekata, te da zbog toga nije mogao registrovati firmu za djelatnost koju je planirao u skladu sa idejnim projektima, iz kojih razloga nije mogao više godina ostvarivati zaradu, niti eventualnu dobit, što predstavlja materijalnu štetu u vidu izmakle koristi. Vrhovni sud FBiH je naveo da je odredbama člana 189. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da oštećeni ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, dok je odredbama stava 3. istog člana propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Pri tome je ukazao da buduća dobit mora biti izvjesna, osnovano očekivana i potkrijepljena dokazima, dok apelant svoj zahtjev temelji na dugotrajnosti postupka izdavanja urbanističke saglasnosti. Vrhovni sud FBiH je ukazao da je priznavanje prava na naknadu izmakle koristi uslovljeno ispunjenjem određenih uslova i to da je šteta u vidu izmakle koristi izvjesna, te da postoje elementi na osnovu kojih se može odrediti visina, odnosno da se radi o dobitku koji bi stvarno nastao da je obavljana djelatnost za koju apelant tvrdi da bi se obavljala. U vezi s tim, Vrhovni sud FBiH je naveo da se nisu mogle utvrditi odlučne činjenice na osnovu kojih bi se moglo zaključiti u čemu se sastoji šteta koju je pretrpio apelant, te da se ne može polaziti od pretpostavki i mogućnosti, već od stvarnih pokazatelja i posebnih okolnosti koje je apelant morao dokazati. Vrhovni sud FBiH je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da apelant tokom postupka nije dokazao stvarne pokazatelje (posjedovao samo idejni projekat za sportsko-rekreacioni objekat) i da nisu prihvatili finansijsko vještačenje koje je urađeno na bazi pretpostavki o ostvarenoj dobiti (vještak nije koristio finansijske pokazatelje društava koja se bave djelatnošću kojom je planirao da se bavi apelant). Shodno navedenom, Vrhovni sud FBiH je konstatovao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao činjenice o ostvarenoj dobiti koju bi po redovnom toku stvari mogao ostvariti i koju je izgubio. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija AP-3550/17 i AP-3951/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3550/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su u konkretnim slučajevima dokazali da su pretrpjeli materijalnu štetu. Takođe, apelanti navode da nisu potpuno i pravilno cijenjeni provedeni dokazi (izjave svjedoka, vještačenje). Imajući u vidu da postoje i razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud RS i Vrhovni sud FBiH, u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaznih postupaka, zaključili da apelanti (kao tužitelji) nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali postavljene tužbene zahtjeve, slijedom čega su odbili njihove tužbene zahtjeve. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tih sudova, koje bi kao takvo zahtijevalo intervenciju Ustavnog suda u konkretnim slučajevima. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3550/17 (C.S.) | Sudska praksa | Aktio