Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2810/17 (E. M., J. I., S. B., S. B., J. D., M. S., R. H. i J. P.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2810/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2810/17, rješavajući apelacije Eugena Mutića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Eugen Mutić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 019882 14 Rev od 4. aprila 2017. godine;

Jasenko Ivkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 019210 14 Rev od 4. aprila 2017. godine;

Sanela Božić, Snježana Brkić i Jagoda Dodik protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 019263 14 Rev od 25. aprila 2017. godine;

Miloš Stojaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 058573 16 Rev od 1. juna 2017.

godine;

Rasim Hodžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 045230 16 Rev od 6. jula 2017.

godine i Jozo Peša protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 109303 16 Rev od 20. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2810/17

1. Eugen Mutić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Advokatsko društvo Petrušić-Co d.o.o. Zenica, advokati iz Zenice, podnio je 5. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 019882 14 Rev od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja (I.M., B.B. i R.B.) kojim su tražili da im tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplate određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev pasivno legitimisane tužene u odnosu na koje se primjenjuje zastani rok iz odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant za štetu nastalu uslijed zatvaranja kao i za činjenicu ko ga je zatvorio imao saznanje kada je pušten na slobodu (20. novembra 1993. godine). Vrhovni sud je naveo da kako je šteta nastala u toku rata, početak toka zastarjelosti u najpovoljnijoj interpretaciji treba računati od 22. decembra 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, od kada je apelantu omogućen pristup sudu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da polazeći od toga da je tužba podnijeta 24. novembra 2010. godine, nastupila je zastarjelost prava na naknadu štete jer je do podnošenja tužbe istekao subjektivni i objektivni zastani rok od tri godine i pet godina. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se u odnosu na tužene ne može se primijeniti odredba člana 377. ZOO jer se ta odredba može primijeniti samo na konkretnog učinioca krivičnog djela (član 12. stav 3. ZPP), a ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca. Vrhovni sud je naveo da je ovakav pravni stav izražen i u više odluka Ustavnog suda (AP-3979/11 od 27. septembra 2014. godine i AP- 4128/10 od 28. marta 2014. godine). Vrhovni sud je naveo da u toku prvostepenog postupka apelant nije predložio i izveo dokaz uvida u pravosnažnu osuđujuću presudu krivičnog suda za učinjeno krivično djelo prema njemu, kada bi tek tada bilo osnova za primjenu zastanog roka iz člana 377. ZOO.

2. AP-2920/17

3. Jasenko Ivkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Advokatsko društvo Petrušić-Co d.o.o. Zenica, advokati iz Zenice, podnio je 11. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 41 0 P 019210 14 Rev od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja S.S. kojim su tražili da im tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplate određene novčane iznose.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju je apelant kao ratni zarobljenik pretrpio. Vrhovni sud je naveo da prema novijoj ustanovljenoj praksi domaćih sudova, zastani rok iz člana 377. stav l. ZOO primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Vrhovni sud je naveo da za takvu interpretaciju odredbe člana 377. ZOO redovni sudovi su našli uporište i u odlukama Ustavnog suda (AP-3111/09 od 23. decembra 2013. godine i AP-3979/11 od 27. septembra 2014. godine). Naime, Vrhovni sud je naveo da iz navedenih odluka Ustavnog suda proizilazi i stav da se privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem licu (država ili entitet) koje inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinioca krivičnog djela. Vrhovni sud je naveo da se stoga u ovoj pravnoj stvari prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete imao raspraviti sa stanovišta odredbe člana 376. ZOO prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je predmetna šteta nastala u toku 1993. i 1994. godine, za vrijeme rata u BiH, a stanje neposredne ratne opasnosti u FBiH je ukinuto 23. decembra 1996. godine kada je u najpovoljnijoj varijanti za apelanta počeo teći rok zastarjelosti potraživanja, to je petogodišnji objektivni rok zastarjelosti potraživanja za naknadu štete iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO istekao 22. decembra 2001. godine. Vrhovni sud je naveo da tužba u ovoj pravnoj stvari, koja u skladu sa odredbom člana 388. ZOO dovodi do prekida zastarjevanja, je podnesena prvostepenom sudu 19. oktobra 2010. godine, to jasno proizilazi da je ista podnesena po proteku i subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO, uslijed čega apelantu prestaje pravo da u sudskom postupku zahtijevaju ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO).

3. AP-3002/17

5. Sanela Božić, Snježana Brkić i Jagoda Dodik (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Vareša, koje zastupa Advokatsko društvo Petrušić-Co d.o.o. Zenica, advokati iz Zenice, podnijele su 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovni sud broj 41 0 P 019263 14 Rev od 25. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantica i ostalih tužiteljica (R.J., A.Č. i A.P.P.) kojim su tražile da im tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplate određene novčane iznose.

6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev za naknadu nematerijalne štete pretrpljene za vrijeme zatočeništva u logoru Pogar. Vrhovni sud je naveo da su u odnosu na postavljeni zahtjev apelantica pasivno legitimisane tužene u odnosu na koje se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 376. ZOO. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su apelantice za štetu nastalu uslijed zatvaranja kao i za činjenicu ko ih je zatvorio imale saznanje kada su puštene na slobodu (29. novembra 1993. godine), a kako je šteta nastala u toku rata početak toka zastarjelost u najpovoljnijoj interpretaciji treba računati od 22. decembra 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, od kada je apelanticama omogućen pristup sudu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tužba podnijeta 20. oktobra 2010. godine, te da je nastupila zastarjelost potraživanja jer je do podnošenja tužbe istekao subjektivni i objektivni zastarni rok od tri godine i pet godina. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su tuženi pasivno legitimisane osobe za postavljeni zahtjev u odnosu na koje je nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete, te da se u odnosu na tužene ne može se primijeniti odredba člana 377. ZOO, jer se ta odredba može primijeniti samo na konkretnog učinioca krivičnog djela (član 12. stav 3. ZPP), a ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca. Vrhovni sud je naveo da je ovakav pravni stav izražen je i u više odluka Ustavnog suda (AP-3979/11 od 27. septembra 2014. godine i AP-4128/10 od 28. marta 2014. godine), a što je i stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda (11. novembra 2014. godine). Vrhovni sud je naveo da u toku prvostepenog postupka apelantice nisu dokazale postojanje pravosnažne osuđujuće presude krivičnog suda za učinjeno krivično djelo prema njima.

4. AP-3607/17

7. Miloš Stojaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovni sud broj 17 0 P 058573 16 Rev od 1. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati određene novčane iznose.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je pred nižestepenim sudovima utvrđeno, da se apelant za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, predao pripadnicima Armije R BiH, nakon čega su odvedeni u hangare bivše JNA u Bihaću i gdje je ostao do razmjene. Vrhovni sud je naveo da izvedenim dokazom presudom Suda BiH Apelacionog vijeća utvrđeno je da su E.M. i A.R., osuđeni za kršenje pravila međunarodnog prava čime su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilan pravni stav drugostepenog suda da se na tuženu ne može primijeniti privilegovani rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. ZOO, koji se može primijeniti samo na neposrednog učinioca krivičnog djela. Naime, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama iz člana 377. stav 1. ZOO „kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja“. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se citirana odredba člana 377. stav 1. ZOO može se primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, a zbog toga se na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je ovakav pravni stav zauzeo i Ustavni sud (AP-4128/10 od 28. marta 2014. godine i AP-2829/15 od 16. februara 2016. godine). Vrhovni sud je naveo da se naprijed izneseni stav, u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, znači da u odnosu na tuženu državu i entitet se nije mogao primijeniti privilegovani rok iz člana 377. ZOO, već zastani rok propisan odredbom člana 376. ZOO. Naime, Vrhovni sud je naveo da kako je sporna šteta apelantu nastala u ratu, to početak roka zastarjelosti, u najpovoljnijoj varijanti za apelanta, treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je u Federaciji BiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, a od tada je apelantu bio omogućen pristup sudu. Vrhovni sud je naveo da imajući u vidu da je tužba podnesena 29. aprila 2014. godine, to je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 2. ZOO jer je objektivni petogodišnji rok zastarjelosti istekao 23. decembra 2001. godine.

5. AP-3608/17

9. Rasim Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa ZOU Josip Krešić i Bojan Krešić, advokati iz Čapljine, podnio je 24. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovni sud broj 53 0 P 045230 16 Rev od 6. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati određene novčane iznose.

10. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelant potražuje naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio uslijed zarobljavanja od strane pripadnika HVO i zatvaranja u logoru Gabela, na području Federacije BiH. Vrhovni sud je naveo da je za postavljeni tužbeni zahtjev apelanta pasivno legitimisana tužena u odnosu na koju se primjenjuje zastani rok iz odredbe člana 376. ZOO. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant za štetu nastalu zbog lišenja slobode, saznao 19. oktobra 1993. godine, kada je pušten na slobodu. Vrhovni sud je naveo da kako je sporna šteta nastala u toku rata početak toka zastarjelosti u najpovoljnijoj interpretaciji, treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost i od kada je tužitelju bio omogućen pristup sudu. Naime, Vrhovni sud je naveo da polazeći od toga da je apelant tužbu za naknadu nematerijalne štete kao posljedicu zarobljavanja podnio nadležnom sudu 12. decembra 2011. godine, nastupila je zastarjelost predmetnog potraživanja naknade štete, jer je do podnošenja tužbe istekao subjektivni i objektivni zastani rok od tri godine i pet godina, propisan odredbom člana 376. stav 1. i 2. ZOO. Naime, Vrhovni sud je naveo da i po ocjeni ovog suda, u odnosu na tuženu ne može se primijeniti zastani rok propisan odredbom člana 377. ZOO, jer se odredba ovog člana može primijeniti samo na konkretnog učinioca krivičnog djela (član 12. stav 3. ZPP), a ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca. Vrhovni sud je naveo da je ovakav pravni stav izražen je i u više odluka Ustavnog suda (AP-3979/11 od 27. septembra 2014. godine i AP-4128/10 od 28. marta 2014. godine). Vrhovni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka apelant nije izveo dokaz uvida u pravosnažnu osuđujuću presudu krivičnog suda za učinjeno krivično djelo prema apelantu, pod pretpostavkom da je tuženi učinilac krivičnog djela, u kom slučaju bi tek tada bilo osnova za primjenu zastanog roka iz člana 377. ZOO, kako to pravilno zaključuje i drugostepeni sud.

6. AP-3801/17

11. Jozo Peša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupa Advokatsko društvo Petrušić-Co d.o.o. Zenica, advokati iz Zenice, podnio je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 43 0 P 109303 16 Rev od 20. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da mu solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplate određene novčane iznose.

12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete, za koju tvrdi da je nastala po osnovu protupravnog lišenja slobode i boravka u zarobljeništvu (bio pripadnik HVO, zarobljen od strane Armije RbiH sve dok nije razmijenjen). Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je sporna šteta nastala u ratu, to je početak roka zastarjelosti računat od 23. decembra 1996. godine kada je u Federaciji BiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti. Naime, Vrhovni sud je naveo da je od tada apelantu bio omogućen pristup sudu. Vrhovni sud je naveo da računajući rok zastarjelosti potraživanja na navedeni način, od 23. decembra 1996. godine pa do podnošenja tužbe sudu 19. juna 2014. godine, pravilno je zaključio drugostepeni sud da je potraživanje apelanta u odnosu na oba tužena zastarjelo u smislu odredbe člana 376. ZOO, protekom i subjektivnogtrogodišnjeg i objektivnog-petogodišnjeg roka. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 377. stav 1. ZOO (kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja). Takođe, Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 12. stav 3. ZPP, sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda, kojom se optuženi oglašava krivim. Vrhovni sud je naveo da pitanje postojanja krivičnog djela parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje. Citirana odredba člana 377. ZOO može se primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema trećem, koji inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Naime, Vrhovni sud je naveo da zbog toga se na treće lice može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je ovakav pravni stav zauzeo je Ustavni sud u svojoj novijoj praksi (Odluka broj AP- 2829/15 od 16.02.2016. godine). Vrhovni sud je naveo da izneseni stav u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, znači da se u odnosu na tuženu državu i entitet nije mogao primijeniti privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO, nego zastarni rok propisan odredbom člana 376. ZOO.

Spajanje predmeta

13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2810/17.

14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

15. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, konkretno odredbe člana 376. i člana 377. ZOO-a. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud zapaža da povredu navedenih prava, na koja su se pozvali u svojim apelacijama, apelanti vide, u suštini, u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO-a, koje propisuju opće rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

19. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2810/17 (E. M., J. I., S. B., S. B., J… | Sudska praksa | Aktio