Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3333/17 (S. D.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3333/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3333/17, rješavajući apelaciju Salčina Džanića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salčin Džanić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 004592 14 Rev od 10. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salčin Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 2. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 004592 14 Rev od 10. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Cobra-security“ d.o.o. Tuzla) da apelantu na ime štete nastale obavljanjem advokatskih usluga u određenom predmetu (bliže opisanom u izreci prvostepene presude, u daljnjem tekstu: predmetni spor) isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je za postojanje štete i odgovornosti za štetu potrebno postojanje subjekata pravnog odnosa, štetne radnje, krivice, uzročne veze i postojanje štete, te da ukoliko nedostaje jedan od tih uslova da odgovornost za štetu ne može da postoji. Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao postojanje štete, pa da je u tom smislu njegov zahtjev pravilno ocijenjen neosnovanim zbog čega revizijski prigovori pogrešne primjene materijalnog prava nisu osnovani. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se po članu 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pri ocjeni izgubljene koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju "sporno pitanje da li je za apelanta u obavljaju advokatske djelatnosti nastupila šteta kada je tuženi opozvao datu punomoć za zastupanje nakon donošenja prvostepene presude u kojoj je usvojen tužbeni zahtjev, kada je u fazi žalbenog postupka po žalbi protivne strane, tuženi angažirao drugog advokata, a u postupku po vansudskom poravnanju nije ni imao punomoćnika advokata". Vrhovni sud je naveo da je članom 310. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da stranka može punomoć u svako doba opozvati, a što je u skladu sa članom 92. stav 2. ZOO. Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan apelantov prigovor, kojim se poziva na pogrešnu primjenu člana 93. stav 3. u vezi sa članom 600. ZOO, jer se nasuprot tih navoda, ne radi o povredi ugovora o djelu. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da kako je tuženi dao punomoć za vođenje konkretne parnice, bez bližeg navođenja ovlaštenja u punomoći, da je advokat bio ovlašten na sve radnje iz člana 305. ZPP. Vrhovni sud je istakao da to znači da je ovlaštenje takve punomoći obuhvatalo i postupak po redovnim, vanrednim pravnim lijekovima, izvršenja presude i drugo. Vrhovni sud je naglasio da je to od značaja jer je tuženi kao davalac punomoći opozvao punomoć nakon donošenja prvostepene presude (tuženog je u postupku po žalbi zastupao drugi advokat), što znači da se nisu ni ispunile sve radnje koje podrazumijevaju obavezu zastupanja po toj punomoći, budući da punomoć nije glasila samo na određene radnje. Vrhovni sud je ocijenio da je tuženi mogao po relevantnim zakonskim odredbama da odustane od ugovora o advokatskom zastupanju, što je on i učinio nakon donošenja nepravomoćne prvostepene presude, te da se na taj način gasi i obaveza apelanta na zastupanje, ali je zadržano pravo na potraživanja prema drugoj strani za izvršene radnje. Vrhovni sud je ukazao da je apelantu tuženi isplatio dosuđene troškova prvostepenog postupka, ali mu je obaveza smanjena nemogućnošću ispunjenja, jer nije provodio radnje podnošenja pravnih lijekova i dr. što obuhvata advokatska punomoć kada nije pobliže određeno ovlaštenje advokata. Vrhovni sud je istakao da to znači da je advokat mogao tražiti ispunjenje ugovora o advokatskoj punomoći samo da je izvršio radnje zastupanja u skladu sa članom 310. ZPP, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno, pa time nije dokazano da je za apelanta nastupila šteta u vidu izgubljene koristi, jer nije ni mogao očekivati tu korist po redovnom toku stvari.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom postupku proizvoljno, odnosno pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3333/17 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio