Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3720/17 („Aqua Life“ d.o.o. Sokolac)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3720/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3720/17, rješavajući apelaciju „Aqua Life“ d.o.o. Sokolac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Aqua Life“ d.o.o. Sokolac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 006012 15 Rev od 28. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Aqua Life“ d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 1. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 006012 15 Rev od 28. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (JP „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac) da apelantu na ime duga isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, apelant tuženom ispostavio dva računa, uz koje je dostavio otpremnice potpisane i ovjerene od strane apelanta, kojim traži plaćanje određenog novčanog iznosa na ime prevoza i ugradnje materijala (apelant je tvrdio da je na osnovu usmenog ugovora sa tuženim, za potrebe tuženog izveo radove na pripremi, prevozu i ugradnji materijala na nasipanju lokalnih i šumskih puteva na području opštine Sokolac). Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi po prijemu računa iste odmah vratio apelantu i odbio apelantov zahtjev da se izvrši primopredaja radova navodeći da nije sa apelantom zaključio ugovor u vezi radova čije plaćanje se traži. Vrhovni sud je ukazao da za razrješenje spornog pitanja da li je zaključen ugovor o izvođenju radova treba poći od odredbe člana
26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja propisuje da se ugovor smatra zaključenim kad stranke postignu saglasnost o bitnim sastojcima ugovora. Vrhovni sud je konstatovao da se o tome da li je postignuta saglasnost volja izjašnjavao svjedok B. Č., koji je tvrdio da je sa direktorom tuženog B. T. takav ugovor zaključen, a da je nasuprot tome, direktor tuženog negirao da je takav ugovor ikada zaključen. Vrhovni sud je istakao da je o postojanju ugovora prvostepeni sud zaključio na osnovu iskaza svjedoka B. Č. i V. Č., dovodeći ih u vezu sa iskazom B. T. da je „posudio“ jednog radnika da evidentira količinu radova za potrebe opštine Sokolac. Vrhovni sud je ocijenio da je kod takvog činjeničnog stanja pravilno drugostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao da je sa tuženim zaključio ugovor o izvođenju predmetnih radova (ni usmeni, a ni pismeni), zbog čega nema ni obavezu plaćanja iznosa koji se traži tužbom. Vrhovni sud je pojasnio da iskaz direktora tuženog B. T. da ugovor nije zaključen potvrđuje i svjedok M. P., koji je u ime tuženog određen kao „ispomoć“, a ne za praćenje i kontrolu radova. Vrhovni sud je naglasio da također u popisnim listama osnovnih sredstava tuženog nisu navedeni putevi na kojima je apelant izveo radove, niti se vode kao osnovna sredstva tuženog, pa apelant nije za potrebe tuženog izvodio radove, što potvrđuje i nalaz vještaka građevinske struke u dijelu u kojem se navodi da se radi o popravci puteva koji predstavljaju šire mjesno područje, što upućuje na popravku seoskih, a ne šumskih puteva. Vrhovni sud je istakao da pošto je utvrđeno da ugovor nije zaključen, da nisu od značaja u konkretnoj parnici ograničenja propisana opštim aktima tuženog, koja se odnose na to da organizacioni dijelovi tuženog nemaju svojstvo pravnog lica i da direktori organizacionih jedinica ne mogu zaključiti ugovor o izvođenju radova čija vrijednost prelazi 10.000,00 KM (član 68. stav 3. statuta tuženog).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, odnosno drugostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno utvrdio činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i drugostepeni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman