Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/17 (M. P.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2752/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2752/17, rješavajući apelaciju Mirka Pašića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Pašić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 189397 16 Gž od 15. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Pašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, podnio je 1. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 189397 16 Gž od 15. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 189397 14 Mal od 23. maja 2016. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju (ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka) na ime naknade štete zbog neovlaštene potrošnje električne energije isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je apelant 25. oktobra 2010. godine stupio u posjed kuće koja je tada bila u svojini Lj. M. na osnovu predugovora o kupoprodaji. Dalje je navedeno da je tužitelj u toku 2009, 2010, 2011. i 2012. godine redovno vršio očitanje potrošnje električne energije u kući koju je za stanovanje koristio apelant i da je 6. septembra 2012. godine od strane ovlaštenih radnika tužitelja ustanovljena i konstatovana na zapisnik neovlaštena potrošnja električne energije (zatečeno izvršeno premoštavanje mjernog mjesta - „prebrikovanje“). Takođe je navedeno da je ovlašteni radnik tužitelja, na osnovu odredaba člana 90. Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom, odnosno kriterija propisanih ovom odredbom izvršio obračun neovlaštene potrošnje električne energije, na koji iznos je apelantu izdana faktura, ali da je apelant odbio platiti taj iznos. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant u vrijeme kada je utvrđena neovlaštena potrošnja električne energije, odnosno dvije godine prije toga bio u neprekidnom faktičkom posjedu kuće u kojoj se nalazi mjerno mjesto, te da ni prema navodima žalbe nije sporno da je apelant na tom mjernom mjestu preuzimao električnu energiju, koristio je za potrebe domaćinstva i plaćao račune i prije nego je postao vlasnik kuće, odnosno prije nego što je sa tužiteljem zaključio ugovor o korištenju električne energije (22. novembar 2012. godine). Imajući u vidu činjenicu da je apelant bio u posjedu kuće u kojoj se nalazi mjerno mjesto na kojem je utvrđena neovlaštena potrošnja električne energije i da je faktički koristio električnu energiju za potrebe svog domaćinstva u periodu u kojem je utvrđena neovlaštena potrošnja, a i prije toga, Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su ispunjeni uslovi iz odredaba člana 154. u vezi sa čl. 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima, te da je apelant odgovoran tužitelju za štetu po pravilima o subjektivnoj odgovornosti. Osim toga, Okružni sud je naveo da je visina štete utvrđena i dosuđena pravilnom primjenom odredaba člana 185. stav 3. i člana 189. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredaba čl. 90. i 91. Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom. Okružni sud je naveo da u cijelosti prihvata utvrđenje prvostepenog suda da je neovlaštena potrošnja na mjernom mjestu utvrđena u skladu sa Pravilnikom tužitelja o otklanjanju, obračunu i naplati neovlaštene potrošnje električne energije, Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom i Zakonom o električnoj energiji, te da žalbeni navodi ovo utvrđenje ničim ne dovode u pitanje.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u predmetnoj pravnoj stvari nisu utvrđene odlučne činjenice, te da tužitelj nije dokazao ni osnov niti visinu tužbenog zahtjeva.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/17 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio