Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1403/15 („Olimpus“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Isplata duga
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1403/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1403/15, rješavajući apelaciju „Olimpus“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Olimpus“ d.o.o. Banja Luka, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 050546 14 Gž 3 od 27. januara 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Olimpus“ d.o.o.

Banja Luka, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 050546 14 Gž 3 od 27. januara 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Olimpus“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po zakonskom zastupniku Nenadu Staniću, a kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. marta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 050546 14 Gž 3 od 27. januara 2015. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odložiti sve započete radnje u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Ip 050546 08 Ip do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1403/15 od 30. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i GP „Ljubić“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zastupanog po Darku Kremeniću advokatu iz Banja Luke zatraženo je 29. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Punomoćnik tražioca izvršenja je 7. jula 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju dok punomoćnik tražioca izvršenja nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Tražilac izvršenja je Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, a na osnovu izvršne isprave –presude tog suda broj Ps-235/03 od 18. septembra 2006. godine radi naplate novčanog potraživanja v.sp. 154.333,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

7. Osnovni sud je, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja, donio rješenje broj 71 0 Ip 050546 08 Ip od 6. marta 2009. godine kojim je odredio predloženo izvršenje na način kako je opisano u izreci rješenja.

8. Odlučujući u ponovnom postupku o apelantovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju od 6. marta 2009. godine, Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 Ip 050546 08 Ip od 12. septembra 2014. godine djelomično usvojio apelantov prigovor kao izvršenika, preinačio rješenje broj 71 0 Ip 050546 08 Ip od 6. marta 2009. godine u dijelu odluke koji se odnosi na obračun kamata na glavno potraživanje i kamate na troškove postupka, te u dijelu odluke o troškovima izvršnog postupka, tako da je određeno izvršenje radi namirenja glavnog duga zajedno sa kamatama i troškovima parničnog postupka u iznosu od 35.642,56 KM, te radi namirenja troškova izvršnog postupka u iznosu od 7.069,99 KM, dok je u ostalom dijelu rješenje od 6. marta 2009. godine ostalo na snazi. Istim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev da mu se nadoknade troškovi postupka u iznosu od 3.275,00 KM.

9. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je sud prihvatio dopunu nalaza vještaka od 9. aprila 2012. godine i utvrdio ukupno potraživanje tražioca izvršenja na ime glavnog duga, kamata i troškova postupka u iznosu od 48.095,68 KM iz razloga jer je nesporno utvrđeno da je tokom postupka izvršeno prebijanje međusobnih potraživanja između tražioca izvršenja i apelanta kao tuženog. Nadalje, ukazano je da se prebijanje može izvršiti samo onog dana kada je data izjava o prebijanju ili pak na dan obračuna ukupnih obaveza tražioca izvršenja i izvršenika (31. mart 2012. godine) kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju od 9. aprila 2012. godine. Najzad, ukazano je da se i po jednom i po drugom obračunu dođe do istog iznosa od 48.095,68 KM na ime potraživanja tražioca izvršenja.

10. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 I 050546 14 Gž 3 od 27. januara 2015. godine djelimično uvažio žalbu tražioca izvršenja i prvostepeno rješenje preinačio tako da je odredio izvršenje protiv apelanta radi namirenja glavnog duga, zakonskih zateznih kamata i troškova parničnog postupka u iznosu od 99.324,92 KM dok je u ostalom dijelu žalbu tražioca izvršenja odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepeno rješenje u dijelu odluke o troškovima izvršnog postupka ukinuto i u ovom dijelu predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta odbijena.

11. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da između stranaka nije sporno da su pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj Ps-239/03 od 18. septembra 2006. godine njihova međusobna potraživanja utvrđena, da su uzajamna, istorodna i dospjela. Nadalje, ukazano je da je jedan od načina prestanka obaveze prebijanje tj. kompenzacija u skladu sa članom 336 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao i da do građansko-pravne kompenzacije ne dolazi čim se „susretnu“ kompenzaciona potraživanja već je za njen nastanak potrebna izjava jedne od stranaka (član 337 stav 1 ZOO), a nakon koje se smatra da je prebijanje nastalo onog časa kad su se stekli uslovi za to (člana 337 stav 2 ZOO). Naime, Okružni sud je obrazložio da se smatra da prebijanje nije nastalo onog časa kada su se stekli uslovi za to, već u momentu davanja izjave o prebijanju ili na dan obračuna ukupnih obaveza. Dakle, po mišljenju Okružnog suda učinci prebijanja nastaju poslije izjave o prebijanju i kada su se stekli uslovi za prebijanje (član 337 stav 2 ZOO), a to je u konkretnom slučaju, pravosnažnošću odluke kojom su konačno utvrđena međusobna potraživanja stranaka. U vezi s tim je ukazano da je vještak u dopuni nalaza od 31. maja 2012. godine sačinio potraživanje sa kamatama do dana pravosnažnosti izvršne isprave tj. 17. avgusta 2008. godine. Imajući u vidu ukupna potraživanja na ovaj dan iskazana u pojedinačno označenim iznosima za tražioca izvršenja i apelanta, te kad se ona međusobno prebiju, Okružni sud je utvrdio da iz spisa proizlazi da apelant tražiocu izvršenja duguje 108.027,44 KM. Ovaj iznos je umanjen za 8.702,52 KM koji je naplaćen sa apelantovog računa, a po rješenju o izvršenju od 6. marta 2009. godine, pa je na taj način utvrđeno da ukupno potraživanje tražioca izvršenja prema apelantu radi namirenja glavnog duga, zakonskih zateznih kamata i troškova parničnog postupka iznosi 99.324,92 KM. Okružni sud je zaključio da suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama odredba člana 31 ZIP-a u konkretnom slučaju nije primjenjiva jer se radi o novčanim i pravosnažno utvrđenim obavezama, a iz izvršne isprave proizlazi da je potraživanje tražioca izvršenja veće od potraživanja apelanta kao izvršenika.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda od 27. januara 2015. godine povrijeđeno pravo iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantovom mišljenju se ogleda u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Po njegovom mišljenju proizvoljan je stav Okružnog suda da su se uslovi za prebijanje stekli do momenta pravosnažnosti izvršne isprave tj. 17. avgusta 2008. godine. Apelant takođe smatra da izvršni sud nije ovlašten da ispituje pravni osnov potraživanja stranaka iz izvršne isprave. Takođe, apelant ističe da je u skladu s članom 31 ZIP-a sud trebao obavezati tražioca izvršenja da dostavi dokaz da je on svoju obavezu prema izvršeniku ispunio. Najzad, apelant tvrdi da je zbog namirenja svojih potraživanja pokrenuo dva izvršna postupka, da ni u jednom nije uspio da namiri svoja potraživanja iz izvršne isprave, te da to sad neće ni moći jer se ima smatrati da su međusobna potraživanja prestala prebijanjem.

b) Odgovor na apelaciju

13. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelaciju sve apelacione navode ocijenio neosnovanim te smatra da je osporena odluka pravilna i zakonita i da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21 stav 1 U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

Član 23 stav 1 tačka 1 (1) Izvršne isprave su:

1) Izvršne odluke sudova i izvršno sudsko poravnanje, (...)

Član 27 Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Član 31 stav 3 (...)

(1) Ako je izvršenik po izvršnoj ispravi dužan da ispuni obavezu, uz uslov da se istovremeno ispuni obaveza prema njemu, sud će odrediti izvršenje ako tražilac izvršenja podnese dokaz da je obezbjedio ispunjenje svoje obaveze. Član 36 stav 1 (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

15. Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 ,85/03, 74/07, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 235 stav 1 tačka 3) Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:

(...)

3) uvažiti žalbu i rješenje prinačiti ili ukinuti, te prema potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85 i 45/89) i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 336 Dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela. Član 337 1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.

2) Poslije izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uslovi za to.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

19. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

20. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, budući da apelant eksplicitno osporava rješenje koje je doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporenu odluku. Kako je odluka donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja prava i obaveza apelanata, u smislu člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

21. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava, u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH» broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obaveze koja se tiču podnosioca apelacije.

22. U konkretnom slučaju obaveza apelanta je utvrđene na temelju rješenja Okružnog suda suda 71 0 I 050546 14 Gž 3 od 27. januara 2015. godine. Dakle, u ovom postupku je odlučivano da li su ispunjeni zakonski uslovi za dozvolu prinudnog izvršenja osporenog rješenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u ovom izvršnom postupku nisu utvrđivana nova prava i obaveze apelanta.

23. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada osporenim odlukama nisu utvrđena nova ni posebna imovinska prava, odnosno obaveze apelanata kao izvršioca, apelacioni navodi o kršenju prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 050546 14 Gž 3 od 27. januara 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. marta 2015. godine a apelacija je podnesena 27. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“, koji potpada pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje doneseno na temelju rješenja tog suda broj 71 0 Ip 050546 08 Ip od 6. marta 2009. godine kojim je usvojen prijedlog tražitelja izvršenja, a kojim je određeno da će tražilac izvršenja namiriti svoj dug od apelanta, utvrđn na osnovu izvršne isprave-pravosnažne presude tog Osnovnog suda broj Ps-235/03 od 18. septembra 2006. godine. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61).

32. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68).

33. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji od lišavanja njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovu potraživanja tražioca izvršenja utvrđenog izvršenom ispravom - pravosnažnom presudom od 18. septembra 2006. godine.

34. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je lišavanje apelanta uživanja prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da je predmetni izvršni postupak pokrenut na prijedlog tražioca izvršenja, a radi realizacije potraživanja utvrđenog presudom Osnovnog suda broj Ps-239/03 od 18. septembra 2006. godine. Ustavni sud takođe primjećuje da je Osnovni sud usvojio prijedlog tražitelja izvršenja radi prinudne naplate duga od apelanta kao izvršenika donošenjem rješenja od 6. marta 2009. godine, a na osnovu presude tog suda broj Ps-235/03 od 18. septembra 2006. godine koja je postala pravosnažna 17. oktobra 2008. godine pa samim tim i izvršna prema članu 23 stav 1 tačka 1 ZIP-a i koja, prema citiranoj odredbi zakona, predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud imajući u vidu da je pravosnažnom i izvršnom odlukom utvrđeno da je između tražioca izvršenja i apelanta izvršeno prebijanje međusobnih potraživanja, te da je u odnosu na pitanje kompenzacije potraživanja, taj sud pozivajući se pritom na relevantne odredbe člana 336 i 337 ZOO, sve odlučne činjenice utvrdio na osnovu stanja spisa predmeta, posebno cijeneći dopunu nalaza vještaka finansijske struke od 31. maja 2012. godine, koji je ocijenio objektivnim i datim u skladu s pravilima struke, a na temelju koga je utvrdio da, nakon prebijanja međusobnih potraživanja, potraživanje tražioca izvršenja prema apelantu kao izvršeniku iznosi 108.027,44 KM. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Okružnog suda proizilazi da je Okružni sud nakon što je utvrdio da je apelant podneskom od 23. juna 2011. godine obavijestio Osnovni sud da je sa apelantovog računa isplaćen iznos od 8.702,25 KM na račun tražioca izvršenja, a po osnovu predmetnog rješenja o izvršenju od 6. marta 2009. godine, Okružni sud je iznos od 108.027,44 KM umanjio za iznos od 8.702,25 KM, te zaključio da ukupno potraživanje tražioca izvršenja na ime glavnog duga, zakonski zateznih kamata i troškova postupka iznosi 99.324,92 KM, te je apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje tako da je odredio izvršenje protiv apelanta kao izvršenika radi namirenja ukupnog duga tražiocu izvršenja u iznosu od 99.324,92 KM, dok je u ostalom dijelu prvostepeno rješenje potvrdio.

36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje za svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava koje Ustavni sud ni u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i da je ZIP objavljen u službenim glasilima, dakle, da je dostupan građanima, te da na jasan i precizan način regulišu pitanja ispunjenja duga na temelju rješenje suda donesenog na temelju člana 23. stav 1. tačka 1 ZIP-a, u kojem smislu takvo rješenje predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, iz čega proizlazi da je miješanje u pravo apelanata na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.

37. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da je odredbama ZIP-a uveden način izmirenja duga povjeriocima na temelju rješenja koje je postalo pravomoćno i izvršno, i koje predstavlja valjanu pravnu ispravu kada je doneseno na temelju člana 23 stav 1 tačka 1 ZIP-a. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u imovinu apelanta služi zakonitom cilju u javnom interesu.

38. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Okružnog suda, koja je u ovom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju izmirenja potraživanja povjerioca, u konkretnom slučaju tražitelja izvršenja, primjenom relevantnih odredbi ZIP-a, koji preteže nad interesom apelanta da ne plati dospjeli dug. Ovo upravo iz razloga što je apelant kao dužnik propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da izvrši izmirenje svoje obaveze za koju je nadležni sud utvrdio da nije izmirena.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom postupku, utvrđeno da je rješenje kojim je apelant obavezan za plaćanje duga, doneseno u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a.

41. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1403/15 („Olimpus“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio