Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2753/17 (Ž. B.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2753/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2753/17, rješavajući apelaciju Žarka Bosančića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Žarko Bosančić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 054054 17 Pžp od 31. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Bosančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, podnio je 30. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Pr 054054 17 Pžp od 31. maja 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 49. stav 4. i člana 158. stav 3. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, te su mu za počinjeni prekršaj iz člana 49. stav 4. izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, a za prekršaj iz člana 158. stav 3. novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, dok je primjenom člana 48. stav 1. Zakona o prekršajima apelantu izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 390,00 KM. Osim toga, apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, a primjenom člana 55. tačka 1. Zakona o prekršajima određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj. Apelantu je na osnovu člana 235. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini određen jedan kazneni bod.
2. U toku postupka je utvrđeno, između ostalog, da je apelant upravljajući putničkim motornim vozilom prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, tako što prilikom uključenja na magistralni put Banjaluka-Gradiška, koji je saobraćajnim znakom označen kao put sa prvenstvom prolaza, nije propustio sva vozila koja se njime kreću, te je primorao putničko vozilo (vozilo hitne pomoći) kojim je upravljao S. L. na naglu promjenu smjera kretanja, da bi izbjegao kontakt, pri čemu je medicinska sestra D. M. koja se nalazila u sanitetu u prostoru za smještaj pacijenata zadobila lake tjelesne povrede, dok se apelant nakon kraćeg zadržavanja udaljio sa mjesta nezgode. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je odredbama člana 106. stav 1. Zakona o prekršajima propisano da je pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica, koje nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu svoje slobodne ocjene svih provedenih dokaza, prije svega iskaza svjedoka S. L. i D. M., koji su kao očevici događaja u potpunosti potvrdili navode iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a koji iskazi navedenih svjedoka su u odlučnim činjenicama saglasni sa materijalnim dokazima izvedenim na usmenom pretresu (zapisnik o uviđaju sa skicom lica mjesta, prijava o ozljedi na ime D. M.), pravilno zaključio da se u radnjama apelanta stiču bitna obilježja prekršaja za koje je oglašen odgovornim. Pored toga, Okružni sud je istakao da apelantovi žalbeni navodi u vezi povreda kod oštećene, razlogu vožnje vozila hitne pomoći, podataka o pacijentu koji je bio u tom vozilu, pravcu i brzini kretanja vozila, nisu od uticaja na prekršajnu odgovornost, te ih Okružni sud nije ni razmatrao. Okružni sud je konstatovao da su u prvostepenom rješenju izneseni jasni i potpuni razlozi na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova prekršajna odgovornost, kao i da su na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeni materijalni propisi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u konkretnom predmetu zloupotrijebljen institut slobodne ocjene dokaza i da su odluke redovnih sudova zasnovane samo na iskazima vozača drugog vozila S. L. i oštećene D. M.. Apelant u suštini smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi cijenili dokaze, odnosno utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Okružni sud, kao i prvostepeni sud u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman