Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2704/17 (Općina Široki Brijeg i Grad Banja Luka)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2704/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2704/17, rješavajući apelacije Općine Široki Brijeg i Grada Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Općina Široki Brijeg protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 036443 16 Gž od 30. juna 2017. godine i Grad Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 099655 17 Pž od 13. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2704/17

1. Općina Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobraniteljstvo Široki Brijeg, podnijela je 28. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 036443 16 Gž od 30. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju T.B., kao vlasniku preduzeća „SOR SEMAFOR“ Mostar, na ime duga po Ugovoru o održavanju semaforskih uređaja isplatiti iznos od 12.960,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su apelantica i tužitelj 2004. godine zaključili Ugovor o održavanju semaforskih uređaja u Širokom Brijegu na obilaznici u Klancu, čiji je predmet ugovora bilo izvođenje redovnog i vanrednog održavanja sistemima semaforske signalizacije na području Općine Široki Brijeg, te je ugovoreno da će mjesečna cijena redovnog održavanja za cijeli ugovoreni period iznositi 450,00 KM i da će se računi za redovno održavanje ispostavljat mjesečno. Kantonalni sud je istakao da je iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Ivice Gavrana iz 2016. godine vidljivo da tužitelj nije izdavao mjesečno račune apelantici, kako je to ugovoreno, već godišnje, tj. u jednom iznosu za čitavu godinu, te da ukupno potraživanje tužitelja kroz godine iznosi 24.960,00 KM. Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica uplatila određeni iznos tužitelju, ali je ostala u obvezi isplatiti iznos od 12.960,00 KM, a što je potvrđeno i Izvodom otvorenih stavki koji je potpisan i ovjeren od strane tužitelja i apelantice, a kojim je utvrđeno knjigovodstveno stanje između tužitelja i apelantice u pogledu potraživanja, odnosno dugovanja, i kojim je apelantica potvrdila navedeni dug. Kantonalni sud je zaključio da, kod ovakvog utvrđenja, te činjenice da je predmetni ugovor potpisan od strane parničnih stranaka, da je poslovna saradnja tekla uredno jedno vrijeme, da apelantica nije isticala nikakve prigovore tužitelju, niti je tražila raskid ugovora, apelantica je u obavezi da tužitelju isplati preostali iznos duga koji je bliže naveden u izreci presude.

AP-3269/17

3. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka, podnio je 28. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 099655 17 Pž od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiocu ,,Energetik“ d.o.o. Banjaluka isplati dug u iznosu od 39.405,60 KM na ime izvedenih građevinskih i elektro radova, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

4. Viši privredni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je tužitelj izvodio radove na objektu Ambulante u Vrbanji a na osnovu zaključenog ugovora sa apelantom 2008. godine, kojim su defnisana osnovna prava i obaveze karakteristične za ovu vrstu posla. Viši privredni sud je istakao da je pored ugovorenih radova tokom realizacije ugovora zajednički konstatovano da je potrebno izvesti i druge radove koji nisu bili predmet ugovora (izmjena elektro instalacija kao i nekih drugih građevinskih radova), te da nije bilo izričite pismene saglasnosti za ove radove od strane apelanta ali da su svi radovi uredno evidentirani, odobreni i primljeni od strane nadzornog organa apelanta. Međutim, apelant tužitelju nije platio cijenu za izvedene naknadne radove. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da je visinu tužbenog zahtjeva po osnovu naknadnih radova sud utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske i elektro struke koji su izjavili da su radovi izvedeni kvalitetno i u skladu sa pravilima struke, da su svi ti radovi bili uredno evidentirani u građevinskim knjigama i dnevnicama bez ikakvih primjedbi izuzev nekih nedostataka koje je tužitelj otklonio u roku, te da je utvrđena vrijednost naknadnih radova u ukupnom iznosu od 39.405,60 KM. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da kada se sadržina ugovora i poslovnog odnosa u vezi izvršenja poslova koji nisu bili ugovoreni cijeni primjenom pravila o tumačenju ugovora, može se zaključiti da je potreba obavljanja i tih spornih radova bila zajednička namjera ugovornih stranaka, tj. da je izvođenje naknadnih radova i bilo u funkciji ostvarenja krajnjeg cilja, pa se, suprotno apelantovim tvrdnjama, odsustvo pismene forme izmjene ili aneksa ugovora, kao osnove za izvođenje radova, ne može smatrati kao nepostojanje obaveze za isplatu. Osim navedenog, Viši privredni sud je ukazao na to da ugovori o građenju nisu promptni, nego traju određeno vrijeme i tokom realizacije ugovora javljaju se određeni rizici i okolnosti koje, na strani obje ugovorne stranke, dovode do obostranog odstupanja od zaključenog ugovora. Viši privredni sud je zaključio da kod nesporne činjenice da je apelant znao da je tužitelj izveo i radove koji nisu ugovoreni i kako je tehničkim pregledom i primopredajom radova od strane nadležnog organa između tužitelja i apelanta, definitivno uređen njihov odnos povodom izvođenja svih radova (kako ugovorenih, tako i onih koji to nisu), na koje nije bilo primjedbe u odnosu na vrstu i obim radova, materijale i sl., tim činom je data saglasnost apelanta na cjelokupnu količinu i vrstu izvedenih radova od strane tužitelja. Osim toga, Viši privredni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi da je sporni odnos trebalo rješavati primjenom odredaba Zakona o javnim nabavkama, prihvatajući obrazloženje prvostepenog suda u tom dijelu, a koji je zaključio da to da li je neka odredba Zakona o javnim nabavkama prekršena kroz sam postupak dodjele ugovora, ne predstavlja nadležnost redovnog suda, nego je riječ o upravnom postupku za koji je nadležna posebna Agencija, odnosno u krajnjem Sud Bosne i Hercegovine u upravnom sporu. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju radilo o fiksnoj cijeni koja je bila ugovorena samo za radove koji su bili predmet ugovora koja je i plaćena, jer se prema stavu ovog suda radilo o zahtjevu za isplatu cijene za one radove koji nisu ugovoreni ali su izvedeni i primljeni uz znanje i odobrenje apelanta. Viši privredni sud je naglasio da i u slučaju odsustva pismene forme, izmjene ugovora proizvode pravnu posljedicu, te da tužitelj ima pravo na dosuđeni iznos i po drugom osnovu, jer bi u suprotnom bilo mjesta primjeni instituta neosnovanog obogaćenja. Naime, prema stavu Višeg privrednog suda, u konkrentom slučaju bi bili ispunjeni svi uslovi za primjenu navedenog instituta iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima a to su: da je na strani apelanta došlo do povećanje imovine (kroz uštedu izdatka koji se odnose na cijenu izvršenih naknadnih radova), da je na strani tužitelja došlo do umanjenja imovine (nije mu isplaćena cijena koja odgovara vrijednosti izvedenih radova), te da ne postoji valjan pravni naslov za povećanje imovine.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2704/17.

Apelacioni navodi

6. U navedenim apelacijama apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti u suštini vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova u postupcima u kojima su obavezani na isplatu duga.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi, suprotno navodima apelanata, u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2704/17 (Općina Široki Brijeg i Grad Banja… | Sudska praksa | Aktio