Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2151/17 (N. A., S. M. i D. P.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2151/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2151/17, rješavajući apelacije Nermine Aščalić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nermina Aščalić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 054221 16 Rsž od 20. marta 2017. godine;
Sadik Mušanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 065431 17 Rsž od 24. maja 2017. godine i Dalibor Papović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 031375 15 Rev od 28. februara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2151/17
1. Nermina Aščalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Sulejman Kadić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 054221 16 Rsž od 20. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene („Prevent Sarajevo“ d.o.o Visoko), prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao protivzakonita odluka o otkazu ugovora o radu, da se nalaži tuženoj da uspostavi radno pravni status apelantici na poslovima koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili drugim odgovarajućim poslovima, te da se obaveže tužena da apelantici isplati na ime neisplaćenih naknada plaća i obaveznih doprinosa za PIO, određene novčane iznose u određenim vremenskim periodima.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantica bila zaposlenica tuženog, da je u obrazloženju Odluke o otkazu ugovora o radu navedeno da se ukida radno mjesto apelantice zbog ukidanja proizvodnih procesa, da društvo trenutno nema upražnjenih drugih radnih mjesta te da trenutno ne postoje radna mjesta na kojima bi se apelantica mogla zaposliti. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi sačinio Elaborat o smanjenju broja zaposlenih, a u kojem je naveo razloge koji su doveli do potrebe reorganizacije i smanjena broja zaposlenika, naveo radna mjesta na kojem je došlo do smanjenja broja zaposlenih (i radno mjesto apelantice-kontrolor gotovih proizvoda). Kantonalni sud je naveo da je nakon toga tuženi elaborat dostavio Vijeću zaposlenika, sa pozivom da iznesu mišljenje o istom, te da vijeće nije imalo primjedbi i da je dalo saglasnosti za otkaze ugovora o radu, s tim da je dopisom zatražena pojedinačna saglasnost za otkaz ugovora o radu za apelanticu kao zaposleniku invaliditeta II kategorije od Vijeća zaposlenika, a koja saglasnost je i data. Dalje, Kantonalni sud je naveo da navedeni elaborat sadrži sve elemente propisane članom 99. stav 2. Zakona o radu, odnosno razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu, mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca i mjere za koje poslodavac smatra da se mogu preduzeti u cilju prekvalifikacije zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca itd. Zatim, Kantonalni sud je naveo da smatra da je u svemu postupljeno u smislu prethodne konsultacije sa Vijećem zaposlenika u skladu sa odredbama čl. 23. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika, a kod činjenice da postoji pojedinačna saglasnost Vijeća zaposlenika za otkaz ugovora o radu apelantici. Konačno, Kantonalni sud je naveo da prema elaboratu i molbama upućenim drugim poslodavcima, tuženi je pokušao višak zaposlenika zaposliti kod drugog poslodavca, pa je slijedom toga na apelantici bio teret dokazivanja da je kod tuženog postojalo drugo radno mjesto na koje je mogao rasporediti, ili da je postojala mogućnost njene prekvalifikacije za rad na nekom drugom radnom mjestu, a što apelantica nije dokazala. Zbog naprijed navedenog, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu člana 229. tačka 4. ZPP, prvostepena presuda preinačena i apelantičin tužbeni zahtjev odbijen.
2. AP-2512/17
3. Sadik Mušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Haris Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 19. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 065431 17 Rsž od 24. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje nezakonitosti Rješenja o otkazu ugovora o radu, te da se utvrdi obaveza tužene („Vindija d.o.o“ Sarajevo, podružnica Živinice) da apelanta vrati na poslove koje je obavljao do otkaza i da mu isplati naknadu plaće u određenom novčanom iznosu u određenom vremenskom periodu.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelant bio zaposlenik tužene, da je obavljao poslove „Rukovodilac podružnice“, te da mu je otkazom tužene prestao radni odnos. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na temelju dokaznog postupka pravilno zaključio da je apelant postupao protivno pravilima tužene i da je neutemeljena tvrdnja apelanta da zbog obima posla nije imao dovoljno vremena da blagovremeno potpiše zapisnike o povratu robe. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na temelju iskaza sasalušanih svjedoka utvrdio da je apelant realno imao imao vremena da obavi zadatak potpisivanja zapisnika onako kako nalaže procedura povrata robe, a što je izostalo, pa je tako utvrđeno da postoje zapisnici koji datiraju kao nepotpisani i po nekoliko mjeseci van utvrđenog roka. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka proveo dokaz uvida i čitanja u Pravilnike o radu iz 2007. i 2014. godine, te izveo zaključak da je tuženi navedenim aktima utvrdio radnje koje se imaju smatrati težim povredama. Naime, Kantonalni sud je naveo da su članom 65. Pravilnika o radu iz 2014. godine utvrđene teže povrede iz radnog odnosa i povrede radne dužnosti, koje su taksativno navedene u 25 tačaka, te da se tužena kao poslodavac u konkretnom slučaju pozvala na utvrđene i propisane teže povrede radnih obaveza. Kantonalni sud je naveo da su radnje apelanta, koje su cijenjene od strane tužene i utvrđene kao teže povrede radne dužnosti, regulirane i Pravilnikom o radu iz 2007. godine i to članom 111. koji je skoro istovjetan članu 65. novog Pravilnika o radu, a na temelju kojih odredaba je tužena i postupala. Kantonalni sud je ukazao da je za teže povrede radne dužnosti utvrđena mjera otkaza ugovora o radu, a kako to stoji u članu 66. Pravilnika o radu iz 2014. godine, odnosno članu 112. Pravilnika o radu iz 2007. godine. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, donošenje Rješenja o prestanku radnog odnosa bez otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za težu povredu radne obveze a koja je takve prirode da nastavak radnog odnosa nije moguć, regulirano članom 72. stav 1. Pravilnika o rdau iz 2014. godine, odnosno članom 118. Pravilnika o radu iz 2007. godine, a što je sve u skladu sa članom 88. Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, naprijed navedeno ukazuje da je poslodavac zakonito postupao kada je pokrenuo disciplinski postupak protiv apelanta u kojem je utvrđeno da je apelant počinio nekoliko težih povreda iz radnog odnosa iz člana 65. Pravilnika o radu iz 2014. godine, zbog čega mu je prestao radni odnos bez prava na otkazni rok. Kantonalni sud je naveo da s obzirom da su razlozi navedeni u žalbama neutemeljeni, a kako nije bilo povreda odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju člana
226. ZPP-a žalbu apelanta odbiti kao neutemeljenu i potvrditi prvostepenu presudu.
3. AP-2522/17
5. Dalibor Papović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Nenad Kisić, advokat iz Nevesinja, podnio je 19. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 031375 15 Rev od 28. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom revizija tuženog (ZP „Rudnik i Termoelektrana“ AD Gacko) je usvojena, obje nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen apelantov zahtjev da se poništi rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu, zahtjev da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad, rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu, te da mu isplati naknadu na ime izgubljene plaće i drugih primanja u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene odluke, utvrđeno je da je tuženi pokrenuo postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti apelanta za povredu radne obaveze iz člana 10. stav 2. tačka
8. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog (u daljem tekstu: Pravilnik) i člana 98. stav 2. tačka 8. Zakona o radu iz razloga što je neopravdano izostao sa posla tri dana, a svoj izostanak nije opravdao. Takođe, da je utvrđeno da je disciplinski postupak protiv apelanta vodio advokat na koga je direktor tuženog, rješenjem o prenosu ovlaštenja za vođenje postupka disciplinske i materijalne odgovornosti radnika, prenio ovlaštenje za vođenje disciplinskog postupka, te da je apelant na raspravi u svojoj odbrani naveo da je u to vrijeme bio lišen slobode. Vrhovni sud je naveo da je direktor tuženog donio rješenje da je apelant počinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret i izrekao mu disciplinsku mjeru otkaza ugovora o radu, te istog dana donio i rješenje o otkazu ugovora o radu. Vrhovni sud je naveo da tuženi osnovano ukazuje na pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je u smislu člana 17. stav 2. Pravilnika direktor tuženog svoje ovlaštenje za vođenje disciplinskog postupka mogao prenijeti samo na drugog radnika koji je u radnom odnosu kod poslodavca. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tuženi usvojio izmjene i dopune Pravilnika. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi izmjenama i dopunama Pravilnika član 17. dopunio samo trećim stavom, a da time nije dirano u odredbu stava 2. pomenutog člana. Vrhovni sud je naveo da je član
17. Pravilnika izmjenjen u cjelosti, kako u pogledu organa koji vodi postupak zbog povrede radne obaveze radnika, utvrđuje odgovornost i izriče mjere, jer je to sada Uprava preduzeća, tako i u pogledu mogućnosti prenošenja ovlaštenja nakon podnošenja prijedloga za pokretanje postupka zbog povrede radne obaveze i vođenje postupka, osim izricanja mjere, na drugo ovlašteno lice, shodno Zakonu o radu. Vrhovni sud je naveo da je uprava tuženog, kao ovlašteni organ koji vodi postupak zbog povrede radne obaveze radnika, utvrđuje odgovornost i izriče mjere, imala osnov i u Zakonu o radu (član 116. st. 1. i 2.), a i u svom opštem aktu - Pravilniku, da svoja ovlaštenja za vođenje postupka, osim izricanja mjere, djelimično prenese na drugo lice. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da kako je odluka o otkazu ugovora o radu donesena u zakonito provedenom postupku, od strane organa tuženog koji je ovlašten za utvrđivanje povrede radne obaveze i izricanje mjera, pri situaciji da je nesporno utvrđeno da je apelant učinio povredu radne obaveze, zahtjev apelanta za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu nije osnovan, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava isti valjalo odbiti, a slijedom toga i zahtjev za vraćanje na posao i isplatu izgubljene zarade, koje su akcesorne prirode i zavise od osnovanosti zahtjeva za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2151/17.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijeni pozitivno-pravne propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, opća zabrana diskriminacije itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman