Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2535/17 (S. Ž.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2535/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2535/17, rješavajući apelaciju Slobodana Živkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Živković protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 053794 17 Pžp od 8. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 20. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Pr 053794 17 Pžp od 8. maja 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 23. stav 1., a u vezi sa članom 22. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva i člana 14. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva, te mu je za navedeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se neosnovano žalbom ukazuje da u konkretnom slučaju ne postoji radnja izvršenja predmetnog prekršaja. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da iz činjeničnog opisa prekršaja proizlazi da nije izvršen verbalni ili fizički napad na inspektora, ali da je inspektor onemogućen da izvrši kontrolu tako što je uslovljavan da uzme uzorke na način da plati uzorke goriva koje treba analizirati, što svakako predstavlja radnju činjenja kojom se onemogućava efikasno i ozbiljno vršenje kontrola. Prema tome, Okružni sud je zaključio da radnja koja se apelantu stavlja na teret predstavlja radnju izvršenja prekršaja činjenjem. Dalje, Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije cijenio sve dokaze zajedno niti svaki dokaz pojedinačno. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da apelant u žalbi ukazuje da je svjedok M. B. izjavio na usmenom pretresu da nije ni čuo niti vidio da je neko sprečavao inspektora da preduzima bilo kakvu radnju. Međutim, Okružni sud je ocijenio da taj žalbeni navod ne utiče na drugačiju odluku o apelantovoj odgovornost, jer činjenica da pomenuti svjedok nije ništa čuo ni vidio u pogledu predmetnog prekršaja, ne znači da prekršaja nije bilo, pogotovo zbog činjenice da je svjedok ovlaštenog organa, inspektor J. M. jasno i nedvosmisleno potvrdio na usmenom pretresu navode predmetnih prekršajnih naloga. Takođe, Okružni sud je ocijenio da je neosnovan i žalbeni navod da ovlašteni organ nije omogućio saslušanje svjedoka koji ga tereti, jer iz zapisnika o usmenom pretresu proizlazi da je apelant ispitivao na usmenom pretresu inspektora J. M.. Okružni sud je istakao da što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na najavu inspekcijske kontrole, da je prvostepeni sud o tome dao jasne razloge (da prema odredbi člana 42. tačka a. Zakona o inspekcijama u RS inspektor inspekcijski pregled ne mora najaviti ako bi se time umanjila uspješnost inspekcijskog nadzora, te da po ocjeni prvostepenog suda i izjavi svjedoka J. M. ista nije najavljivana upravo zbog navedenog razloga da se najavom ne bi umanjila uspješnost inspekcijskog nadzora, te da i pored toga apelant nije dozvolio inspekcijski nadzor-onemogućio je kontrolu inspektora), koje prihvata i Okružni sud, pa se žalba i u tom dijelu ukazuje neosnovanom. U vezi apelantovih navoda da inspektor nije sačinio zapisnik o kontroli na licu mjesta, Okružni sud je ukazao da se iz zapisnika o redovnoj inspekcijskoj kontroli od 10. septembra 2015. godine ne može zaključiti da inspektor nije sačinio zapisnik na licu mjesta, slijedom čega je ovaj žalbeni navod neosnovan. Pored toga, Okružni sud je naglasio da su neosnovani i žalbeni navodi koji se odnose na izdavanje potvrde o uzimanju uzoraka goriva, jer je inspektoru onemogućeno da uzme uzorke goriva za analizu. Okružni sud je istakao da je u odnosu na žalbene navode koji se odnose na važenje Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva, prvostepeni sud o tome dao jasne i logične razloge (prvostepeni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor „da Odluka o kvalitetu tečnih naftnih goriva nije na snazi-nije važeća, da je Odlukom o produženju važenja Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva ista produžena do naredne sjednice Vijeća ministara BiH i da je poslije toga bilo mnogo sjednica Vijeća ministara, a da navedena Odluka nije nikad produžavana“, jer Odluka o kvalitetu tečnih naftnih goriva koja je na snazi ostaje sve dok je Vijeće ministara ne produži, tako da je postojeća Odluka na snazi), koje razloge prihvata i Okružni sud, pa je žalba i u tom dijelu neosnovana.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP-2468/17 i da nije pronašao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2468/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman