Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1670/15 (R. O.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kleveta
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1670/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1670/15, rješavajući apelaciju Raseme Okić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Raseme Okić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 126042 12 Gž od 14. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 126042 10 P od 22. decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rasema Okić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 9. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 126042 12 Gž od 14. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 126042 10 P od 22. decembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Amira Balića, tužitelja u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 2. odnosno 4. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju 10. odnosno 11. novembra 2016. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 126042 10 P od 22. decembra 2011. godine obavezana je apelantica da tužitelju isplati na ime nematerijalne štete za povredu časti i ugleda iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, bliže preciziranim u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz akta JU Zavod za alkoholizam i druge toksikomanije (u daljnjem tekstu: Zavod), te izjave direktorice Zavoda utvrđeno da je apelantica prilikom obavljanja svog redovnog posla 16. novembra 2009. godine u razgovoru s pacijentom za ličnost tužitelja namjerno ili iz nepažnje iznijela neistinite činjenice, a to je „Balić nema muda“ i „voli on i pare od pacijenata uzeti“. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da činjenice koje je apelantica prenosila nisu bile istinite. S tim u vezi, obrazloženo je da činjenica da „Balić nema muda“ nije činjenica koja je izrečena u smislu da je apelantica željela da istakne da tužitelj ima neki fizički nedostatak, već, rječnikom kojim se ne bi trebali služiti civilizirani ljudi, iznijela navedene činjenice kako bi ga oklevetala te u očima pacijenata i ostalog osoblja koji su bili prisutni omalovažila kao doktora, njegovu stručnost, znanje, ugled i čast koji je doktor imao kako kod pacijenta kojem se apelantica obraćala tako i kod uposlenog osoblja koji su bili prisutni. Također, Općinski sud je utvrdio da izrečene činjenice „voli i on pare od pacijenata uzeti“ nisu istinite i da su proizvoljno izrečene. S tim u vezi, obrazloženo je da je u postupku utvrđeno da se tužitelj kao doktor u svom dosadašnjem radu istakao kao stručan doktor protiv kojeg nije nikada pokrenut nikakav disciplinski postupak niti bilo koji drugi postupak, a u pogledu nestručnog obavljanja njegovog posla odnosno u pogledu uzimanje novca od pacijenata, tužitelja i slično.

7. Općinski sud je naveo da je visinu nastale štete odredio u smislu čl. 127. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu dosadašnju sudsku praksu i da je apelantica oklevetala tužitelja, čime je povrijedila njegovo nematerijalno dobro – čast i ugled, zbog čega je i nastala šteta. S tim u vezi, istaknuto je da je Općinski sud ocijenio da je tužitelj doktor koji kao takav treba da ima velik ugled u društvu, a naročito u očima pacijenata koje liječi, posebno i iz razloga što je tužitelj doktor koji radi sa „posebnom vrstom“ pacijenata (narkomani, alkoholičari i slično). Općinski sud je prilikom određivanja visine ocijenio i tužiteljev iskaz kojem je u cijelosti poklonio vjeru, koji je pred sudom izjavio da se u Zavodu za ovaj događaj vrlo brzo saznalo, da su kako medicinsko osoblje tako i pacijenti počeli da pričaju o tome kako se uzimaju „koverte“, da su počeli da smišljaju „šale“ koje su za njega bile uvredljive, te da se u toku svog rada bojao da će doći do provokacije pacijenata, kao npr. da mu išaraju automobil (a u smislu činjenica koje je apelantica izrekla) i slično. Istaknuto je da je prilikom saslušavanja tužitelja Općinski sud ocijenio i to da je i kod davanja iskaza tužitelj bez obzira na protek vremena i dalje vrlo potresen, uzrujan, te da se osjećao vrlo poniženim. Stoga je Općinski sud utvrdio da je pored ugleda tužitelju povrijeđena i čast, a to je pravo svakog čovjeka na osnovni osjećaj vrijednosti u smislu zahtjeva za poštovanje, koje svakom pojedincu pripada u određenoj društvenoj zajednici. Općinski sud je naveo da je ocijenio značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja. Dalje je istaknuto da je ocijenjeno i to da je apelantica uputila usmeno izvinjenje tužitelju, međutim, zaključeno je da takva mjera nije mogla biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke jer se njome nije otklonila posljedica odnosno nije proporcionalna u odnosu na povrijeđeno nematerijalno dobro. Imajući u vidu provedene dokaze te utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je utvrdio da je apelantica odgovorna za naknadu štete zbog klevete u smislu člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, te da su ispunjeni uvjeti za apelanticinu odgovornost iz člana 6. stav 3. navedenog zakona, odnosno da je apelantica namjerno ili iz nepažnje iznosila izražavanje neistinitih činjenica, a u vezi sa članom 154. stav 1. i članom 158. ZOO-a, jer je štetnik za ovaj vid štete odgovoran po principu subjektivne odgovornosti (po principu krivice).

8. Općinski sud nije prihvatio apelanticin prigovor da u ovoj pravnoj stvari vještak medicinske struke nije proveo vještačenje i da se bez tog dokaza ne može donijeti odluka kojom će se apelantica obavezati na naknadu štete, a pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05, iz svih razloga koje je obrazložio u presudi. Dalje je navedeno da nije prihvatio prigovor i iz razloga što je Općinski sud imao u vidu i Odluku Ustavnog suda broj AP 1454/06 od 17. novembra 2008. godine kojom je navedeno da je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se nije moglo očekivati da se egzaktnim načinom i metodama utvrde intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete. Općinski sud je naveo da je ostale prigovore ocijenio, ali ih nije posebno obrazlagao jer nisu bili od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 126042 12 Gž od 14. januara 2015. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

10. U obrazloženje presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka, savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza pravilno odlučio, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku i materijalnog prava, konkretno odredbe ZOO-a i Zakona o zaštiti od klevete, te u vezi s tim dao jasno obrazloženje presude. Kantonalni sud je ocijenio da se apelantica neosnovano pozivala na to da nije postojao pravni osnov za naknadu štete. S tim u vezi, obrazložio je da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je apelantica uvrijedila i oklevetala tužitelja. Kako je izjavom da tužitelj „nema muda“ apelantica omalovažila tužiteljevu ličnost, Kantonalni sud je ocijenio da tužitelju pripada novčana naknada za izrečenu uvredu prema odredbi člana 200. ZOO-a. U odnosu na apelanticinu izjavu da tužitelj „voli pare uzimati“, Kantonalni sud je naveo da je apelantica iznošenjem neistinite činjenice pacijentu, a koju su čuli i zaposlenici koji su se našli u istoj prostoriji, oklevetala tužitelja što je čini odgovornom za naknadu nanesene štete njegovom ugledu u smislu odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, a u vezi sa članom 200. ZOO-a. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan apelanticin prigovor da tužitelj nije dokazao da mu je prethodno navedenim izjavama pričinjena nematerijalna šteta. S tim u vezi, obrazloženo je da je tužitelj jasno izrazio svoja osjećanja nakon saznanja za uvrede koje je iznijela apelantica, da se loše osjećao, bio prinuđen da na radnom mjestu sluša uvredljive šale na svoj račun, te da se pojavio strah u odnosu na pacijente. Nadalje, i direktorica Zavoda, saslušana u svojstvu svjedoka, izjasnila se da je tužitelj dan nakon spornog događaja bio vidno uznemiren i da je zahtijevao da ga ona kao direktorica zaštiti, te da je i drugi svjedok naveo da je tužitelj bio vidno usplahiren i povrijeđen zbog izrečenih uvreda. Stoga je, suprotno žalbenom prigovoru, Kantonalni sud ocijenio da je bio pravilan zaključak da je apelantica pričinila štetu tužitelju. Pri tome je istaknuo da je visinu nastale štete od 5.000,00 KM prvostepeni sud korektno odredio, u razmjeri s nastalom štetom prema odredbi člana 10. Zakona o zaštiti od klevete u vezi sa članom 200. ZOO-a. Dalje je obrazloženo da je tužitelj pretrpio duševne bolove koji se mogu okarakterizirati kao uznemirenost i strah zbog bojazni da će kao ljekar izgubiti povjerenje pacijenata i ostalih kolega i saradnika u njegovo poštenje i ličnost, a da je dosuđeni novčani iznos predstavljao adekvatnu satisfakciju i služit će tužitelju da prema vlastitom izboru priušti neko zadovoljstvo i na taj način unese u svoj život pozitivan element nasuprot duševnom bolu koji je pretrpio zbog uvreda koje mu je nanijela apelantica.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što su sudovi donijeli odluke a da pri tome nisu utvrdili okolnosti predmeta u pitanju. Ističe da je tužitelj u toku prvostepenog postupka propustio predložiti vještačenje vještaka medicinske struke, što smatra neutvrđivanjem okolnosti slučaja odnosno osnovanosti tužbenog zahtjeva. Na navedeni propust (neutvrđivanje okolnosti slučaja) apelantica je ukazivala pozivajući se pri tom na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine. Apelantica navodi da tužitelj pred redovnim sudovima uopće nije dokazivao da mu je nastala šteta, te da šteta nije notorna činjenica koja se ne dokazuje a niti se sama po sebi pretpostavlja. Dalje navodi da se prvostepeni sud pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1454/06 od 17. januara 2008. godine, navodeći da nije potrebno provoditi vještačenje u ovakvim slučajevima. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju vještačenje nije bilo potrebno radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva nego radi utvrđivanja pravnog osnova. Apelantica traži da Ustavni sud, imajući u vidu različit pristup u dva spomenuta slučaja, donese odluku kojom će uvažiti apelaciju i poništi osporenu odluku Kantonalnog suda, te naložiti donošenje odluke kojom će biti uvažena apelanticina žalba podnesena protiv prvostepene presude.

II.Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud smatra da nije bilo kršenja apelanticinih prava jer je drugostepena odluka donesena na zakonit način uz davanje jasnog obrazloženja. Ističe da su sudovi utvrdili da je apelantica uvrijedila i oklevetala tužitelja, svog radnog kolegu, pred drugim kolegama i pacijentima. U odnosu na prigovor nedostatka dokaza da je tužitelj pretrpio duševnu bol jer nije izvršeno vještačenje vještaka medicinske struke, Kantonalni sud je naveo da navedeno nije bilo potrebno provesti, s obzirom na to da se iz iskaza samog tužitelja i svjedoka bez sumnje moglo utvrditi da je apelantica nanijela duševnu bol tužitelju, a čiju visinu je sud odredio u skladu s odredbom člana

200. ZOO-a.

13. Općinski sud smatra da u toku prvostepenog postupka nije bilo kršenja apelanticinih prava. U pogledu apelanticinog prigovora da u ovoj pravnoj stvari nije provedeno vještačenje vještaka medicinske struke, te da se bez tog dokaza ne može donijeti odluka kojom će se apelantica obavezati na naknadu štete, Općinski sud se, pored obrazloženja navedenog u presudi, pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1454/06 od 17. novembra 2008. godine.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o zaštiti od klevete FBiH („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. st. 1. i 3.

Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

Član 10. stav 1.

Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

• objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;

• činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i

• činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 126042 12 Gž od 14. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 11. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.

24. Apelantica osporava presude redovnih sudova ukazujući na neutvrđivanje okolnosti slučaja odnosno osnovanosti tužbenog zahtjeva, između ostalog i zato što je tužitelj u toku prvostepenog postupka propustio predložiti vještačenje vještaka medicinske struke, te ukazuje na različit pristup Ustavnog suda u odlukama br. AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine i AP 1454/06 od 17. januara 2008. godine.

25. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na neutvrđivanje okolnosti slučaja odnosno osnovanosti tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava, odnosno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoju odluku AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine kojom je u vezi s navedenim zauzeo sljedeći stav: „Nasuprot tvrdnjama apelacije prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO-a u svakom pojedinačnom slučaju, ne postoji ꞌlista dokazaꞌ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio ꞌintenzitet i trajanjeꞌ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja ꞌjačine i trajanja duševnih boliꞌ“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 47).

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovom međusobnom odnosu izveo zaključak da je tužitelj dokazao da mu je apelanticinim izjavama nastala šteta, čiji su osnov i visina određeni u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a. Osim toga, prvostepeni sud je naglasio da nije prihvatio apelanticin prigovor da se bez vještačenja vještaka medicinske struke nije mogla donijeti odluka kojom će se apelantica obavezati na naknadu štete. Naime, odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, te s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je tužitelj jasno izrazio svoja osjećanja nakon saznanja za uvrede koje je iznijela apelantica, da se loše osjećao, bio prinuđen da na radnom mjestu sluša uvredljive šale na svoj račun, pojavio se strah u odnosu na pacijente. Na te okolnosti saslušana je i direktorica Zavoda koja se izjasnila da je tužitelj dan nakon spornog događaja bio vidno uznemiren i da je zahtijevao da ga ona kao direktorica zaštiti, te da je i drugi svjedok naveo da je tužitelj bio vidno usplahiren i povrijeđen zbog izrečenih uvreda. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ocijenio da se apelantica neosnovano pozivala na to da nije postojao pravni osnov za naknadu štete, te da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je apelantica uvrijedila (prva izjava) i oklevetala (druga izjava) tužitelja. Dovodeći u vezu navedene stavove redovnih sudova s relevantnim zakonskim odredbama, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti se pokazuju neosnovanim apelacioni navodi da su sudovi propustili utvrditi pravni osnov predmeta i sve okolnosti slučaja.

29. U pogledu apelanticinog ukazivanja na različit pristup u odlukama Ustavnog suda br. AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine i AP 1454/06 od 17. januara 2008. godine, Ustavni sud zapaža da se u Odluci broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine radilo o apelantu koji je sudskom odlukom obavezan na naknadu nematerijalne štete za klevetu. Prilikom analiziranja konkretnog postupka u kontekstu člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je, između ostalog, naveo da su u konkretnom predmetu „tužitelji naveli da je nastala šteta, ali u tom smislu nisu predložili dokaze, niti je Kantonalni sud s tim u vezi izveo dokaze, nego je kao utvrđenu uzeo tu činjenicu primjenjujući princip da je dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom“. Kako redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o postojanju pravnog osnova za naknadu štete nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da je u ovom predmetu došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. S druge strane, u Odluci broj AP 1454/06 od 17. januara 2008. godine, koja se također odnosila na postupak u kojem su apelanti sudskom odlukom obavezani na naknadu nematerijalne štete za klevetu, Ustavni sud je, pored obrazloženje koje je citirao Općinski sud u obrazloženju osporene odluke, u kontekstu člana 10. Evropske konvencije, zaključio i da u konkretnom predmetu: „sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom drugotužiteljevog ugleda, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u obje navedene odluke Ustavnog suda izražen stav Ustavnog suda da je kod predmeta koji se odnose na naknadu nematerijalne štete zbog počinjene klevete potrebno da sudovi analiziraju sve izvedene dokaze i utvrde da je oštećeniku povrijeđena čast i ugled, ali da pritom nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, a što su u apelanticinom predmetu sudovi nesporno uradili.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su nakon provedenog postupka redovni sudovi ocijenili dokaze i utvrdili činjenice te donijeli odluku pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, uz obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljno.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1670/15 (R. O.) | Sudska praksa | Aktio