Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-868/15 (Rudnap Group – Minel kotlogradnja a.d. Beograd)

Odluka donesena 30. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Raskid ugovora
  • Naknada štete
  • Radni spor
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-868/15

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 868/15, rješavajući apelaciju „Rudnap Group – Minel kotlogradnja“ a.d. Beograd, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Rudnap Group – Minel kotlogradnja“ a.d. Beograd podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000010 14 Rev od 13.

novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Rudnap Group – Minel kotlogradnja“ a.d. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Srbije, kojeg zastupa Jovan S. Ćizmović, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 000010 14 Rev od 13. novembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tuženog Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. maja do 2. juna 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 000010 11 Ps 2 od 30. septembra 2013. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant jednostrano raskinuo Ugovor o izradi i isporuci opreme broj 0603 od 23. juna 1989. godine zaključen između njega i tuženog, zbog neizvršavanja ugovorenih obaveza tuženog, da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 4.606.874,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. aprila 2007. godine pa do isplate i da mu na ime naknade za korist koju je tuženi imao upotrebom isporučene opreme isplati iznos od 3.731.709,31 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude te da tuženi apelantu naknadi troškove parničnog postupka po odluci suda (stav 1). Stavom 2 iste presude apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.750,00 KM, dok je stavom 3 izreke presude odbijen zahtjev tuženog za potraživanje troškova postupka preko iznosa dosuđenog stavom 2 predmetne presude.

6. Okružni privredni sud je prvenstveno konstatovao da je u toku postupka sproveo brojne dokaze (uvid i čitanje materijalnih dokaza, vještačenje vještaka ekonomske i mašinske struke čije je nalaze i mišljenja pročitao te ih saslušao na glavnoj raspravi) čiji je sadržaj prezentovao u daljnjem tekstu obrazloženja (str. od 6 do 17). Iz obrazloženja proizilazi da je taj sud utvrdio da su apelantov pravni prednik RO Minel kotlogradnja Beograd (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) kao prodavac i pravni prednik tuženog RO Rudnik i termoelektrana Ugljevik (pravni prednik tuženog) kao kupac 23. juna 1989. godine zaključili Ugovor o izradi i isporuci opreme broj 0603 (u daljnjem tekstu: osnovni ugovor), ukupne vrijednosti posla od 60.786.000.000,00 tadašnjih dinara. Dakle, predmet navedenog ugovora je bila isporuka opreme za pravnog prednika tuženog mlinskog postrojenja, alata za mlinsko postrojenje, rezervnih i habajućih dijelova mlinskog postrojenja, te izrada tehničke dokumentacije i vršenje usluga nadzora na montaži i za vrijeme probnog rada. Ugovor je stupio na snagu danom obostranog potpisa ugovornih strana. Navedenim ugovorom ugovorne strane su ugovorile rok ispunjenja obaveza (10 mjeseci za isporuku dokumentacije, 17 mjeseci za isporuku jednog dijela opreme te 40 mjeseci za isporuku drugog dijela opreme) i rokovi su se mogli produžiti, između ostalog, usljed više sile, pri čemu su ugovorne strane bile dužne da međusobno, blagovremeno i u pismenoj formi, obavijeste jedna drugu o nastupanju okolnosti koje bi uzrokovale promjene ugovorenih rokova. Rok ispunjenja obaveze apelantovog pravnog prednika kao prodavca ugovoren je od dana stupanja na snagu ugovora, a krajnji rok za ispunjenje obaveze prednika određen je navedenim ugovorom, najkasnije do 23. oktobra 1992. godine. Takođe, ugovorne strane su dogovorile da je ugovorna cijena posla u iznosu od 60.786.000.000 dinara bila određena kao nepromjenjiva po bilo kom osnovu. Navedeno je da je rok ispunjenja obaveze pravnog prednika tuženog ugovoren na način da je on bio dužan da apelantovom pravnom predniku plati dio ugovorene cijene od 40%, tj. iznos od 24.000.000.000 dinara iz kredita koji apelantov pravni prednik kao prodavac bude odobrio pravnom predniku kupcu, a ostatak od 60% ugovorne cijene u iznosu od 36.786.000.000 dinara prednik tuženog je bio dužan da isplati iz sopstvenih sredstava „po situacijama počevši od 31-og mjeseca od stupanja na snagu ugovora“.

7. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da su pravni prednik apelanta i tuženog 28. juna 1990. godine zaključili ugovor naslovljen kao ugovor o kreditu, kojim je apelantov pravni prednik kao davalac kredita pravnom predniku tuženog odobrio kredit u iznosu od 19.300.000.000 dinara saglasno osnovnom ugovoru, sa rokom vraćanja od pet godina, uz 30 mjeseci mirovanja otplate kredita počevši od stupanja na snagu osnovnog ugovora i na način regulisan navedenim ugovorom i da se odobreni kredit imao koristiti tako što će se situacije naplaćivati iz odobrenog kredita u cijelosti u 1990. i 1991. godini. Nadalje je Okružni privredni sud utvrdio da je u toku trajanja osnovnog ugovora došlo do statusnih promjena kod obje ugovorne strane, te je prezentovao statusne promjene koje su se desile u vezi s apelantovim pravnim prednikom, a koje su u konačnici rezultirale time da je apelant pravni sljednik prvobitnog prodavca, te je sud konstatovao da je apelant „nesporno pravni sljednik prodavca iz [osnovnog ugovora]“, a da je tuženi pravni sljednik kupca iz osnovnog ugovora. Dalje je utvrđeno da je 21. januara 1991. godine sačinjen Aneks broj 1 osnovnog ugovora, u kojem su kao ugovorne strane označeni apelant kao prodavac i Društveno preduzeće Inženjering Rudnik I termoelektrana II kao kupac, kojim je regulisano da odredbe osnovnog ugovora koje nisu izmijenjene ostaju na snazi. U vezi s tim, Okružni privredni sud je utvrdio da je nakon zaključenja osnovnog ugovora „došlo do: - osnivanja preduzeća DP Inženjering RTE Ugljevik II […] - sačinjavanja diobenog bilansa osnovom kojeg je iz imovine elektroprivrednog preduzeća Rudnik I termoelektrane Ugljevik [tuženog] izvšeno izdvajanje imovine […] pa tako i mlinskog postrojenja te obaveza po osnovu kredita Minel kotlogranje po Ugovoru br. 0603 - zaključenja Aneksa br. 1 […], gdje se kao kupac sada javlja DP Inženjering RTE Ugljevik II“. Istaknuto je da je zaključenjem Aneksa br. 1 DP Inženjering RTE Ugljevik postao nosilac prava i obaveza kupca iz osnovnog ugovora, u smislu člana 145 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je time, u smislu člana 148 ZOO-a, došlo do ustupanja ugovora, tj. ustupanja postojećeg. Takođe je istaknuto da do zaključenja glavne rasprave nije izveden ni jedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da obaveze iz predmetnog pravnog posla preuzima tuženi kao svoju obavezu i da svojim dopisom broj 1136/99 od 24. marta 1999. godine tuženi samo obavještava apelanta da je uvidom u poslovne knjige utvrdio da postoji obaveza preduzeća Ugljevik II prema apelantu u iznosu od 4.606.836 DM i da u cijelosti to potraživanje potvrđuje, dok dopisom od 14. avgusta 2006. godine obavještava apelanta da s njim nema nikakvu pravno-statusnu vezu i da njegovo knjigovodstveno stanje prema apelantu pokazuje „nulto stanje“, kao i da nema nikakvu pravno-statusnu vezu s preduzećem Ugljevik II, pa se stoga apelantova potraživanja ne mogu riješiti sredstvima tuženog. Prema tome, Okružni privredni sud je utvrdio da tuženi u predmetnom postupku nije pasivno legitimisan jer je prestao biti nosilac prava i obaveza iz osnovnog ugovora, nakon zaključivanja Aneksa broj 1, gdje je kao ugovorna strana u vezi s isporukom opreme za potrebe izgradnje TE Ugljevik II stupio novi privredni subjekat preduzeće Ugljevik II. Dakle, Okružni privredni sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem stoji da je apelant jednostrano raskinuo osnovni ugovor zaključen između pravnog prednika apelanta i tuženog, zaključivši da pravni prednik tuženog nije pasivno legitimisan u ovom privrednom sporu, jer smatra da je nakon zaključivanja Aneksa broj 1 na osnovni ugovor i osnivanjem preduzeća Ugljevik II pravni prednik tuženog prestao biti nosilac prava i obaveza iz osnovnog ugovora u smislu člana 145 ZOO-a.

8. Sagledavajući apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi naknadi vrijednost isporučene opreme, kao i koristi koju je imao od nje, Okružni privredni sud je ukazao da su, saglasno članu 17 stav 1 ZOO-a, uz uvažavanje principa savjesnosti i poštenja iz člana 12 citiranog zakona, učesnici obligacionog odnosa dužni da izvrše svoje ugovorene obaveze i da su odgovorni za njihovo ispunjenje. Međutim, ocjenjujući odredbe osnovnog ugovora kojim su fiksno ugovoreni rokovi izvršenja obaveza, te prema podacima iz pregleda uskladištene robe, otpremnica i privremenih situacija, Okružni privredni sud je zaključio da je apelantov pravni prednik predniku tuženog isporučio samo dio opreme, precizno označene u Protokolu o stanju isporučene robe od 18. maja 2005. godine, do februara 1992. godine, a da ostatak opreme nije isporučio. Prema tome, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije riječ o tužbi za raskid ugovora, ukazujući da se prema odredbi člana 124 ZOO-a raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze ostvaruje prostom izjavom volje povjerioca upućenom dužniku, uz obavještenje da se ugovor raskida, a da pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja pripada samo ugovornoj strani koja je svoju obavezu u cijelosti ispunila. Međutim, kako je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno da ni apelantov prednik nije u cijelosti ispunio obaveze po osnovnom ugovoru, kod takvog stanja stvari je, prema ocjeni tog suda, mogao tražiti samo djelimičan raskid ugovora, i to u dijelu u kome je on ispunio svoju obavezu, a druga ugovorna strana nije ispunila svoju ugovorenu obavezu. Navedeno je da je kao posljedicu takvog djelimičnog raskida ugovora apelantov pravni prednik mogao tražiti samo ostvarivanje svojih prava saglasno članu 132 ZOO-a, što on u okolnostima konkretnog slučaja nije učinio. Prema tome, Okružni privredni sud smatra da je apelantov pravni prednik od prednika tuženog mogao tražiti samo ispunjenje ugovora u dijelu koji odgovara njegovom ispunjenju obaveze, pa shodno navedenom tražiti i plaćanje ekvivalenta isporučene opreme i eventualno pravo naknade štete koju je pretrpio zbog neispunjenja obaveze druge ugovorne strane, pri čemu je dužan voditi računa o rokovima zastare u pogledu ostvarivanja navedenog prava.

9. Okružni privredni sud je, ocjenjujući pravnu prirodu osnovnog ugovora, zaključio da je ugovor sadrži sve elemente kupoprodajnog ugovora, što znači da potraživanja ugovornih strana zastarijevaju u trogodišnjem roku prema odredbi člana 374 ZOO-a, te da ti rokovi teku odvojeno za svaku isporuku robe ili izvršene radove, dok potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorene obaveze zastarijeva takođe u istom roku saglasno odredbi člana 367 stav 3 citiranog zakona, zbog čega je zaključio da je u konkretnom slučaju potrebno sagledati i pitanje zastare raskida ugovora. Prema tome, Okružni privredni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da, kako je posljednja privremena situacija apelantov račun broj 40-5919.6 glasila na iznos od 13.246.401,00 dinara, koji je apelant izdao 18. novembra 1991. godine, sa rokom dospjelosti plaćanja 2. decembra 1991. godine, što je potvrdio i tuženi u svom dopisu od 14. avgusta 2006. godine, te kako je apelant tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 12. aprila 2007. godine, to je, prema ocjeni tog suda, nastupila zastara za traženje raskida ugovora, naknade vrijednosti isporučene opreme i naknade štete zbog povrede ugovora. Okružni sud je takođe ocijenio okolnost da nije bilo prepreke da apelant podnese tužbu ni tokom ratnih dejstava u BiH, međutim, sve i da se prihvati da su ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok nemogućnosti da apelant ostvari sudsku zaštitu, Okružni sud smatra da svakako nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj 19. juna 1996. godine, apelanta ništa nije moglo spriječiti da ostvaruje svoje pravo po osnovu navedenog ugovora podnošenjem tužbe u trogodišnjem roku. Budući da je apelant podnio tužbu tek u aprilu 2007. godine, Okružni sud je zaključio da je on usljed zastare izgubio pravo da traži zaštitu svojih prava i da traži raskid ugovora slijedom člana 132 ZOO-a. Navedeno ne samo zato što ni sam nije u cijelosti izvršio svoju obavezu prema tuženom već što u okolnostima konkretnog predmeta više nema mjesta primjeni instituta sticanja bez osnova saglasno članu 210 ZOO-a za ostvarivanje prava po osnovu ugovora, slijedom čega je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio primjenom odredbe čl. 386, 387 i 396 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 000010 13 Pž 2 od 24. marta 2014. godine apelantova žalba je odbijena i presuda Okružnog privrednog suda od 30. septembra 2013. godine potvrđena. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

11. Ispitujući apelantovu žalbu u granicama žalbenih razloga u skladu s odredbom člana 221 ZPP, Viši privredni sud je zaključio da je žalba neosnovana. Viši privredni sud je utvrdio da je prvostepeni sud ispravno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodajnom ugovoru, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizilazi da ni apelant a ni tuženi nisu u cijelosti ispunili svoje ugovorene obaveze. U vezi s tim je ukazao da je saglasno odredbi člana 124 ZOO-a regulisano da kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može da se opredijeli za jedno od prava koje joj zakon stavlja na raspolaganje, a to je pravo na ispunjenje ugovora i na raskid ugovora, i da je u oba slučaja ugovorna strana prema kojoj obaveza nije izvršena ovlašćena da zahtijeva naknadu štete, koja se u prvom slučaju traži zbog zakašnjenja ispunjenja ugovorne obaveze, a u drugom slučaju zbog neizvršenja obaveze (član 124 ZOO-a). Dalje, Viši privredni sud smatra da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li je apelantov pravni prednik bio ovlašćen da traži raskid ugovora, da li je taj njegov zahtjev zastario, te koje su posljedice kada povjerilac duže vrijeme ne pokazuje interes za ostvarivanje svojih prava i ne traži od dužnika da ispuni svoju obavezu, niti mu saopštava da ugovor raskida. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 371 ZOO-a regulisano da potraživanje zastarijeva za deset godina ako zakonom nije propisano da potraživanje naknade štete nastale povodom ugovorene obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze. Osim toga, ovaj sud smatra da za apelantovog prednika rokovi zastare za podnošenje tužbe nisu tekli u toku ratnog stanja u BiH, i to za period od 6. aprila 1992. godine do 19. juna 1996. godine, niti u periodu bombardovanja Srbije u periodu od 24. marta 1999. godine do 10. juna 1999. godine, dakle da je ukupan prekid zastare trajao tri godine i pet mjeseci, pa kako je posljednje potraživanje apelantovog pravnog prednika za plaćanje isporučene robe predniku tuženog prema posljednjoj situaciji dospjelo 2. decembra 1991. godine, po ocjeni ovog suda od tada počinje teći desetogodišnji rok zastarjelosti ispunjenja obaveze propisane odredbom člana 371 ZOO-a. Osim toga, i kada se uračuna prekid zastarjelosti od tri godine i pet mjeseci, Viši privredni sud je zaključio da je krajnji rok za podnošenje apelantove tužbe bio drugi mjesec 2005. godine. Kako apelant ističe da je dopisom tuženog od 24. marta 1999. godine (greškom upisano od 23. septembra 1999. godine) došlo do prekida rokova zastare, Viši privredi sud smatra da dopis tuženog predstavlja „samo konstataciju tuženog da je tačno da je apelant za potrebe preduzeća Ugljevik II isporučio robu, ali da se kod njega ne vodi dugovanje za isporučenu robu, već na navedenom preduzeću“, na osnovu čega je zaključio da su ti apelantovi navodi neosnovani, tj. navodi kojim apelant tvrdi da je tuženi priznao dug prema apelantu. Ovo iz razloga što smatra da prema odredbi člana 366 ZOO-a priznanje obaveze mora da bude jasno i izričito, da tim priznanjem dužnik priznaje osnov potraživanja tužioca, tj. da dužnik ne spori obavezu vraćanja duga, a što po ocjeni ovog suda ne proizilazi iz navedenog dopisa tuženog. Stoga, Viši privredni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da prije podnošenja tužbe nije protekao desetogodišnji rok zastare, te zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 210 ZOO-a jer smatra da tuženi nije nikad priznao svoj dug, ni prije pokretanja sudskog postupka, niti tokom njegovog trajanja, već je, naprotiv, potvrdio da je osnovni ugovor zaključen, ali da su obaveze po osnovnom ugovoru prešle na preduzeće Ugljevik II na osnovu Aneksa broj 1 i diobnog bilansa. Prema tome, ovaj sud smatra da je odluka prvostepenog suda pravilna i da apelantovi žalbeni razlozi nemaju uticaj na pravilnost navedene odluke.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000010 14 Rev od 13. novembra 2014. godine apelantova revizija je odbijena, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka i naknadu na ime sastavljanja odgovora na reviziju.

13. Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te pravne stavove prvostepenog suda. Navedeno je da je prvostepeni sud zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u smislu člana 145 ZOO-a, zatim da apelantu ne pripada pravo na jednostrani raskid ugovora jer ni on nije ispunio svoju obavezu pa mu u smislu čl. 132 i 124 ZOO-a pripada pravo na isplatu ekvivalenta isporučene robe i eventualna šteta, zatim da je tužba podnesena po isteku zastarnog roka iz člana 374 ZOO-a, s obzirom na to da je posljednja treća situacija dospjela 2. decembra 1991. godine, a tužba je podnesena 12. aprila 2007. godine, te konačno da dopis tuženog od 24. marta 1999. godine ne predstavlja priznanje duga, a time ni prekid zastarijevanja. Nadalje je Vrhovi sud ponovio pravne stavove drugostepenog suda prema kojim osnovni ugovor predstavlja ugovor o kupoprodaji iz člana 454 ZOO-a, te je za razliku od prvostepenog suda zaključio da Aneks 1 ugovora ne predstavlja ugovor o ustupanju u smislu člana 145 ZOO-a već da definiše način plaćanja zbog kašnjenja prodavca (dakle apelanta odnosno njegovog pravnog prednika), da diobeni bilans iz 1991. godine ne obavezuje treća lica, pa je shodno navedenom tuženi legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari. Nadalje je navedeno da se istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja ocjenjuje prema odredbama člana 376 stav 3 ZOO-a, da on iznosi 10 godina, s tim da rokovi zastare u smislu člana 383 ZOO-a nisu tekli u preciziranim periodima (ratnih dešavanja u BiH i bombardovanja Republike Srbije), te da je tuženi u docnji od 2. decembra 1991. godine, da u konkretnom slučaju nema prekida zastare, zbog čega je istaknuti prigovor zastarjelosti osnovan pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

14. Vrhovni sud je naveo da je presuda drugostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu, da osnovni ugovor zaključen između pravnog prednika apelanta i tuženog ima elemente kupoprodajnog ugovora (član 454 ZOO-a), ali i elemente ugovora o djelu (član 600 ZOO-a) i da zaključivanjem Aneksa broj 1 od 21. januara 1991. godine nije došlo do ustupanja ugovora u smislu člana 145 ZOO-a te da tuženi stoga nije pasivno legitimisan. Vrhovni sud je dalje ukazao da u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna da ispuni svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu. Slijedom toga, Vrhovni sud smatra da ugovorna strana koje nije ispunila svoju obavezu ili nije spremna da ispuni svoju obavezu nema pravo raskinuti ugovor pozivajući se na činjenicu da druga strana nije ispunila svoju obavezu (čl. 122 i 124 ZOO-a). Prema tome, tek kada jedna ugovorna strana ispuni svoju obavezu, a druga strana ne ispuni svoju obavezu, u potpunosti ili djelimično, može se zahtijevati ispunjenje ugovora ili raskid ugovora prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu. Kako iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je apelant kasnio s isporukom pojedinih dijelova oprema, slijedom toga nije bilo zakonskih uslova da se udovolji njegovom zahtjevu da je predmetni ugovor raskinut usljed neizvršenja obaveze. Pri tome, neosnovani su navodi revizije da je do neispunjavanja obaveze po ugovoru došlo iz razloga za koje je odgovorna suprotna strana, tj. tuženi (član 138 ZOO-a), odnosno zbog neplaćanja tuženog po ugovorima o kreditu, kada se ima u vidu da apelant dio opreme nije isporučio u ugovorenim rokovima, a da je bio u obavezi da navedenu opremu isporuči do 23. oktobra 1992. godine, što nije učinio, dok je prva rata tuženog po ugovoru o kreditu dospjela 28. decembra 1991. godine, a da ugovoreni rok otplate iznosi pet godina, iz čega slijedi da se rokovi iz osnovnog ugovora i ugovora o kreditu ne poklapaju. Stoga, nastupanjem zastare dužnik nije dužan da ispuni svoju obavezu, a povjerilac da raskine ugovor zbog neizvršenja (član 124 u vezi sa članom 360 stav 1 ZOO-a). Dakle, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da su za ocjenu prigovora zastarjelosti u konkretnom slučaju relevantne odredbe člana 374 u vezi sa članom 376 ZOO-a. Dalje, suprotno apelantovim revizionim navodima, Vrhovni sud takođe smatra ispravnim stav drugostepenog suda da dopis tuženog od 24. marta 1999. godine ne predstavlja priznanje duga i da time ne može dovesti do prekida zastarnog roka jer je navedenim dopisom tuženi, prema ocjeni Vrhovnog suda, samo potvrdio postojanje obaveze preduzeća Ugljevik II u iznosu od 4.606.836 DM, odnosno da se ne radi o priznanju duga u smislu odredbe člana 387 ZOO-a. Takođe, Vrhovi sud smatra da su neosnovani apelantovi revizioni navodi, da se prilikom ocjene prigovora zastarjelosti imao primijeniti opšti zastarni rok propisan odredbom člana 371 ZOO-a, jer uostalom računajući od 2. decembra 1992. godine pa do podnošenja tužbe 12. aprila 2007. godine kada se „izbije“ period zastoja zastarijevanja, i kada bi se primijenio desetogodišnji zastarni rok, apelantovo potraživanje je opet u zastari. Takođe, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je njegovom zahtjevu trebalo udovoljiti primjenom člana 210 ZOO-a, jer smatra da nisu ispunjeni zakonski uslovi za sticanje bez osnova i da bi i u tom slučaju njegovo potraživanje bilo zastarjelo. Iz navedenog proizilazi da revizionim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost osporavane presude, zbog čega je apelantova revizija odbijena primjenom člana 248 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Tvrdi da je presudom Vrhovnog suda pogrešno ocijenjena pravna priroda osnovnog ugovora. Naime, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu iz člana 600 ZOO-a, te u vezi s tim ističe: „ Obaveze isplate naknade za izvršeni rad po ugovoru o djelu, za koje potraživanje nije predviđen poseban rok zastarjelosti u ZOO-u, zastarijeva protekom opšteg roka zastarjelosti iz člana 371 ZOO-a, odnosno u roku od deset godina od dospjelosti, ako do 30. septembra 1993. godine nije istekao petogodišnji rok zastarjelosti“. S tim u vezi, apelant je dalje naveo da je na osnovu člana 34 Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a opšti rok zastarjelosti iz člana 371 ZOO-a produžen sa pet na deset godina, a članom 59 navedenog zakona propisano da će se član 34 istog zakona (izmijenjeni član 371 ZOO-a) primjenjivati na obligacione odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog zakona ukoliko petogodišnji rok nije istekao do njegovog stupanja na snagu, tj. do 30. septembra 1993. godine. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da kada bi se prihvatilo utvrđenje redovnih sudova da je apelantovo potraživanje za plaćanje isporučene robe prema posljednjoj situaciji dospjelo 2. decembra 1991. godine, smatra da ne može biti sporno da do 30. septembra 1993. godine nije protekao petogodišnji rok zastarjelosti, a ni od 2. decembra 1991. godine do 24. marta 1999. godine kada je, prema njegovom mišljenju, dopisom tuženog došlo do prekida zastare. Osim toga, apelant smatra da dopis tuženog od 24. marta 1999. godine predstavlja izjavu o priznanju duga, zbog čega tvrdi da je navedenim dopisom tuženog došlo do prekida rokova zastare. Stoga smatra da je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odredbi ZOO-a, utvrdio da je u okolnostima konkretnog predmeta nastupila zastara apelantovog potraživanja.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud apelantove navode smatra neosnovanim, pa predlaže da se apelacija odbije.

17. Viši privredni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je u postupku pred ovim sudom apelant imao dozvoljen pristup i pravično suđenje, zbog čega njegove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Okružni privredni sud apelantove navode smatra neosnovanim, jer smatra da nema povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

19. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističe da se apelantovi navodi u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, zbog čega tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, tuženi smatra da se apelant u suštini bavio tumačenjem odredbi ZOO-a u dijelu koji se odnosi na prekid zastarijevanja, za što smatra da mu je Vrhovni sud već dao jasno i argumentovano obrazloženja, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 148.

(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane- (2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljednike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizašlo iz prirode samog ugovora.

(3) Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist trećeg lica.

Član 366.

(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

(2) Isto dejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje. Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Opšti rok zastare Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarjevaju za tri godine.

(2) Zastarjevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

Član 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjerioca, nego i na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate i davanje obezbjeđenja.

Član 454.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar.

(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtjeva držanje stvari, da mu i preda stvar.

Član 600.

Ugovorom o djelu posrednik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18.stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000010 14 Rev od 13. novembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

28. Prije svega, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode vezanom za ispunjenje ugovornih obaveza, iz čega proizilazi da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, kojom je odbijena njegova revizija, čime su potvrđene odluke nižestepenih sudova o odbijanju njegovog tužbenog zahtjeva, ukazujući da je osporena presuda donesena uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu pravne prirode osnovnog ugovora, smatrajući da se radi o ugovoru o djelu iz člana 600 ZOO-a, da nije nastupila zastara njegovog potraživanja i da dopisom tuženog od 24. marta 1999. godine nije prekinut rok zastare u smislu odredbe člana 387 ZOO-a, jer smatra da se radi o „jasno, određenom i bezuslovnom priznanju obaveze tuženog prema apelantu“, posebno imajući u vidu da je izjava tuženog o priznanju data u toku zastarijevanja, kojom izjavom su rokovi zastare prestali teći.

32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje u vezi sa prirodom spornog ugovora u smislu da osnovni ugovor zaključen između pravnog prednika apelanta i tuženog od 23. juna 1989. godine ima elemente kupoprodajnog ugovora iz člana 454 ZOO-a, ali i elemente ugovora o djelu iz člana 600 ZOO-a. Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud potvrdio stav drugostepenog suda da je tuženi pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari te da je shodno tome pogrešan zaključak prvostepenog suda da se radi o ustupanju ugovora u smislu člana 145 ZOO-a. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, vezano za dio tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje da je osnovni ugovor jednostrano raskinut, obrazložio da se, s obzirom na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova iz kojih proizilazi da apelant nije ispunio svoju obavezu (kasnio je sa isporukom robe odnosno nije je isporučio u ugovorenim rokovima, nije ispunio svoju obavezu da svu opremu isporuči do 23. oktobra 1992. godine), nisu stekli uslovi za jednostrani raskid ugovora u smislu čl. 122 i 124 ZOO-a. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da zbog nastupanja zastarjelosti dužnik nije dužan da ispuni svoju ugovornu obavezu, tako da povjerilac (u konkretnom slučaju apelant), u smislu člana 124 u vezi sa članom 360 stav 1 ZOO-a, ne može raskinuti ugovor zbog neizvršenja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, eksplicitno objasnio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su za ocjenu prigovora zastarjelosti u okolnostima konkretnog predmeta relevantne odredbe člana 374 u vezi sa članom 376 ZOO-a, a ne odredba člana 371 ZOO-a, na čijoj primjeni insistira apelant. S obzirom na navedeno pri nespornoj činjenici da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 12. aprila 2007. godine, zatim s obzirom na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova vezano za dospijeće III privremene situacije 2. decembra 1991. godine, te okolnost da zastarijevanje nije teklo u toku ratnog stanja i bombardovanja Republike Srbije, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je u okolnostima konkretnog slučaja nastupila zastara apelantovog potraživanja jer je prošao zakonom propisan zastarni rok za zahtijevanje ispunjenja obaveze, a time i raskida ugovora, kao i rok za naknadu štete u smislu člana 376 ZOO-a (u vezi sa članom 124 ZOO-a). Osim toga, Vrhovni sud je pojasnio da bi, s obzirom na dospjelost potraživanja i datum podnošenja tužbe, ne računajući period zastoja zastarijevanja, apelantovo potraživanje bilo u zastari i kada bi se u konkretnom slučaju računao desetogodišnji zastarni rok. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pojasnio i da nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 210 ZOO-a, budući da u konkretnom slučaju između parničnih stranaka egzistira ugovor, a i u tom slučaju bi potraživanje bilo u zastari. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Na kraju, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud razmotrio apelantove navode vezane za dopis tuženog od 24. marta 1999. godine i dao razloge zašto se ne radi o priznanju duga u smislu odredbe člana 387 ZOO-a.

33. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja identične navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a koje je detaljno razmotrio Vrhovni sud u osporenoj odluci i dao iscrpne razloge zašto su ti navodi neosnovani i zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da je Vrhovni sud svoju odluku obrazložio na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti sa standardima Evropske konvencije. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO-a, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporene odluke ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava takođe zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, sudija Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-868/15 (Rudnap Group – Minel kotlogradnja a.d… | Sudska praksa | Aktio