Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-998/15 (M. K.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Kompenzacija
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-998/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 998/15, rješavajući apelaciju Mirjana Kupreškića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. listopada 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirjana Kupreškića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 082636 12 Rev od 28. studenog 2014.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 082636 11 Gž od 28. ožujka 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 082636 04 P od 17. veljače 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirjan Kupreškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa zajednički odvjetnički ured Josipa Muselimovića i Ane Primorac, odvjetnika iz Mostara, podnio je 4. ožujka 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 082636 12 Rev od 28. studenog 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 082636 11 Gž od 28. ožujka 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 082636 04 P od 17. veljače 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tužene) i Federalnog pravobraniteljstva Sarajevo kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tužene), zatraženo je 3. srpnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 7. do 14. srpnja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 2. studenog 2004. godine kod Općinskog suda pokrenuo parnični postupak protiv tuženih radi naknade štete. U tužbi je naveo da se nalazio u pritvoru Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu u Den Hagu (u daljnjem tekstu: MKSJ) u razdoblju od 6. listopada 1997. do 23. listopada 2001. godine, kada je presudom prizivnog vijeća MKSJ oslobođen optužbe. Apelant je zbog neutemeljenog lišenja slobode zatražio naknadu materijalne i nematerijalne štete.

6. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 082636 04 P od 17. veljače 2011. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev u cjelini (oblici i visina materijalne i nematerijalne štete bliže navedeni u izreci presude), čija je visina po svim vidovima štete iznosila 791.000,00 KM.

7. U obrazloženju presude je navedeno sljedeće: da je apelant tužbeni zahtjev protiv tuženih zasnovao na neutemeljenom lišenju slobode u razdoblju od četiri godine i 17 dana koje je proveo u Pritvorskoj jedinici u MKSJ, da se po donošenju oslobađajuće presude obratio MKSJ sa zahtjevom za naknadu štete, da Statut MKSJ ne predviđa takvu vrstu obeštećenja, da je postupak pred MKSJ pokrenut na temelju podataka koje je prikupio Viši sud u Zenici koji je protiv apelanta proveo istragu zbog zločina počinjenih u selu Ahmići u travnju 1993. godine, da je apelant sa još devet osoba hrvatske nacionalnosti otputovao u Nizozemsku 6. listopada 1997. godine i da prema tadašnjem Pravilniku MKSJ nije bilo moguće čekati suđenje na slobodi.

8. Tužene su osporile osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te istaknule prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer je postupak protiv apelanta vodio i oslobađajuću presudu izrekao MKSJ, a ne ovlašteni organi tuženih. Osim toga, u odgovoru na tužbu je napomenuto da se apelant dobrovoljno predao MKSJ, koji je osnovan Rezolucijom 827. Vijeća sigurnosti UN-a i time ima status Suda Ujedinjenih naroda kome je i odgovoran za svoj rad, pa tužene ne mogu biti odgovorne za štetu, odnosno radnje koje je poduzeo taj sud. Drugotužena je, osim prigovora nedostatka pasivne legitimacije, istaknula i prigovor zastarjelosti potraživanja.

9. Tijekom dokaznog postupka Općinski sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem opsežne pisane dokumentacije na okolnost pokretanja postupka protiv apelanta pred Višim sudom u Zenici do okončanja postupka i donošenja oslobađajuće presude od strane MKSJ, saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka i provođenjem vještačenja po vještacima medicinske i financijske struke. Ocjenom sadržaja izvedenih dokaza, kako je navedeno u obrazloženju presude, Općinski sud je utvrdio sljedeće: da je CSB Zenica 19. srpnja 1993. godine Višem javnom tužiteljstvu u Zenici podnio kaznenu prijavu protiv D. K. i drugih osoba, među kojima je i apelant, kojom im je stavljeno na teret da su počinili kazneno djelo genocid iz članka

141. KZSFRJ, da je tadašnji Vrhovni sud BiH Rješenjem broj K-8/9 od 17. listopada 1995. godine usvojio molbu MKSJ u slučaju broj IT 95-6-D, prema kojem se tom sudu ustupaju sve istrage i kazneni postupci koji se odnose na ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava i da je Rješenjem Vrhovnog suda BiH broj K-8/95 od 17. listopada 1995. godine postupak protiv apelanta prekinut. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je MKSJ protiv apelanta i drugih osoba podigao optužnicu 2. studenog 1995. godine zbog kršenja ratnih zakona i običaja Statuta, koja je izmijenjena 9. veljače 1998. godine, da je apelant nakon provedenog kaznenog postupka pred MKSJ prvostupanjskom presudom proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti (progon) i osuđen na osam godina zatvora, a potom ga je prizivno vijeće UN-a oslobodilo jer je navedena presuda ukinuta. Također je utvrđeno da se apelant nakon donošenja oslobađajuće Presude prizivnog vijeća broj IT-95-16-A od 23. listopada 2001. godine obratio MKSJ sa zahtjevom za naknadu štete.

10. Ocjenjujući postoji li u okolnostima konkretnog slučaja osnova tužbenog zahtjeva prema tuženim, i to u svezi s istaknutim prigovorima materijalnopravne prirode, Općinski sud je u obrazloženju presude istaknuo da je apelant osnovu tužbenog zahtjeva prema prvotuženoj zasnovao na činjenici neutemeljenog lišenja slobode zbog odbijanja davanja garancije (jamstva) prvotužene da se apelant brani sa slobode, dok je odgovornost drugotužene utemeljio na činjenici da je kazneni postupak pred MKSJ pokrenut na temelju podataka i činjenica koje je prikupio Viši sud u Zenici zbog zločina počinjenih u selu Ahmići.

11. U svezi s neutemeljenošću prigovora zastare potraživanja, Općinski sud je naveo relevantne odredbe Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) kojima je propisano razdoblje u kojem zastarijeva zahtjev za naknadu štete, počev od pravomoćnosti presude, te je u tom smislu i u kontekstu relevantnih odredbi Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) utvrđeno da apelant to pravo nije izgubio.

12. S druge strane, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, prigovor nedostatka pasivne legitimacije je ocijenjen utemeljenim. U tom smislu, Općinski sud je istaknuo da je kazneni postupak protiv apelanta vodio MKSJ u Hagu, gdje je apelant boravio u pritvoru u razdoblju od 6. listopada 1997. do 23. listopada 2001. godine, dakle do donošenja oslobađajuće presude prizivnog vijeća tog suda, da MKSJ ima status Suda UN-a kome je i odgovoran za svoj rad, da MKSJ nije organ BiH, pa stoga, kako je zaključeno, prvotužena nije odgovorna za štetu, odnosno poduzete radnje tog suda i slijedom toga nije pasivno legitimirana glede apelantovog zahtjeva za naknadu štete. U odnosu na drugotuženu je navedeno da u okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da nijedan sud u Federaciji BiH nije donio odluku o određivanju pritvora apelantu, niti je kazneni postupak proveden pred nekim od sudova u FBiH, pa drugotužena, kako je zaključeno, nije pasivno legitimirana za naknadu štete nastale kao posljedica pritvaranja apelanta u Pritvorskoj jedinici MKSJ. Slijedom navedenog, Općinski sud je, cijeneći utemeljenim prigovor nedostatka pasivne legitimacije i činjenicu da se radi o prigovoru materijalnopravnog karaktera, apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete odbio u cjelini.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 082636 11 Gž od 28. ožujka 2012. godine apelantov priziv odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio. Cijeneći prvostupanjsku presudu u okviru navoda priziva i u smislu članka 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je zaključio da priziv nije utemeljen. U svezi s tim je u obrazloženju presude navedeno da je prvostupanjski sud proveo postupak i donio odluku, a da pri tome nije povrijedio nijednu odredbu ZPP koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude. Naime, kako je dalje obrazloženo, prvostupanjski sud je na temelju pravilne ocjene dokaza u skladu sa člankom 8. ZPP utvrdio da je apelant u pritvoru proveo četiri godine i 17 dana i da se dobrovoljno predao organima MKSJ tako što je u organizaciji Republike Hrvatske dobrovoljno avionom odletio iz zračne luke Split za Den Hag. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije i u svezi s tim zaključio da tužene nisu odgovorne za štetu koja je apelantu nastala zbog vremena provedenog u pritvoru i da zbog toga tužene nisu dužne nadoknaditi štetu apelantu. Kantonalni sud smatra da utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u sumnju navodima priziva. Naime, kako je dalje obrazloženo, apelant je odgovornost prvotužene utemeljio na činjenici da prvotužena nije dostavila garancije - jamčevinu na temelju koje bi apelant bio pušten iz pritvora. U svezi s tim je istaknuto da je na temelju članka

65. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ regulirano pod kojim uvjetima se pritvorenik (optuženi) može privremeno pustiti na slobodu, pri čemu je procjena i nalog pretresnog vijeća prvi uvjet privremenog puštanja, a jamčevina je regulirana tek kao drugi uvjet puštanja na slobodu. Imajući u vidu notornu činjenicu, kako je dalje navedeno, prema kojoj BiH nije isplatila ni za jednog optuženog jamčevinu da se pusti iz pritvora, to je potpuno jasno da prvotužena nije bila ni u mogućnosti prihvatiti isplatu jamčevine iz općepoznatih razloga (osiromašena i opterećena posljedicama rata). Obrazlažući dalje neutemeljenost prizivnih tvrdnji, Kantonalni sud je naveo sadržaj odredbe članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), na čiju je zaštitu apelant u prizivu ukazao, i u svezi s tim naglasio da prema navedenoj odredbi svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i da nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u slučajevima koji su navedeni u tom članku i u skladu s postupkom koji je propisan zakonom. U tom smislu je napomenuta iznimka od ovog pravila koja se tiče zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda i praksa uspostavljena presudom Međunarodnog suda u Strasbourgu (u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. siječnja 1978. godine, A 256, str. od 74. do 75.) u kojoj je navedeno da ako je osoba uhićena na temelju razumne sumnje da je počinila neko kazneno djelo ili da bi se spriječilo činjenje kaznenog djela ili da bi se spriječio bijeg od počinjenog djela, ispunjeni su uvjeti Konvencije za hapšenje. Imajući u vidu da se apelant dobrovoljno predao MKSJ, da je prvostupanjskom presudom tog suda bio proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i da je u prizivnom postupku oslobođen krivnje da je počinio kaznena djela protiv međunarodnog humanitarnog prava, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak prema kojem ne postoji odgovornost prvotužene za apelantovo ostajanje u pritvoru, te da ne postoji uzročna veza između radnji prvotužene i štetnih posljedica koje su nastupile po zdravlje i materijalne izdatke koje je apelant imao. Pravilno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud zaključio da ne postoji ni odgovornost drugotužene za štetu koja je apelantu nastupila zato što je prema Statutu MKSJ, donesenom na temelju rezolucija UN-a br. 1503 od 28. kolovoza 2003. godine, 1504 od 4. rujna 2003. godine i 1534 od 26. ožujka 2004. godine, regulirano da države moraju surađivati s Međunarodnim sudom u istrazi i kaznenom gonjenju osoba za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava i da moraju bez nepotrebnog odgađanja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu koje je izdalo pretresno vijeće, što, između ostalog, uključuje: utvrđivanje identiteta i pronalaženje osoba, uzimanje iskaza i dostavu dokaza, uručenje dokumenata, uhićenje ili pritvaranje osoba, predaju i dovođenje optuženih pred Međunarodni sud. Iz navedenog proizlazi, kako je zaključio Kantonalni sud, da su drugotužena, kao i svi sudovi u Federaciji, bili dužni na zahtjev MKSJ dostaviti dokaze i uručiti dokumente sudu u Hagu, a to znači da su na navedeni način morali postupiti i Viši sud u Zenici i Vrhovni sud. To dalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, upućuje na zaključak da ne postoji ni odgovornost drugotužene za nastalu štetu apelantu jer je, ispunjavajući svoju međunarodnu obvezu, dostavila MKSJ dokaze kojima je raspolagala. U svezi s tim je napomenuto da se iz Rješenja Vrhovnog suda BiH broj K- 8/95 od 17. listopada 1995. godine vidi da je Vrhovni sud postupao po molbi MKSJ, a prema članku 29. Statuta MKSJ. Stoga je, kako je naveo Kantonalni sud, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je zaključio da u konkretnoj pravnoj stvari ne postoji odgovornost tuženih za štetu koja je apelantu nastupila zbog ostajanja u pritvoru u razdoblju od četiri godine i 17 dana jer apelant u smislu čl. 123. i 126. stavak 1. ZPP nije dokazao da su tužene počinile štetne radnje kojima je apelantu nastupila šteta.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 082636 12 Rev od 28. studenog 2014. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. Glede neutemeljenosti revizijskih prigovora kojima je ukazano na povredu odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je, nakon što je drugostupanjsku presudu ispitao u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 241. ZPP, zaključio da revizija nije utemeljena. Naime, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova za koja je vezan revizijski sud proizlaze nesporne činjenice koje su u obrazloženju presude ukratko ponovljene i tiču se započinjanja postupka pred Višim sudom u Zenici, ustupanja MKSJ i okončanja postupka pred MKSJ. U tom kontekstu je Vrhovni sud ponovio da su nižestupanjski sudovi postupili pravilno kada su apelantov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete odbili zbog nedostatka pasivne legitimacije, pozivajući se pri tome na odredbe čl. 432. ZKPBiH i 435. ZKPFBiH, s obrazloženjem da šteta nije nastala kao posljedica radnji domaćih sudova, odnosno domaćih organa, pa tužene u konkretnom slučaju nisu odgovorne. Neprihvatljiv je, prema ocjeni Vrhovnog suda, revizijski prigovor povrede odredbi parničnog postupka iz članka 209. ZPP navodima da prvostupanjski sud nije cijenio dokaze u smislu članka 8. ZPP. Suprotno tim tvrdnjama, kako je obrazložio Vrhovni sud, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio sve prizivne navode koji su od odlučnog značaja, kao i prigovore koji se odnose na povredu članka 8. ZPP, te je u razlozima svoje presude utemeljeno zaključio da je prvostupanjski sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu s odredbom članka 8. ZPP i da je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdano logičkim i uvjerljivim razlozima. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, kako je zaključio Vrhovni sud, nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka, niti je ostvaren revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući navedeno, ponovljena je obveza domaćih sudova da postupaju po zahtjevu Međunarodnog tribunala, pa u tom kontekstu i postupanje Vrhovnog suda BiH koji je Rješenjem broj K-8/9 od 17. listopada 1995. godine usvojio molbu MKSJ u slučaju broj IT 95-6 D od 11. svibnja 1995. godine i predmet pokrenut protiv D. K. i ostalih osoba, među kojima je i apelant, ustupio na daljnji postupak pred MKSJ. Apelant je, kako je dalje obrazloženo u presudi, tijekom nižestupanjskog postupka i u reviziji ustrajavao na odgovornosti prvotužene zbog odbijanja jamčevine kao razlogu za produljenje pritvora i odgovornosti drugotužene jer je Viši sud u Zenici pokrenuo kazneni postupak protiv apelanta, koji je kasnije ustupljen MKSJ. S tog aspekta, Vrhovni sud je ponovio sadržaj odredbi iz čl. 432. ZKPBiH i 435. ZKPFBiH kojima je propisana odgovornost države odnosno entiteta samo u slučaju kada njihovi organi u radu prouzroče štetu trećoj osobi, odnosno kada pravosudni organi zbog neopravdane osude prouzroče štetu trećoj osobi, što u konkretnom nije slučaj, pa stoga nema ni mjesta primjeni navedenih odredbi. Potom je naglašeno da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članka II. Ustava Bosne i Hercegovine kojima je osiguran najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda zagarantiranih Europskom konvencijom za sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine. U svezi s tim je navedeno da je Bosna i Hercegovina članica UN-a od 22. svibnja 1992. godine i da je prihvaćanjem članstva u obvezi provoditi rezolucije donesene na temelju Povelje UN-a, a to znači i poštovanje nadležnosti MKSJ, što u okolnostima konkretnog slučaja ne povlači odgovornost tuženih za štetu koja je apelantu nastupila zbog lišenja slobode pred MKSJ. Osim toga, glede neutemeljenosti revizijskih navoda Vrhovni sud je istaknuo da u konkretnoj situaciji nije bilo protupravnosti radnji državnih organa i da se odredba članka 432. ZKPBiH, na kojoj je apelant utemeljio svoj zahtjev, ne može proširiti na rad MKSJ. Odgovornost za štetu, kako je zaključio Vrhovni sud, nije predviđena nijednim aktom MKSJ, dakle ni Statutom, ni Pravilnikom o postupku i dokazima Haškog tribunala, a ni unutarnjim pravom tuženih, pa je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka II/3. (d), (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 5. i 6. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 13. Europske konvencije. U iscrpnoj apelaciji kronološki je opisan tijek postupka pred MKSJ, kojem je prethodilo rješenje o provođenju istrage od strane Višeg suda u Zenici i postupak pred redovnim sudovima povodom zahtjeva za naknadu štete nakon što je prizivno vijeće MKSJ apelanta pustilo na slobodu. U svezi s postupkom iz kojeg su proizašle osporene presude za naknadu štete, istaknuti su nedostaci koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnopravnih i procesnopravnih odredaba ZPP, ZOO, ZKPBiH i ZKPFBiH, naročito glede prihvaćanja prigovora nedostatka pasivne legitimacije, kao i nedostatka obrazloženja povodom prizivnih i revizijskih prigovora. Smatra da su osporene presude rezultat niza povreda postupka i materijalnog prava, zbog čega su nezakonite i neutemeljene. U tom kontekstu je naveo da su sudovi na sve tri instance pogrešno protumačili odredbe čl. 432. ZKPBiH i 435. ZKPFBiH koje su eksplicitne i ukazuju na odgovornost tuženih da apelantu nadoknade štetu. Također smatra da su osporene presude kontradiktorne provedenim dokazima i da prvostupanjski sud nije brižljivo i savjesno cijenio dokaze u smislu čl. 8. i 209. ZPP. Na taj bi način, kod nespornih činjenica iz kojih proizlazi obveza BiH da surađuje s MKSJ u istrazi i kaznenom postupku protiv osoba za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, prihvatio presudu MKSJ kojom je apelant oslobođen kaznene odgovornosti i primjenom svojih propisa, s obzirom na proceduralne nesavršenosti Statuta MKSJ, odlučio o apelantovom zahtjevu tako da tužene obveže nadoknaditi mu štetu. Povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti apelant dovodi u kontekst s usvojenim prigovorom nedostatka pasivne legitimacije i odbijanjem tužbenog zahtjeva za naknadu štete u svezi s činjenicom da svatko tko je bio žrtva uhićenja ili lišenja slobode ima pravo na obeštećenje koje je njemu osporenim presudama uskraćeno. Smatra da je stoga neutemeljeno stajalište iz osporenih presuda prema kojem ne postoji uzročna veza između radnji tuženih i štetnih posljedica koje su za njega nastupile jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je ta uzročna veza neupitna. Osim toga, apelant je u apelaciji ukazao da mu je vođenjem kaznenog postupka i lišavanjem slobode povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je evidentno koliko vremensko razdoblje je proteklo od donošenja rješenja o određivanju pritvora pa do pravomoćne oslobađajuće odluke. U svezi s kršenjem prava na učinkovit pravni lijek, apelant je ukazao da drugostupanjski i trećestupanjski sud nisu ispitali prvostupanjsku presudu u granicama prizivnih i revizijskih razloga, te da u tom smislu nedostaje ocjena prizivnih i revizijskih navoda, a to ukazuje na nedostatke zbog kojih se osporene presude ne mogu ispitati. Predloženo je da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je ostao pri razlozima danim u obrazloženju presude i, suprotno apelantovom stajalištu, smatra da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je prvostupanjska presuda ispitana na sjednici vijeća od 28. ožujka 2012. godine, i to u dijelu u kojem se presuda pobijala prizivom i po službenoj dužnosti, nakon čega taj sud nije našao osnova za preinačenje prvostupanjske presude. Razlozi za neutemeljenost apelantovog priziva istaknuti su u obrazloženju drugostupanjske presude, pri kojima je taj sud ostao u odgovoru na apelaciju, te je napomenuto da u prizivnom postupku nije došlo do povrede apelantovih prava na koja je apelacijom ukazao.

18. Općinski sud je naveo da su osnove za donošenje prvostupanjske presude navedene u njezinom obrazloženju pri kojem je taj sud ostao u cijelosti, smatrajući da je apelacija neutemeljena.

19. Prvotužena smatra da je apelacija neutemeljena jer su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite presude, pri čemu su pravilno utvrdili činjenično stanje i donijeli pravilan zaključak glede apelantovog tužbenog zahtjeva. Potom su u obrazloženjima presuda navedeni jasni i argumentirani razlozi iz kojih proizlazi neutemeljenost tužbenog zahtjeva, pa je slijedom navedenog predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Drugotužena smatra da su osporene presude pravilne i utemeljene na važećim zakonskim propisima i da u postupku koji je apelant pokrenuo tužbom nije došlo do kršenja apelantovih prava ni u kojem smislu apelacija nije utemeljena jer u postupku koji je apelant tužbom pokrenuo i iz kojeg je proistekla pobijana presuda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano. Predloženo je da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 221.

Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Članak 226.

Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Članak 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

22. U Zakonu o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

23. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Članak 435.

Nadoknada štete zbog neopravdane osude (1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznenopravna sankcija ili koja je proglašena krivom a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom izvanrednog pravnog lijeka obnovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima:

a) ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo jer je u obnovljenom postupku tužitelj odustao od kaznenog progona, a do toga je odustanka došlo na temelju nagodbe s osumnjičenikom odnosno optuženikom,

b) ako je u obnovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je poduzeo kazneni progon pred nadležnim sudom.

(2) Osuđenik nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzročio svoju osudu, osim ako je na to bio prisiljen.

(3) U slučaju osude za kaznena djela u stjecaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina kaznena djela glede kojih su ispunjeni uvjeti za priznanje naknade.

24. U Zakonu o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Članak 432.

Naknada štete zbog neopravdane osude (1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznenopravna sankcija ili koja je proglašena krivom a oslobođena kazne, a kasnije je povodom izvanrednog pravnog lijeka obnovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima:

a) ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo jer je u obnovljenom postupku Tužitelj odustao od progona, a do toga je odustanka došlo temeljem nagodbe s osumnjičenikom odnosno optuženikom,

b) ako je u obnovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni je tužitelj poduzeo kazneni progon pred nadležnim sudom.

(2) Osuđenik nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzročio svoju osudu, osim ako je na to bio prisiljen.

(3) U slučaju osude za kaznena djela u stjecaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina kaznena djela glede kojih su ispunjeni uvjeti za priznanje naknade.

25. Statut MKSJ (usvojen 25. svibnja 1993. godine Rezolucijom broj 827), preuzet sa službene stranice icty.com - prevod na bosanski, hrvatski i srpski jezik:

Član 29.

Saradnja i pravosudna pomoć

1. Države moraju sarađivati s Međunarodnim sudom u istrazi i krivičnom gonjenju osoba optuženih da su počinile teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

2. Države moraju bez nepotrebnog odgađanja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu koji je izdalo pretresno vijeće, što, između ostalog, uključuje sljedeće:

(a) utvrđivanje identiteta i pronalaženje osoba;

(b) uzimanje iskaza i dostavu dokaza;

(c) uručenje dokumenata;

(d) hapšenje ili pritvaranje osoba;

(e) predaju ili dovođenje optuženih pred Međunarodni sud.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 082636 12 Rev od 28. studenog 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 12. siječnja 2015. godine, a apelacija je podnesena 4. ožujka 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3. (d), (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 6. stavak 1. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 13. Europske konvencije. S obzirom na suštinske apelacijske navode, Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode koji se tiču prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio od tuženih da mu naknade materijalnu i nematerijalnu štetu zbog neutemeljenog lišenja slobode, iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a zadatak Ustavnog suda je ispitati je li predmetni postupak okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pogrešnom primjenom odredbi materijalnopravnog i procesnopravnog karaktera, nedostatkom obrazloženja u svezi s ocjenom dokaza pred prvostupanjskim sudom, potom nedostatkom obrazloženja povodom prizivnih i revizijskih prigovora, a sve u svezi s prihvaćenim prigovorom nedostatka pasivne legitimacije.

35. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

37. Polazeći od navedenog, Ustavni sud u svezi s ocjenom dokaza naglašava da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, a navedeno korespondira i relevantnim odredbama članka 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 123. ZPP), po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, točka 27. i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

38. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog neopravdanog lišenja slobode, koju su mu, prema navodima tužbe, prouzročile tužene. U odnosu na prvotuženu, apelant je svoj zahtjev utemeljio na tvrdnji da prvotužena nije dostavila jamčevinu na temelju koje bi bio pušten iz pritvora, a u odnosu na drugotuženu na tvrdnji da je MKSJ dostavila dokaze kojima je raspolagala, zbog čega je u konačnici pretrpio štetu. Tijekom trajanja konkretne parnice, Općinski sud je proveo opsežan dokazni postupak uvidom u pisanu dokumentaciju, saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i nalazima i mišljenjima vještaka različitih struka, nakon čega je, imajući u vidu istaknute prigovore materijalnopravne prirode, zaključio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije utemeljen i da stoga tužene nisu odgovorne za štetu koju je apelant pretrpio. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja (točka III. ove odluke) proizlazi da su redovni sudovi na sve tri razine imali jedinstveno stajalište utemeljeno na nespornim činjenicama iz kojih proizlazi da je postupak pred MKSJ protiv apelanta pokrenut na temelju podataka koje je prikupio Viši sud u Zenici 1993. godine pokretanjem istrage za zločine u selu Ahmići, da je tadašnji Vrhovni sud BiH Rješenjem broj K-8/9 od 17. listopada 1995. godine usvojio molbu MKSJ i tom sudu ustupio sve istrage i kaznene postupke koji se odnose na ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava, da je Rješenjem Vrhovnog suda BiH broj K-8/95 od 17. listopada 1995. godine postupak protiv apelanta koji je započet pred Višim sudom u Zenici prekinut i ustupljen MKSJ, da je apelant sa još devet osoba dobrovoljno otputovao u Nizozemsku i da je apelant u pritvoru MKSJ boravio u razdoblju od 6. listopada 1997. do 23. listopada 2001. godine (do donošenja oslobađajuće presude prizivnog vijeća tog suda).

39. U kontekstu naprijed navedenog Ustavni sud zapaža da su, obrazlažući neutemeljenost apelantovog zahtjeva da mu tužene nadoknade štetu zbog neutemeljenog pritvora, sudovi, odlučujući o apelantovoj tužbi, prizivu i reviziji, izveli suglasan zaključak iz kojeg proizlazi da tužene nisu odgovorne za štetu jer u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji uzročna veza između radnji tuženih i štetnih posljedica koje je apelant pretrpio. U svezi s tim je jasno navedeno da se kazneni postupak protiv apelanta, zbog kojeg je u pritvoru proveo četiri godine i 17 dana, vodio i da je okončan pred MKSJ, a ne pred organima odnosno sudovima tuženih. S tog aspekta je u zaključcima osporenih presuda u odnosu na neutemeljenost zahtjeva prema prvotuženoj jasno navedeno da MKSJ, koji je proveo i okončao postupak protiv apelanta, ima status Suda UN-a kome je i odgovoran za svoj rad, da MKSJ nije organ BiH, pa stoga prvotužena nije odgovorna za poduzete radnje tog suda i slijedom toga nije pasivno legitimirana glede apelantovog zahtjeva za naknadu štete. U odnosu na drugotuženu je navedeno da u okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da nijedan sud u Federaciji BiH nije donio odluku o određivanju pritvora apelantu, niti je kazneni postupak proveden pred nekim od sudova u FBiH, pa drugotužena nije pasivno legitimirana apelantu nadoknaditi štetu kao posljedicu pritvaranja apelanta u Pritvorskoj jedinici MKSJ. U svezi s navedenim, Vrhovni sud je u obrazloženju presude podsjetio da je prvotužena, prihvaćanjem članstva UN-a od 22. svibnja 1992. godine, u obvezi provoditi rezolucije donesene na temelju Povelje UN-a, a to znači i poštovanje nadležnosti MKSJ, što u okolnostima konkretnog slučaja ne povlači odgovornost tuženih za štetu koja je apelantu nastupila zbog lišenja slobode pred MKSJ. Vrhovni sud je, osim toga, glede neutemeljenosti revizijskih navoda istaknuo da u konkretnoj situaciji nije bilo protupravnosti radnji državnih organa i da se odredba članka 432. ZKPBiH, odnosno članka 435. ZKPFBiH, na kojima je apelant istrajavao tijekom parničnog postupka, ne može proširiti na rad MKSJ čijim aktima (Statut, Pravilnik) nije predviđena odgovornost za štetu, te su u tom smislu zbog utemeljenosti prigovora pasivne legitimacije, dakle nemogućnosti da tužene odgovaraju za štetu, navedeni jasni razlozi glede neprimjenjivosti navedenih odredbi u okolnostima konkretnog slučaja.

40. Iz naprijed navedenog proizlazi da je apelantov zahtjev za naknadu oba vida štete (materijalne i nematerijalne) konačnom presudom Vrhovnog suda odbijen na temelju odredbe iz čl. 123. i 126. ZPP jer apelant u postupku za naknadu štete koji je pokrenuo tužbom protiv tuženih nije dokazao da su tužene počinile protupravne štetne radnje zbog kojih je za njega proizašla šteta.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu u granicama kako ga je apelant opredijelio, potom u granicama razloga navedenih u prizivu i reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveli jasne i argumentirane razloge u svezi s neutemeljenošću apelantovog zahtjeva, primjenom odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te smatra da dana obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

42. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni navodi apelacije kojima je ukazano na duljinu trajanja postupka, te da stoga nije povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

43. Apelant je u apelaciji ukazao na kršenje odredbe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članka 5. stavak 5. Europske konvencije koju je doveo u kontekst s odbijanjem tužbenog zahtjeva, potom, kako smatra, pogrešnim zaključkom u svezi s prihvaćanjem prigovora nedostatka pasivne legitimacije i razumnim rokom glede trajanja kaznenog postupka budući da je od donošenja rješenja o određivanju pritvora pa do pravomoćne oslobađajuće presude MKSJ proteklo razdoblje od skoro deset godina. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 082636 12 Rev kojom je odlučeno o apelantovom građanskopravnom zahtjevu za naknadu štete proisteklom iz neutemeljenog lišenja slobode. Stoga, Ustavni sud ne može ocjenjivati duljinu trajanja kaznenog postupka pred MKSJ na kojem je apelant utemeljio svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete, pa Ustavni sud ove navode smatra neutemeljenim. Osim toga, navodi o kršenju ovog prava također su dovedeni u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava, ocjenom dokaza i nedostatkom obrazloženja, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neutemeljeni i navodi apelacije o kršenju prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 5. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o kršenju prava na imovinu dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, ocjenom dokaza i nedostatkom obrazloženja, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neutemeljeni i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Učinkovit pravni lijek

45. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u svezi s drugim pravom zaštićenim Europskom konvencijom. Iako apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na učinkovit pravni lijek, proizlazi da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe, priziva i revizije). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članku 13. Europske konvencije. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja dojam proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

47. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 5. stavak 5. Europske konvencije koje je u okolnostima konkretnog slučaja dovedeno u kontekst s duljinom trajanja kaznenog postupka kao osnovom tužbenog zahtjeva za naknadu štete i ostalim aspektima prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi glede navodnog kršenja ovog prava neutemeljeni iz istih razloga koji su navedeni u svezi s pravom na pravično suđenje.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka 13. Europske konvencije koja je u okolnostima konkretnog predmeta dovedena u vezu s identičnim navodima o povredi prava na pravično suđenje jer je apelant imao i koristio pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost.

50. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-998/15 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio