Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2525/17 (M. M. Z.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2525/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2525/17, rješavajući apelaciju Marine Mišetić Zeljko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marina Mišetić Zeljko protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 034621 16 Gž od 17. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marina Mišetić Zeljko (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Širokog Brijega, podnijela je 19. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 034621 16 Gž od 17. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 034621 14 P od 19. novembra 2015. godine kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi (Zapadnohercegovački kanton, Ministarstvo obrazovanja, znanosti, kulture i športa Zapadnohercegovačkog kantona) povrijedio apelantkinjino pravo na jednako postupanje, na način preciznije opisan u izreci prvostepene presude, te da se naloži tuženom da joj isplati razliku plaće za određene vremenske periode i da joj isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete iz osnova učinjene diskriminacije.
2. U obrazloženju odluke Općinskog suda je navedeno, između ostalog, da nije sporno da je apelantkinja uposlena u OŠ „Antuna Branka i Stanislava Šimića“ Drinovci. Dalje, Općinski sud je naveo da se osnovna škola upisuje u sudski registar čime stiče pravnu i poslovnu sposobnost, odnosno vlastiti pravni subjektivitet. Takođe, Općinski sud je naveo da se u skladu sa odredbama člana 66. Zakona o osnovnom školstvu uposlenici škole biraju na osnovu javnog natječaja, koji raspisuje školski odbor, a u skladu sa odredbama člana 76. stav 3. istog zakona školski odbor na obrazloženi prijedlog ravnatelja donosi odluku o zasnivanju i prestanku radnog odnosa uposlenika škole. Shodno tome, Općinski sud je ukazao da iz navedenih zakonskih odredaba proizilazi da tuženi nemaju nadležnost za zasnivanje, niti za prestanak radnog odnosa i da nisu mogli povrijediti apelantkinjino pravo na jednako postupanje, jer niti su uposlili apelantkinju, niti su ovlašteni za nadopunu norme kao ni za raspisivanje javnog natječaja. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju poslodavac nije tuženi, te da se radni spor pokreće i ostvaruje isključivo radi ostvarenja prava radnika iz radnog odnosa kod poslodavca kod kojeg ostvaruje ili bi trebao ostvarivati prava, pa je stoga osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije u predmetnoj pravnoj stvari. Općinski sud je naveo da iz istih razloga tuženi nije pasivno legitimisan niti za naknadu razlike plaća i naknadu nematerijalne štete, koje potražuje apelantkinja. Imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, kao i odredbe Zakona o osnovnom školstvu, Kantonalni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev, jer tuženi nemaju nadležnosti za zasnivanje i prestanak radnog odnosa.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da su redovni sudovi pozivanjem na nedostatak pasivne legitimacije u konkretnom slučaju donijeli nezakonite presude. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na rad, pravo na jednakost pred zakonom), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala. U suštini, apelantkinja smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud naročito ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman