Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2418/15 (M. I., A. A., T. Ž. i H. I.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2418/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2418/15, rješavajući apelaciju Muhameda Ibrahimbegovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Ibrahimbegovića, Azre Alijagić, Tine Živković i Hivzije Ibrahimbegović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046447 14 Rev od 10. februara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046447 14 Gž 2 od 12. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046447 10 P 2 od 30. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Ibrahimbegović, Azra Alijagić, Tina Živković i Hivzija Ibrahimbegović (u daljnjem tekstu: apelanti-protivtuženi odnosno apelanti) iz Banje Luke, koje zastupaju Branislav i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 046447 14 Rev od 10. februara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046447 14 Gž 2 od 12. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046447 10 P 2 od 30. decembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, kao i od tuženog Đurđa Pejašinovića (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) zatraženo je 21. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 16. augusta 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 28. jula 2017. godine i Vrhovni sud takođe 28. jula 2017. godine. Tuženi-protivtužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 046447 10 P 2 od 30. decembra 2013. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata-protivtuženih kojim je traženo da se utvrdi ništavim kupoprodajni ugovor od 26. septembra 1994. godine i aneks tog kupoprodajnog ugovora od 1. novembra 1994. godine zaključeni u Banjoj Luci između pravnog prednika apelanata-protivtuženih, sada umrle Emine Ibrahimbegović kao prodavca i tuženog kao kupca. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev da se tuženi obavezuje da trpi da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje u zemljišnoknjižni uložak broj 8090 k.o. Banja Luka i katastarsko stanje u posjedovni list broj 647 KO Banja Luka 4 (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), tako da se tuženi briše kao vlasnik odnosno katastarski posjednik na ovim nepokretnostima i pravni prednik apelanata Emina Ibrahimbegović ponovo uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela u zemljišnoknjižni uložak na spornim nepokretnostima u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da apelantima preda u suposjed sporne nepokretnosti slobodne od lica i stvari, uz istovremenu obavezu apelanata da na ime isplaćene kupoprodajne cijene tuženom isplate iznos od 150.000,00 KM, a sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. I konačno, odbijen je tužbeni zahtjev koji je tuženi-protivtužilac podnio 8. septembra 2006. godine kao uslovni (eventualni) protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu apelanti-protivtuženi da mu isplate iznos od 614.550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. juna 2003. godine kao dana izvršene procjene nepokretnosti iz ugovora do konačne isplate. Tuženi-protivtužilac je tražio da sud o protivtužbenom zahtjevu odluči samo u situaciji ukoliko usvoji tužbeni zahtjev apelanata-protivtuženih. U odnosu na troškove postupka, istom presudom su obavezani apelanti-protivtuženi da tuženom-protivtužiocu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 26.289,75 KM, sve u roku od 30 dana počevši od 30. decembra 2013. godine kao dana presuđenja do isplate, pod prijetnjom izvršenja, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tuženog-protivtužioca za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud se poziva na odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti kojom je propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Izuzetno od navedene odredbe, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koja su potpisala ugovor, kako to propisuje odredba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti.

7. U konkretnom slučaju, iz izvedenih materijalnih dokaza, te iskaza parničnih stranaka utvrđeno je da kupoprodajni ugovor od 26. septembra 1994. godine i aneks predmetnog kupoprodajnog ugovora od 1. novembra 1994. godine ispunjavaju uslove propisane odredbom člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Naime, kupoprodajni ugovor i aneks ugovora zaključeni su u pisanoj formi između pravnog prednika tužilaca-protivtuženih i tuženog-protivtužioca, istina potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ali su zato ugovorne strane izvršile u cijelosti obaveze iz predmetnog ugovora i aneksa istog ugovora i zaključeni su u prisustvu najmanje dva svjedoka koja su se potpisala na ugovoru i aneksu tog ugovora, kako to propisuje odredba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Nadalje, da bi se ocijenilo pitanje formalne valjanosti spornog kupoprodajnog ugovora prema navedenoj odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, potrebno je da ugovor prethodno zadovoljava uslove materijalne valjanosti u skladu s odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Prema odredbama ZOO-a, strane u obligacionim odnosima su, prema načelu autonomije volje, slobodne u granicama propisa, ustavom utvrđenih načela i dobrih običaja, da svoje odnose uređuju po svojoj volji, shodno odredbi člana 10. istog zakona. Prema odredbama člana 12. ZOO-a, u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. U smislu odredbe člana 26. ZOO-a, za zaključenje svakog ugovora osnovni uslov je da se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima (elementima) ugovora, dok prema odredbi člana 28. istog zakona, volja za zaključivanje ugovora može se izraziti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju, a izjava volje, prema stavu 2. ovog člana, mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

8. Osnovni sud je zaključio da su prilikom zaključenja ovih ugovora poštovane odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO-a, te da se odluka suda ne može zasnivati samo na pretpostavkama opštih ratnih okolnosti, niti se može polaziti samo od opšte ratne situacije kod suđenja o punovažnosti ugovora o prometu nepokretnosti koji su zaključeni u ratnom periodu. Konkretne okolnosti pod kojima je ugovor zaključen moraju se utvrđivati isključivo na bazi dokaza koji se izvode neposredno pred sudom i na temelju raspravljanja parničnih stranaka. Osnovni sud je zaključio da apelanti-protivtuženi nisu isticali, pa time ni dokazivali, da je tuženi-protivtužilac njihovu pravnu prednicu prisilio na bilo koji način da zaključi predmetni kupoprodajni ugovor i aneks kupoprodajnog ugovora, niti su izjavili ili dokazivali da joj je tuženi-protivtužilac uputio prijetnje ili da je bila ucjenjivana kako bi zaključila predmetni ugovor.

9. Opisujući detaljno okolnosti i prilike u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, Osnovni sud je zaključio da je tuženi-protivtužilac dokazao da ne postoji ni jedan od razloga iz odredaba čl. 26. i 103. ZOO-a, a apelanti-protivtuženi posebno nisu dokazali činjenicu da je osporeni kupoprodajni ugovor zaključen sa tuženim-protivtužiocem proizvod prisile, zablude ili prevare, odnosno da je zaključen u odsustvu slobodno izražene volje stranaka ugovornica. Iz svih izvedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je kod stranaka ugovornica postojala volja i namjera da zaključe upravo predmetni kupoprodajni ugovor i da je njihova volja izražena slobodno, ozbiljno i dobrovoljno, u skladu s odredbama čl. 26. i 28. ZOO-a i da ne postoje razlozi ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora i aneksa tog ugovora u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. Osnovni sud je imao u vidu činjenicu da je prednica apelanata bila pripadnik manjinskog naroda u Banjoj Luci i da su živjeli u ratnim okolnostima kao i svi građani Bosne i Hercegovine, ali ova činjenica ne može sama po sebi biti jedini razlog zbog kojeg bi sudovi utvrđivali ništavost ugovora i time stvarali nesigurnost i nanosili nenadoknadivu štetu kako ugovornim stranama tako i trećim licima. Stoga predmetni ugovor i aneks tog ugovora, kako zaključuje Osnovni sud, nisu u suprotnosti ni sa članom 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni u suprotnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 046447 14 Gž 2 od 12. septembra 2014. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. Kako navodi Okružni sud, prvostepeni sud je zaključio da predmetni ugovor o kupoprodaji primjenom odredbe člana 103. ZOO-a nije ništav, da u smislu odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti proizvodi pravno dejstvo, iako potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda jer je ugovor sačinjen u pismenoj formi pred svjedocima i u cjelini izvršen. Takođe, Okružni sud je zaključio da je ugovor rezultat slobodno izražene volje ugovarača (čl. 26. i 28. ZOO-a), da ratne okolnosti u kojima je zaključen, same za sebe, ne uzrokuju ništavost, a da apelanti nisu dokazali da su na strani prodavca, njihove pravne prednice, postojale takve posebne okolnosti koje bi determinisale njenu volju da zaključi ugovor čije zaključenje po navodima apelanata nije željela.

12. Okružni sud smatra da su navodi žalbe paušalni i proizvoljni jer u žalbi apelanti navode da je prvostepeni sud pogriješio što nije odlučivao o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca, te da je pogrešno izjednačio pojmove eventualni i uslovni zahtjev, ne praveći razliku između protivtužbe i protivtužbenog zahtjeva. Parnična stranka, u konkretnom slučaju tuženi, tokom cijelog postupka upravljala je protivtužbom i protivtužbenim zahtjevom u smislu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s odredbom člana 74. stav 1. istog zakona. Dalje se navodi da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije izvršio ocjenu svih dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku i da nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je ocijenio izvedene dokaze upravo na način kako je to propisano odredbom člana 8. ZPP i na osnovu takvih utvrđenja, te nespornih činjenica primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučio o zahtjevu tužilaca.

13. Kako navodi Okružni sud, prednica apelanata je, kako to proizlazi iz presude na osnovu priznanja koja je donesena u predmetu broj P-1491/94 od 5. januara 1995. godine, na zapisniku o raspravi pred sudom u odgovoru na tužbu tuženog-protivtužioca, a vezano za predmet kupoprodajnog ugovora, priznala činjenične navode u tužbi i tužbeni zahtjev. Iz ovog slijedi da je tada prednica apelanata ponovo izjavila svoju volju da priznaje zaključeni ugovor, sa svim posljedicama koje on proizvodi, jer je na zapisniku o raspravi od 5. januara 1995. godine u odgovoru na tužbu izjavila da u cijelosti priznaje tužbu i tužbeni zahtjev jer su tačne sve činjenice navedene u tužbi, te da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 26. oktobra 1994. godine u Banjoj Luci između Emine Ibrahimbegović kao prodavca i tuženog-protivtužioca kao kupca povodom spornih nepokretnosti.

14. Dalje se navodi da prednicu apelanata nije bilo moguće saslušati budući da je ona umrla 4. aprila 2002. godine u Beogradu, tj. prije podnošenja tužbe, a njenim zakonskim nasljednicima proglašeni su apelanti, i to Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 0-924/02 od 23. januara 2003. godine, na nepokretnostima koje su ostale iza ostaviteljice. Nadalje, na okolnosti izostanka njene volje za zaključenje ugovora saslušani su apelanti, i to prvoapelant koji je u vrijeme zaključenja ugovora boravio izvan Banje Luke i Republike Srpske, a ostali nasljednici su stanovali na drugim adresama od pravne prednice. Njihovi iskazi temelje se na navodnim saznanjima o okolnostima za zaključenje ugovora do kojih su došli na posredan način. Zbog toga je prvostepeni sud ove iskaze pravilno ocijenio ako se ima u vidu iskaz tuženog-protivtužioca koji je u vrijeme zaključenja ugovora radio i živio u Holandiji, koga je povezala Agencija za promet nepokretnosti,,Menadžer“ kod koje je odranije postojala ponuda za kupovinu neke kuće, pa s obzirom na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze proizlazi da nije osnovan prigovor žalbe da je povrijeđena odredba čl. 8, 123. st. 2. i 191. st. 4. ZPP.

15. Okružni sud navodi da nema uticaja na valjanost kupoprodajnog ugovora ni činjenica da je u lokalu koji se nalazio u spornim nepokretnostima jedno lice ubijeno iz vatrenog oružja, te da je navodno došlo do bacanja eksplozivnih naprava na sporne nepokretnosti i pucanja po kući radi zastrašivanja, jer o tome nema dovoljno dokaza u pogledu evidencije Policijske stanice Banja Luka

– Obilićevo za period od 1992. do 1995. godine vezano za događaje u vezi s incidentima ispred ugostiteljskog objekta pod nazivom ,,Fišer“. Po zaključku Okružnog suda, sama činjenica da je ugovor o kupoprodaji zaključen u ratnim okolnostima i da su apelanti, tj. njihova prednica bili pripadnici manjinskog naroda nije sama po sebi dovoljna za zaključak da nije postojala slobodno izražena volja za zaključenje kupoprodajnog ugovora. Naime, valjanost prometa nepokretnosti mora se utvrđivati u svakom konkretnom slučaju, te se na osnovu utvrđenih činjenica ima dati pravna ocjena svakog prometa nepokretnosti, u skladu s materijalnim propisima koji ga regulišu. U konkretnoj situaciji, iz dokaza koje su izveli apelanti ne proizlazi činjenica da su postojali posebni, direktni faktori koji su opredijelili volju njihovog prednika za zaključenje predmetnog ugovora. Način na koji je ugovor zaključen i realizovan (nepokretnosti predate u posjed, isplaćena kupoprodajna cijena od 150.000,00 KM, koja u uslovima rata nije bila zanemariva, prednica apelanata priznala kupoprodajni ugovor pred sudom) daje pravilan zaključak o valjanosti zaključenog ugovora. Sve to ukazuje da je prednica apelanata u vrijeme zaključenja ugovora imala slobodno formiranu namjeru i volju da proda imovinu u Banjoj Luci i dobije odgovarajuću kupoprodajnu cijenu, a novac dobijen prodajom podijelila je svojoj djeci (apelantima).

16. Konačno, ocjenom svih izvedenih dokaza koje je prvostepeni sud iscrpno naveo, Okružni sud ukazuje da je zaključenje osporenog ugovora pravna prednica apelanata izvršila slobodno izraženom voljom, jer su za valjanost osporenog ugovora relevantne isključivo okolnosti koje su postojale u vrijeme zaključenja ugovora na strani ugovarača, dok nisu od uticaja okolnosti nakon zaključenja ugovora. Kako je zaključio Okružni sud, pozivanje žalbe na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao i odredbe člana 103. ZOO-a (koje regulišu ništavost ugovora) nema uporište u utvrđenom činjeničnom stanju, s obzirom na činjenicu da je pravnoj prednici apelanata zaključenjem predmetnog pravno valjanog ugovora na dobrovoljnoj osnovi prestalo pravo svojine na spornim nepokretnostima, tako da one više ne predstavljaju njenu imovinu, a time otpada i mogućnost osnovanog pozivanja prava apelanata na njihova prava na poštovanje doma.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 046447 14 Rev od 10. februara 2015. godine revizija apelanata je odbijena. Vrhovni sud smatra da je odluka drugostepenog suda pravilna. Odredbama člana 26. ZOO-a propisano je da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora, a odredbama člana 28. tog zakona propisano je da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju, ali izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. Iz navedenih odredaba proizlazi da ukoliko izjava volje za zaključenje ugovora nije izražena slobodno i ozbiljno, odnosno dobrovoljno, takvi su ugovori ništavi.

18. Neosnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešnom ocjenom provedenih dokaza, tj. povredama odredaba parničnog postupka iz člana 209. a u vezi sa članom 8. ZPP došli do pogrešnog zaključka, jer, navodno, nisu imali u vidu da je na predmetnu kuću bačena bomba, da se u kafiću „Fišer“ desilo ubistvo, da je izvršen pokušaj silovanja kćerke Azre Alijagić, da je izboden nožem sin Muhameda Ibrahimbegovića, te da im je otiman pazar itd. Mada se revizijom pravilno ukazuje da se u odluci drugostepenog suda pogrešno navodi da je prednica apelanata Emina Ibrahimbegović napustila Banju Luku 2000. godine i da nema podataka nadležnih organa da je na kafić „Fišer“ bačena bomba, kod prednjeg stanja stvari ovakvim revizionim prigovorima se ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda. Kada se ima u vidu da je tuženi-protivtužilac istakao protivtužbeni zahtjev kojim traži da se apelanti obavežu da mu vrate kupoprodajnu cijenu sa zakonskom zateznom kamatom od 1. novembra 1994. godine i da mu po osnovu stečenog bez osnova isplate 515.585,85 KM samo pod uslovom da sud usvoji zahtjev iz tužbe, neosnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno sudili kada nisu donijeli odluku o protivtužbenom zahtjevu. Na ovakav zaključak ne utiče činjenica da su nižestepeni sudovi provodili dokaze i na okolnosti osnovanosti protivtužbenog zahtjeva, za šta se nalazi opravdanje u načelu ekonomičnosti, pa se i revizioni prigovori, kojima se ističe da su nižestepeni sudovi, a nakon što su proveli dokaze na okolnosti osnovanosti protivtužbenog zahtjeva, morali donijeti i odluku o protivtužbenom zahtjevu, ukazuju neosnovanim.

19. S obzirom na to da se revizijom apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, a niti je ona zahvaćena nedostacima na koje sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom člana 248. ZPP donesena je odluku kao u izreci ove presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.

21. Apelanti navode da se tužbeni zahtjev zasniva na tome da je zaključenjem spornog kupoprodajnog ugovora pravna prednica apelanata (njihova majka kao prodavac u toku proteklog rata u Bosni i Hercegovini zaključila predmetni ugovor s tuženim kao kupcem) dovedena u teško zdravstveno i psihičko stanje, te je u odsustvu slobodno i ozbiljno izražene volje zaključila ovaj pravni posao. Ova tužba je podnesena na osnovu zahtjeva sada umrle Emine Ibrahimbegović, čija je volja izražena u punomoći od 8. jula 2000. godine, a koju je teška bolest i smrt spriječila da neposredno pokrene ovu parnicu. Kako je izvedenim dokazima utvrđeno, majka apelanata se kao težak bolesnik (akutni dijabetes) nalazila u kući kada je u lokalu ispod njenog stana iz vatrenog oružja ubijeno jedno lice, što je sigurno bio stresan događaj za jednu bolesnu staricu. Osim toga, utvrđeno je da su na kuću majke apelanata bacane eksplozivne naprave i na kuću je pucano vatrenim oružjem radi njenog zastrašivanja, upućivane su joj telefonske prijetnje da napusti Banju Luku, te su direktno u kuću dolazila uniformisana lica zahtijevajući da napusti kuću.

22. Apelanti smatraju da je kod ocjene izvedenih dokaza Vrhovni sud bio dužan, ako su to propustili nižestepeni sudovi, da savjesno i brižljivo ocijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno izbjegavajući svaku arbitrarnost i dajući razloge zašto nekom dokazu poklanja povjerenje, a drugom dokazu ne, tako da se oni mogu objektivno provjeriti. Međutim, Vrhovni sud je potpuno proizvoljno i tendenciozno izvršio ocjenu izvedenih dokaza i njima izvrće smisao i sadržinu tako da bi se našlo opravdanje za odluku da se odbije tužbeni zahtjev uz opasku da se navodno radi samo o „opštim ratnim okolnostima“ i da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva. Apelanti navode da sud zanemaruje činjenicu da je presuda po priznanju donesena u roku od pet dana, da je apelant Muhamed Ibrahimbegović početkom 1992. godine radi svoje sigurnosti morao da napusti Banju Luku.

23. Na ovaj način, po ocjeni apelanata, Vrhovni sud osim opštih okolnosti koje su svakako imale uticaj na zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora potpuno proizvoljno otklanja sve posebne okolnosti koje su uticale na volju prednika apelanata umrle Emine kao jedne ugovorne stranke. Ugovor o prometu nepokretnosti zaključen u vrijeme ratnih događaja u okolnostima trpljenja pritisaka, neizvjesnosti i nesigurnosti koje su pripadnici brojčano manje etničke zajednice trpjeli u sredinama gdje je bilo većinsko stanovništvo druge nacionalnosti bitno su ograničavale slobodu odlučivanja i uslovili zaključenje spornog ugovora bez obzira na to što je zaključen u zakonom propisanoj formi. Apelanti zaključuju da su na opisani način povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

24. Prema ocjeni Osnovnog suda, neosnovani su navodi apelanata izneseni u predmetnoj apelaciji podnesenoj protiv navedene presude u kojoj je jasno ukazano iz kojih razloga je predmetna presuda donesena, a na način kako je to naprijed navedeno. Pri tome je u presudi Osnovni sud ukazao na bitno činjenično stanje koje je bilo osnov za donošenje odluke i na relevantne zakonske propise na osnovu kojih je odluka donesena, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Okružni sud smatra da nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Tuženi navodi da je apelacija očigledno neosnovana, da nema nužnih uslova da Ustavni sud odlučuje o njenom meritumu, te se predlaže da se kao takva odbaci. Apelanti cijelu apelaciju grade isključivo na navodu da je Vrhovni sud „proizvoljno otklonio sve posebne okolnosti (...)“ koje su u predmetnom slučaju postojale, ponavljajući navode koji su prethodno bezuspješno isticani u toku redovnog postupka. Kod činjenice da su svi sudovi, uključujući i Vrhovni sud, detaljno i argumentovano dokazali zbog čega se ne može smatrati da su isticane okolnosti od „posebnog" značaja (a prvenstveno ukazujući da apelanti „ničim, sem golih tvrdnji“ nisu dokazali nijednu od tih navodnih posebnih okolnosti) nisu osnovane tvrdnje apelanata koji su imali mogućnost da u toku redovnog postupka predlažu i izvode dokaze kojima bi svoje tvrdnje potkrijepili. Suprotno tome, argumentacija apelanata iscrpljuje se u uobičajenim floskulama i paušalnim navodima. Na osnovu toga, jasno je da se ovdje radi isključivo o subjektivnom pogledu i nezadovoljstvu apelanata uspjehom u parnici. Osim toga, apelacioni navodi u dijelu koji se tiče tih „posebnih okolnosti“ odnose se isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Navedeno nije predmet odlučivanja u apelacionom smislu iz razloga što Ustavni sud nije sud četvrte instance, na koji utisak upućuju navodi i način na koji je koncipirana apelacija. V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Autonomija volje Član 10.

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javno poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

28. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo. (...).

Izuzetno, od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koja su se potpisala na ugovoru.

29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 046447 14 Rev od 10. februara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata kojim su tražili da se utvrdi pravna valjanost kupoprodajnog ugovora spornih nepokretnosti, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

37. Apelanti u suštini smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da je kod ocjene izvedenih dokaza Vrhovni sud bio dužan da savjesno i brižljivo ocijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno izbjegavajući svaku arbitrarnost i dajući razloge zašto nekom dokazu poklanja povjerenje, a drugom dokazu ne, tako da se oni mogu objektivno provjeriti. Navode da je Vrhovni sud potpuno proizvoljno i tendenciozno izvršio ocjenu izvedenih dokaza i da im izvrće smisao i sadržinu tako da bi se našlo opravdanje za odluku da se odbije tužbeni zahtjev uz opasku da se navodno radi samo o „opštim ratnim okolnostima“ i da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva.

38. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, prihvatio stav Osnovnog suda koji je na osnovu činjeničnog utvrđenja i provedenih dokaza odbio tužbene zahtjeve apelanata jer je zaključio da ugovor o kupoprodaji spornih nepokretnosti nije ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni, Okružni i Osnovni sud detaljno pojasnili razloge za takvo odlučenje imajući u vidu, prije svega, stvarnu volju ugovornih strana u momentu zaključenja ugovora o zamjeni, zasnivajući takav stav na provedenim dokazima, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZOO-a (čl. 26. i 28), kao i na odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka izvršen uvid u sporni ugovor o kupoprodaji kao i aneks ugovora, te saslušane parnične stranke i proveden velik broj materijalnih dokaza, te konačno utvrđeno da ugovor i aneks nemaju formalnopravnih nedostataka u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Osim toga, utvrđeno je da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo ikakvih pritisaka, niti bilo kakvog drugog uticaja (prijetnja, primjena sile i dr.) na volju prednice apelanata za zaključenje predmetnog ugovora i aneksa zbog kojih bi taj ugovor bio ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO-a. Na osnovu provedenih dokaza takođe je zaključeno da je stvarna volja prednice apelanata u momentu zaključenja ugovora bila da se zaključi navedeni ugovor na što ukazuje i dogovorena cijena nepokretnosti (150.000,00 KM) koja je prednici apelanata ispaćena, pri čemu Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi proizvoljnost.

40. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi pošli od obaveze da se konkretne okolnosti pod kojima je ugovor zaključen moraju utvrđivati isključivo na bazi dokaza koji se izvode neposredno pred sudom i na temelju raspravljanja parničnih stranaka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zaključio da apelanti-protivtuženi nisu isticali, pa time ni dokazivali, da je tuženi-protivtužilac na bilo koji način prisiljavao njihovu pravnu prednicu da zaključi predmetni kupoprodajni ugovor i aneks kupoprodajnog ugovora, niti su izjavili ili dokazivali da joj je bila upućena prijetnja ili da je bila ucjenjivana kako bi predmetni ugovor zaključila. Okružni i Vrhovni sud su takođe zaključili da apelanti nisu dokazali da su na strani prodavca, njihove pravne prednice, postojale takve posebne okolnosti koje bi determinisale njenu volju da zaključi ugovor čije zaključenje po navodima apelanata nije željela. Uzimajući u obzir sve ove okolnosti, kao i da su redovni sudovi utvrdili da kupoprodajna cijena od 150.000,00 KM koja je isplaćena u ratu nije mala, Ustavni sud, ocjenjujući sve okolnosti predmetnog slučaja, nalazi da apelanti nisu dokazali da su one uticale na zaključenje ugovora, dakle, da za sve ove navode u pogledu mane volje ne postoje objektivni dokazi, te da su ih apelanti samo posredno iznosili prenoseći saznanja drugih koji su opisivali okolnosti koje bi se mogle smatrati manom volje.

41. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da postojanje rata i opštepoznatih ratnih okolnosti koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na ovim prostorima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost samo za sebe nije dovoljno za zaključak da je ugovor sklopljen u takvim okolnostima ništav. Sud je zaključio da se ne može samo na tvrdnjama apelanata koje, pri tome, nisu potkrijepljene drugim objektivnim dokazima izvesti zaključak da su kod prednice apelanata postojale konkretne subjektivne okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja spornog ugovora isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredbe člana 28. ZOO-a, što bi predmetni ugovor o kupoprodaji činilo ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO-a.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot mišljenju apelanata, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na štetu apelanata, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Dakle, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini i uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Osnovni, Okružni i Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su sudovi svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO-a, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju, utvrđivanju činjeničnog stanja predmeta i u primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. Stoga su navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

43. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim. Ostali navodi

44. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava takođe zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, niti je bilo procesnih propusta na koje su ukazivali apelanti, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentovane i jasne razloge.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2418/15 (M. I., A. A., T. Ž. i H. I.) | Sudska praksa | Aktio