Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2101/17 (E.H.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2101/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2101/17, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14),, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 005452 17 Rsž od 11. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sulejman Kadić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Rs 005452 17 Rsž od 11. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tužene ( Javna Zdravstvena Ustanova Banjsko-Rekreativni Centar „Aquaterm“ Olovo) je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da apelantu isplati iznos od 84,90 KM na ime troškova prevoza na posao i s posla za period od 24. oktobra do 5. novembra 2014. godine, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev, za isplatu iznosa od 5.504,92 KM, odbijen kao neosnovan.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora isplata naknade za prevoz na posao i s posla, odnosno isplata razlike isplaćivane i pripadajuće naknade u skladu sa Pravilnikom tuženog. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelant tvrdi da stanuje u Sarajevu i da iz Sarajeva dolazi na posao u Olovo i vraća se s posla u Sarajevo, te kako je cijena prevoza (i naknada za prevoz) veća od isplaćivane, apelant smatra da mu pripada navedena razlika (od 5. novembra 2011. do 5. novembra 2014. godine). Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u svrhu dokaza osnovanosti tužbenog zahtjeva uz tužbu priložio i tokom postupka proveo dokaz uvid i čitanje fotokopije „obavijesti" koju je izdao MUP Kantona Sarajevo od 24. oktobra 2014. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su predmetnom pismenu navedeni apelantovi lični podaci, podaci o prebivalištu i državljanstvu, ali ne i podatak od kada je apelant prijavljen na adresi u Novom Sarajevu, koji podatak je, prema ocjeni tog suda, ključni za odluku o apelantovom zahtjevu. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je cijeli sporni period imao prebivalište na adresi u općini Novo Sarajevo, što mu je bila obaveza u smislu odredaba čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da adekvatan dokaz, kojim je apelant mogao dokazati da cijeli sporni period ima prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi, jeste uvjerenje o prebivalištu u kojem je između ostalih naveden datum prijave prebivališta kao i sve eventualne promjene u vezi sa prebivalištem, ako ih je bilo, počev od prve prijave do datuma izdavanja. Međutim, Kantonalni sud je naveo da kako apelant nije proveo ovakav materijalni dokaz, jedino što je taj sud na temelju priložene obavijesti, a u vezi sa tužbenim zahtjevom, mogao priznati apelantu je period od datuma izdavanja obavijesti pa ubuduće. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, povrijedio odredbe člana 8. ZPP. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman