Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4767/15 (S. G.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Kazna
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4767/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. listopada 2017. godine u predmetu broj AP-4767/15, rješavajući apelaciju Siniše Glamočanina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Glamočanina podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 004396 15 Kž 2 od 29. rujna 2015. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 004396 15 Kv 2 od 16. rujna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša Glamočanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupaju Miodrag Stojanović i Dejan Bogdanović, odvjetnici iz Bijeljine, podnio je 28. listopada 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 004396 15 Kž 2 od 29. rujna 2015. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 004396 15 Kv 2 od 16. rujna 2015. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se odložiti sprovođenje pobijanog rješenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP-4767/15 od 8. prosinca 2015. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 004396 15 Kv 2 od 16. septembra 2015. godine apelantu je ostatak izrečene kazne zatvora u trajanju od dva mjeseca i 28 dana koju je trebao izdržati prema presudi Okružnog suda 12 0 004396 14 K od 6. veljače 2015. godine, zamijenjen za novčanu kaznu u iznosu od 8.800,00 KM koju je apelant dužan platiti u jednakim mjesečnim ratama u roku od jedne godine u mjesečnim iznosima od po 733,33 KM.
4. U svezi sa apelantovim zahtjevom za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom u dnevnim iznosima, Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 33. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) propisano da se izrečena kazna zatvora koja ne prelazi šest mjeseci može na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom shodno odredbi članka 36. st. 2. i 3. toga Zakona. Odredbom članka 36. stavak 3. KZ RS propisano je da će se novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svaki započetih 100,00 KM odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti dulji od šest mjeseci. U članku 35. stavak 4. KZ RS propisani su uvjeti za utvrđivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne tako što se uzima visina dnevnog dohotka počinitelja prema iznosu njegove tromjesečne neto plaće i njegova druga primanja kao i obiteljske obveze. Nadalje, u stavku 5. istog članka propisano je da ukoliko ne postoje naprijed navedeni podaci koji se odnose na izračunavanje dnevnog iznosa novčane kazne, novčanu kaznu sud izriče u određenom iznosu pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne. Dakle, iz smisla i pravnog značenja citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je utvrđivanje dnevnog iznosa novčane kazne obvezno u svakom slučaju. Ukoliko ne postoje podaci pomoću kojih se utvrđuje visina dnevnog iznosa, a koji su propisani u članku 35. stavak 4. KZ RS, nalaže se sudu da se novčana kazna izrekne u određenom iznosu pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne. Iz svih zakonskih odredbi kojima se regulira utvrđivanje visine novčane kazne, odnosno zamjena kazne zatvora za novčanu kaznu, proizlazi i obveza suda da u svakom konkretnom slučaju pored ocjene ispunjenosti uvjeta za utvrđivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, utvrdi da li će utvrđena novčana kazna ostvariti svrhu kažnjavanja.
5. U svezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da nije prihvatio apelantov zahtjev za utvrđivanje visine novčane kazne po dnevnim iznosima od 13,53 KM koji bi predstavljao jednu šezdesetinu prosječne neto plaće u vrijeme podnošenja zahtjeva, iz razloga što nisu ispunjeni uvjeti koji su propisani u članku 35. stavak 4. KZ RS. Naime, u konkretnom slučaju apelant ne ostvaruje dnevne dohotke u vidu neto plaće niti druge dohotke po osnovu drugih primanja, odnosno ne postoje podaci koji se odnose na mjesečnu neto plaću apelanta, pa predloženi mjesečni neto prihod nije pravilan jer se člankom 35. stavak 6. KZ RS samo propisuju najviši i najniži dnevni iznosi novčane kazne u slučaju kada postoje podaci na temelju kojih se može izračunati dnevni iznos, a u slučaju kada takvih podataka nema novčana kazna se izriče u određenom iznosu. Osim toga, apelant je sklapajući sporazum o priznanju krivnje, prihvatio izricanje kazne zatvora u trajanju od pet mjeseci. Dakle, apelant je dogovorio kaznu zatvora koja je i u vrijeme sklapanja sporazuma bila ispod zakonom propisanog minimuma, pa iz tih razloga, a i iz razloga naprijed navedenih u obrazloženju ovog rješenja sud nije prihvatio apelantov zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom koja bi bila određena po dnevnim iznosima. Stoga, Okružni sud je zaključio da se samo sa utvrđenim iznosom novčane kazne u visini od 8.800 KM može ostvariti svrha kažnjavanja, jer ne postoje podaci na temelju kojih bi se mogao izračunati dnevni iznos novčane kazne.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 K 004396 15 Kž 2 od 29. rujna 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena.
7. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se apelantovim žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak osporenog rješenja da se apelantu ostatak izrečene kazne zatvora u trajanju od dva mjeseca i 28 dana, zamjeni novčanom kaznom u iznosu od 8.800,00 KM. Naime, u konkretnom nisu ispunjeni uvjeti iz članka 35. stavak 4. KZ RS da bi se kazna zatvora zamijenila novčanom kaznom u dnevnim iznosima, jer nije moguće utvrditi visinu dnevnih iznosa. Okružni sud je, pozivajući se na odredbe članka 35. st. 4. i 5. KZ RS, pravilno utvrdio da apelant ne ostvaruje dohotke u vidu neto plaće niti druge dohotke po osnovu drugih primanja, pa prema tome, ne postoje podaci propisani u stavku 4. članka 35. KZ RS, na temelju kojih se može utvrditi visina dnevnog iznosa novčane kazne, zbog čega je apelantu, pravilno izrekao novčanu kaznu u određenom iznosu, kako je to propisano u stavku 5. članka 35. KZ RS.
8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/4.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant tvrdi da su redoviti sudovi pogrešno tumačili članak 35. stavak 4. KZ RS, istakavši da se ne može prihvatiti apelantov zahtjev za utvrđivanje novčane kazne u dnevnim iznosima jer apelant ne ostvaruje dnevne dohotke u vidu neto plaće niti druge dohotke po drugih primanja, te stoga, kako je navedeno, ne postoje podaci na temelju kojih bi mogao utvrditi dnevni iznos novčane kazne. Također, apelant smatra da se takvim tumačenjem relevantne zakonske norme vrši diskriminacija osoba po osnovu nezaposlenosti, jer se onemogućava nezaposlenim osobama i kao i osobama koje ne ostvaruju dohodak po nekom drugom osnovu, pravo na izricanje novčane kazne razmjerno njihovoj imovinskoj situaciji, što je u suprotnosti sa člankom II/4 Ustava BiH kojim je zabranjena diskriminacija po osnovu socijalnog porijekla, imovine ili drugom statusu. S tim u vezi apelant je ukazao na rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 014321 14 K od 16. listopada 2014. godine (koje nije dostavio uz apelaciju) i rješenje Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 056187 15 Kv od 9. rujna 2015. godine (kojemu nedostaje dio obrazloženja) a kojim je kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom u dnevnim iznosima koji su određeni u visini jedne šezdesetine prosječne mjesečne plaće zaposlenih u BiH, što je i apelant tažio. U svezi sa navedenim, apelant smatra da je u potpunosti neprihvatljivo tumačenje relevantnih norme od strane redovitih sudova prema kojem se osobama koja ne ostvaruju dohodak ne može izreći novčana kazna razmjerno njihovom imovinskom stanju, te su stoga i odluke redovitih sudova u ovom predmetu zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U svezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje da su redoviti sudovi donošenjem osporenih rješenja proizvoljno primijenili materijalno pravo zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud, a što je prihvaćeno i od strane Vrhovnog suda, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u svezi sa pitanjima zamjene kazne zatvora novčanom kaznom u slučajevima kada redoviti sudovi, na temelju dostavljenih podataka nisu mogli utvrditi visinu predloženih dnevnih iznosa, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-4568/16 od 11. siječnja 2017. godine i broj AP-3230/17 od 7. rujna 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/4.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
13. Ustavni sud dalje zapaža da apelant povredu prava iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Evropske konvencije vidi u proizvoljnom tumačenju odredbe članka 35. stavak 4. KZ RS, te s tim u vezi ukazuje na rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 014321 14 K od 16. listopada 2014. godine (koje nije dostavio uz apelaciju) i rješenje Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 056187 15 Kv od 9. rujna 2015. godine (kojemu nedostaje dio obrazloženja) a kojim je kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom u dnevnim iznosima koji su određeni u visini jedne šezdesetine prosječne mjesečne plaće zaposlenih u BiH.
14. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Europske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) i ukoliko taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o različitoj sudskoj praksi, zbog specifičnih okolnosti svakog pojedinog predmeta, ne mogu biti dokaz da je on diskriminiran, pa čak i slučaju da je isti Okružni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne bi predstavljalo diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji zakonska obveza da se slijedi svaka praksa (kao i da jedan predmet nije „praksa“), pa čak ni od strane istog suda, pogotovo ako ta „različita praksa“ nije očigledna i ne prouzrokuje probleme u smislu povrede pravne sigurnosti kao izraza vladavine prava (vidjeti odluka Ustavnog suda broj AP-4414/16 od 15. veljače 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
15. U vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je koristio podnošenjem žalbe o kojoj je meritorno odlučeno. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost pravnog lijeka, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz članka 13. Europske konvencije.
16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman