Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4050/17 (M.B.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4050/17

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4050/17, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. listopada 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 11. kolovoza 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 26. rujna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 11. kolovoza 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 29. rujna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 11. listopada, a Tužiteljstvo BiH 5. listopada 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 11. kolovoza 2017. godine utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju zadržavanje apelanta u pritvoru, i to iz razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka a) Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu:

ZKPBiH).

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH Presudom broj S1 1 K 020032 17 Kž 11 od 14. travnja 2017. godine potvrdio osuđujući dio prvostupanjske presude, te točku 5. oslobađajućeg dijela iste i odluku o kazni kojom je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina. Prvostupanjska presuda je ukinuta u odnosu na toč. 1.-4. oslobađajućeg dijela i određeno je održavanje glavnog pretresa pred Sudom BiH.

7. Nakon ukidanja dijela prvostupanjske presude, Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 020032 17 Kž 11 od 14. travnja 2017. godine apelantu produljio pritvor iz razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH koji, prema ovom rješenju, može trajati do okončanja pretresa pred Sudom BiH, a najdulje jednu godinu, tj. do 14. travnja 2018. godine.

8. Rukovodeći se člankom 317. stavak 1. i člankom 137. stavak 1. ZKPBiH, Sud BiH je preispitao da li okolnosti iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH i dalje opravdavaju pritvor protiv apelanta.

9. U prilog zaključku o postojanju utemeljene sumnje Sud BiH je istaknuo da je prvostupanjskom presudom apelant proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a koja je postala djelomično pravomoćna potvrđivanjem osuđujućeg dijela, te točke 5. oslobađajućeg dijela i odluke o kazni.

10. U svezi s postojanjem razloga za produljenje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, Sud BiH je istaknuo da je apelant pravomoćno osuđen za navedeno kazneno djelo i da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina, pa da je apelant, svjestan težine kaznene sankcije i neminovnosti njezinog izdržavanja, dodatno motiviran da bjekstvom izbjegne daljnje procesuiranje. Nadalje, Sud BiH je cijenio i činjenicu da apelant, pored državljanstva BiH, ima i državljanstvo Republike Hrvatske koja ne izručuje vlastite državljane. Sud BiH je također cijenio i činjenicu da apelant ima prijavljeno prebivalište u Frankfurtu, SR Njemačka gdje je ranije živio i radio. Cijeneći sve navedene okolnosti u uzajamnoj vezi, Sud BiH je zaključio da i dalje postoje razlozi da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, bez poteškoća mogao napustiti BiH i postati nedostupan organima kaznenog gonjenja.

11. Sud BiH je u skladu sa člankom 123. stavak 2. ZKPBiH, kao i člankom 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera za osiguranje apelantovog prisustva i nesmetano vođenje kaznenog postupka, te cijeneći naprijed navedene okolnosti zaključio da se navedena svrha u ovom trenutku može postići samo mjerom pritvora.

12. U pouci o pravnom lijeku naznačeno je da protiv ovog rješenja nije dozvoljen priziv. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

14. Apelant ističe da posjedovanje dvojnog državljanstva, samo po sebi, nije dovoljan razlog da se pritvor produlji zbog opasnosti od bjekstva. U ovom dijelu, također, ističe i da u Republici Hrvatskoj nema nikakvu imovinu, kao i da nema poslovne odnose s bilo kim u Republici Hrvatskoj. Nadalje ističe da činjenica da je boravio i radio u Njemačkoj gdje je, nakon što je lišen slobode, dobio otkaz također ne govori u prilog zaključku o opasnosti od bjekstva. U svezi s tim je istaknuo da postoji visok stupanj suradnje između Njemačke i BiH u procesuiranju počinitelja kaznenih djela. Također je istaknuo i da se sva njegova obitelj, uža i šira, kao i njegova imovina, nalaze u BiH odnosno u Orašju. Stoga, dvojno državljanstvo, bilo zasebno ili u kontekstu težine kaznenog djela i izrečene kazne, prema njegovom mišljenju, ne opravdava zaključak o opasnosti od bjekstva. Apelant, također, smatra da bi se njegovo prisustvo i efikasno vođenje kaznenog postupka moglo osigurati i određivanjem mjera zabrane.

b) Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja i primjenom članka 5. Europske konvencije zaključio da se mjerom pritvora, iako najstrožom, jedino može ostvariti svrha zbog koje je pritvor prvobitno i određen. Dalje je ukazano da je neutemeljena apelantova tvrdnja da se pritvor temelji samo na činjenici da apelant ima dvojno državljanstvo, te je ukazano na stajalište Europskog suda u predmetu Barfuss protiv Češke prema kojem dvojno državljanstvo, od kojih je jedno državljanstvo države koja ne izručuje svoje građene, a što je i apelantov slučaj, predstavlja valjan razlog za zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva. Također je ukazano i da je apelant pravomoćno osuđen, da mu je izrečena kazna zatvora od deset godina, a što može utjecati na njegovu motiviranost da pobjegne, te u svezi s tim da je pred Sudom BiH u tijeku glavni pretres.

16. Tužiteljstvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaknulo da je Sud BiH pravilno ocijenio okolnosti koje govore u prilog zaključku da su se ispunili uvjeti iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH za produljenje pritvora apelantu. Tužiteljstvo BiH je, pored ostalog, ukazalo i da, prema apelantovoj izjavi, njegova obitelj, supruga i dvoje malodobne djece koja idu u školu, žive u Frankfurtu, Njemačka, te da apelant ima prijavljeno prebivalište u Frankfurtu.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 132.

Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, (...)

Članak 137.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(...)

Članak 138.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude (...)

(3) Poslije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najdulje još devet mjeseci. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga žalbeno vijeće pritvor može produljiti za još najdulje šest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostupanjska presuda kojom se prvostupanjska presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženik pustiti na slobodu. Ako u propisanim rokovima bude izrečena drugostupanjska odluka kojom se prvostupanjska odluka ukida, pritvor može trajati najdulje još jednu godinu od izricanja drugostupanjske odluke.

(…) Članak 317.

Rasprava pred vijećem žalbenog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavnu raspravu u prvostupanjskom postupku smisleno se primjenjuju i na raspravu pred vijećem žalbenog odjeljenja.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 11. kolovoza 2017. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 11. kolovoza 2017. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 26. rujna 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz članka II/(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost osobe

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

24. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

(...)

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

(...)

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacije istog apelanta, podnesene protiv ranije donesenih rješenja Suda BiH o produljenju mjere pritvora apelantu, odlučivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3056/17 od 11. listopada 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je odbio kao neutemeljenu apelaciju u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi, a što ni apelant ne osporava u apelaciji, da je postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za produljenje mjere pritvora utemeljeno na činjenici da protiv apelanta egzistira u jednom dijelu pravomoćna presuda kojom je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

27. Apelant osporava rješenje Suda BiH glede postojanja posebnog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, okolnosti, razlozi i obrazloženja iz osporenog rješenja ne upućuju na postojanje ovog posebnog pritvorskog razloga. Također smatra i da se svrha osiguranja njegovog prisustva i efikasnog vođenja kaznenog postupka mogla postići i izricanjem mjera zabrane.

28. Ustavni sud zapaža da je člankom 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH propisano da se pritvor može odrediti ako se osoba krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

29. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne čimbenike koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu čimbenika koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, obiteljskih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi kazneni postupak (vidi Europski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. veljače 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, točka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. listopada 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, točka 58.). Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na temelju kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svaku osumnjičenu osobu koja posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. rujna 2010. godine, točka 48., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da osoba nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta, sama po sebi, također ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Europski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. veljače 2005. godine, stavak 64.). Najzad, opasnost od bjekstva nužno otpada i protekom vremena koje je osumnjičeni odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu za slučaj osude na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi Europski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. lipnja 1968. godine, stavak 10.).

30. Ustavni sud zapaža da iz osporenog rješenja proizlazi da je Sud BiH najprije cijenio činjenicu da apelant ima i državljanstvo Republike Hrvatske koja ne isporučuje svoje državljane. Nadalje, Sud BiH je imao u vidu da apelant ima prijavljeno prebivalište u Njemačkoj, gdje žive i njegova supruga i malodobna djeca koja tamo pohađaju školu. Stoga, činjenica da je apelant dobio otkaz u Njemačkoj nakon uhićenja, te da vlasti Njemačke i BiH imaju uspješnu suradnju u procesuiranju počinitelja kaznenih djela ne umanjuje značaj navedenih okolnosti i ne upućuje na njegove jače veze s BiH, kako tvrdi. Ovo tim prije i što svoje tvrdnje o čvrstim vezama s BiH apelant ni u postupku pred Sudom BiH, kao ni u apelaciji nije potkrijepio. Nadalje, Sud BiH je imao u vidu i konkretnu situaciju u kojoj se našao apelant, tj. da protiv njega u jednom dijelu egzistira već konačna odluka kojom je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora od deset godina, pa da je svjestan težine kaznene sankcije i neminovnosti njezinog izdržavanja, zbog čega nije nerazumno zaključiti da je dodatno motiviran da bjekstvom izbjegne daljnje procesuiranje za djela za koja je prvobitno bio oslobođen optužbi. Najzad, apelant ne tvrdi da je bilo koja od navedenih okolnosti u vrijeme odlučivanja o produljenju mjere pritvora prestala postojati, a zbog čega je Sud BiH i zaključio da se ista svrha, tj. osiguranje apelantovog prisustva i efikasno vođenje kaznenog postupka, ne bi mogla ostvariti izricanjem mjera zabrane.

31. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da konkretne okolnosti koje je, kako proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja, Sud BiH cijenio u njihovoj ukupnosti, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovode u pitanje zaključak da su ispunjeni uvjeti u smislu članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH za određivanje pritvora apelantu.

32. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelant tvrdi i da su osporenim rješenjem prekršene garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije i potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedenu povredu, osim nezadovoljstva odlukama o produljenju pritvora. Stoga, Ustavni sud, bez daljnje konkretizacije ovog navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenog rješenja, koje samo po sebi ni na koji način ne upućuju na navedenu povredu, nalazi da nema potrebe dalje se upuštati i razmatranje ovog navoda. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije kada je redovni sud, produljivši pritvor apelantu, uz postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za produljenje pritvora, dao jasne i argumentirane razloga i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4050/17 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio