Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3153/17 (F. O. i A. Ž.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Posjed
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3153/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3153/17, rješavajući apelacije Fikreta Omića i Anice Župarić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Fikret Omić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 042071 16 Gž od 16. marta 2017. godine i Anica Župarić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 042562 17 Gž od 27. juna 2017. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3153/17
1. Fikret Omić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Matuzića, podnio je 24. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 042071 16 Gž od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ga smetali tuženi (R. B. i M. B.) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu objekata (preciznije navedeni i označeni u izreci prvostepenog rješenja) na način što su 4. septembra 2015. godine na parceli (preciznije navedena u izreci prvostepenog rješenja) zatvorili dovod vode na cijevi koja ide prema apelantovoj porodičnoj kući i plastenicima i tako ga onemogućili u dotadašnjem korištenju porodične kuće i plastenika, te da se naloži tuženima da odmah prestanu i ubuduće se uzdrže da na ovakav ili sličan način smetaju apelanta u posjedu porodične kuće i plastenika, kao i da im se zabrani takvo i slično smetanje i naloži uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je apelant u toku postupka tvrdio da vodovodne cijevi kojima se vodom snabdijeva njegova kuća i plastenici prolaze preko nekretnine tuženih, koji su vršili otkopavanje na određenoj lokaciji, kojom prilikom su vodovodnu cijev presjekli ili zatvorili, zbog čega je došlo do prekida u snabdijevanju vodom. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da su tuženi svojim radnjama izvršili smetanje na način kako je to tvrdio apelant, a što je bila njegova obaveza u skladu sa odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da nije sporna činjenica da je apelantu prekinut dovod snabdijevanja vodom, koje činjenice nisu osporavali tuženi, ali da je sporno da li su tuženi na način kako je navedeno u tužbi prekinuli snabdijevanje vodom, što je trebalo biti predmet dokazivanja. Kantonalni sud je ukazao da je na licu mjesta provjerena apelantova tvrdnja i to ponovnim iskopavanjem predmetne lokacije, ali da tom prilikom nisu pronađene vodovodne cijevi, dok se iz stanja spisa ne može utvrditi na kojoj se lokaciji nalaze vodovodne cijevi i da li one uopšte prelaze preko parcele tuženih. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovano odbio apelantov prijedlog za dopunsko vještačenje, iz razloga što u konkretnoj situaciji ne postoji nikakva projektna dokumentacija u vezi vodovoda, zbog čega se ne mogu utvrditi ključne tačke da bi se uz upotrebu odgovarajućeg aparata utvrdilo prisustvo vode, odnosno otkrila lokacija vodovodnih cijevi, što je potvrdio vještak građevinske struke na glavnoj raspravi.
AP-3631/17
3. Anica Župarić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Orašja, koju zastupa Marijan Ivanović, advokat iz Orašja, podnijela je 23. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 042562 17 Gž od 27. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelantkinja 2. aprila 2016. godine smetala tužitelja A. D. u mirnom i faktičkom korištenju prava prolaza i služnosti puta, a radi prilaza nekretninama tužitelja (preciznije označene u izreci prvostepenog rješenja), tako što je uz pomoć pokojnog brata M. D. na prolaz nasula veliku količinu zemlje, posadila povrće i postavila novu ogradu i kapiju preko prolaza i onemogućila prolaz tužitelju do njegovih parcela, te je naloženo apelantkinji da odmah uspostavi prijašnje stanje na način da ukloni nasutu zemlju, ogradu i kapiju sa puta, te joj je zabranjeno svako ovako ili slično smetanje prava prolaza i služnosti puta.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora smetanje posjeda prava služnosti i da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je utvrđivao faktičko stanje posljednjeg mirnog posjeda, a ne i utvrđivanje prava služnosti puta preko apelantkinjine parcele. Dalje, Kantonalni sud je naveo da tužitelj suštinski traži posjedovnu zaštitu i to posjeda prava služnosti. Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju bitna činjenica je li tužitelj faktički koristio sporni put i na koji način, a koji zaključak crpi iz odredaba člana 331. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, kojim je određeno da sud pruža zaštitu posjeda u posebnom hitnom postupku prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni osnov posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. Prvostepeni sud je naveo da je tužitelj posjednik predmetnih nekretnina (povlasne nekretnine), a da je apelantkinja posjednik nekretnine (poslužna nekretnina). Općinski sud je naveo da je tužitelj, a prije njega i njegov otac, koristio povlasne nekretnine dugi niz godina (za poljoprivrednu obradu), te da je tužitelj poslužnu nekretninu koristio pješice i provozio poljoprivrednu mehanizaciju radi pristupa svojim nekretninama. Prvostepeni sud je naveo da je po apelantkinjinom nalogu na njenu poslužnu parcelu nasuto 3-4 kamiona zemlje, zasađen vrt i postavljena dodatna ograda. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je, nasuprot žalbenim navodima apelantkinje, prvostepeni sud pravilno utvrdio da je navedenim radnjama apelantkinja izvršila smetanje tužitelja u mirnom posjedu prava stvarne služnosti puta preko njene parcele, te ga onemogućila da pristupi na njegove povlasne parcele kako je to činio do preduzetog čina smetanja.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-3153/17 i AP-3631/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3153/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na život itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali dovoljno detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman