Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1116/15 (B. G.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Utvrđivanje/osporavanje očinstva
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Bračna stečevina
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku · čl. 272
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1116/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1116/15, rješavajući apelaciju Bora Gvozdenovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Bora Gvozdenovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000883 14 Gž 2 od 15. januara 2015. godine.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Boru Gvozdenoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Boru Gvozdenoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Bora Gvozdenovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000883 14 Gž 2 od 15. januara 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bore Gvozdenović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vidovog Sela – Drvar, podnio je 12. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 P 000883 14 Gž 2 od 15. januara 2015. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Livnu – Odjeljenje suda u Drvaru (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i Stane Gvozdenović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 9. juna 2016. godine i 26. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Opštinski sud i tužiteljica su u periodu od 14. juna 2016. godine do 24. avgusta 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužiteljica je 26. oktobra 2009. godine podnijela tužbu protiv apelanta, kojom je tražila da se utvrdi da je za vrijeme njihove bračne zajednice stekla nepokretnosti (zemljišne parcele, porodična kuća i pomoćni objekti; u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) sa po 1/2 dijela. U odgovoru na tužbu od 17. decembra 2009. godine apelant je osporio tužbene navode, postavljajući pri tom i protivtužbeni zahtjev za utvrđenje očinstva, odnosno da se utvrdi da li je on biološki otac djeteta (kćerke) koja je rođena za vrijeme trajanja braka među parničnim strankama.
6. Rješenjem Opštinskog suda broj 068-1-P-09-000 056 od 12. januara 2010. godine apelant je pozvan da ispravi i dopuni svoju protivtužbu, što je on učinio podneskom od 9. februara 2010. godine.
7. Rješenjem Opštinskog suda broj 068-1-P-09-000 056 od 9. marta 2010. godine odbačena je kao nepotpuna apelantova protivtužba. Protiv ovog rješenja Opštinskog suda apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 10 0 P 000883 10 Gž od 14. juna 2010. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Opštinskom sudu na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant postupio prema rješenju Opštinskog suda od 12. januara 2010. godine na način da je dostavio ispravljenu i dopunjenu protivtužbu. Stoga je Kantonalni sud naveo da će prvostepeni sud u ponovnom postupku meritorno odlučiti u ovoj pravnoj stvari kako po tužbi tako i po protivtužbi.
9. Presudom Opštinskog suda broj 68 1 P 004302 09 P od 30. maja 2014. godine usvojen je u cijelosti tužiteljicin tužbeni zahtjev, a odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev.
10. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je među parničnim strankama nesporna činjenica da su bili u braku od 1968. godine i da je 1973. godine u braku rođeno dijete (kćerka). Nadalje je među parničnim strankama nesporno da je presudom Opštinskog suda od 9. novembra 2007. godine razveden brak među parničnim strankama. Takođe, među parničnim strankama nije sporno da je apelant posjednik predmetnih nepokretnosti s 1/2 dijela, a što je potvrđeno uvidom u posjedovni list. Takođe, nije sporno ni da su parnične stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice sagradile porodičnu kuću i pomoćne objekte u sklopu predmetnih nepokretnosti.
11. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev Opštinski sud je istakao da je iz apelantovih navoda datih na zapisnik s ročišta za glavnu raspravu od 3. aprila 2013. godine utvrđeno da u pogledu bračne stečevine-predmetnih nepokretnosti među parničnim strankama nije ništa sporno, ali da apelant ne želi da se riješi sporni odnos u vezi s bračnom stečevinom dok se ne riješi njegova protivtužba u vezi s utvrđivanjem njegovog očinstva nad djetetom (kćerkom). Nadalje je Opštinski sud naveo da su za nastanak zajedničke imovine bračnih drugova, prema članu 251 stav 1 Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: PZ), relevantne dvije pretpostavke. Prva – da je riječ o imovini koju su supružnici stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i druga – prihodi iz te imovine. S obzirom na apelantove navode da bračna stečevina nije sporna, Opštinski sud je istakao da je predmetna imovina zajednička imovina apelanta i tužiteljice. Dakle, Opštinski sud je naveo da je nesporno da su se u konkretnom slučaju ostvarile sve pretpostavke iz člana 251 stav 1 PZ, pa je stoga u cijelosti usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev.
12. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Opštinski sud je istakao da on nije u vezi s tužbenim zahtjevom, jer utvrđivanje bračne stečevine nije vezano za utvrđivanje očinstva. Isto tako, apelant ne ističe protivtužbeni zahtjev koji se uzajamno može „prebiti“ s tužbenim zahtjevom jer niti tužiteljica niti apelant ne podnose kondemnatorne zahtjeve koji se uzajamno mogu prebiti. Takođe, apelant ne podnosi protivtužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu, jer bračna stečevina se može utvrditi i bez utvrđivanja očinstva. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je naveo da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 P 000883 14 Gž 2 od 15. januara 2015. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena (u dijelu u kojem je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev) na način da se apelantova protivtužba odbacuje, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je presudom Opštinskog suda od 9. novembra 2007. godine razveden brak zaključen među parničnim strankama 1968. godine, da je u braku rođeno dijete (kćerka) koje je u vrijeme podnošenja tužbe i brakorazvodne parnice bilo punoljetna osoba. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je apelant posjednik predmetnih nepokretnosti sa 1/2 dijela, da je na glavnoj raspravi održanoj 3. aprila 2013. godine apelant naveo da nije ništa sporno u vezi s predmetnim nepokretnostima, ističući da ne želi da se riješi spor o utvrđivanju bračne stečevine dok se ne riješi njegova protivtužba. Zatim je Kantonalni sud naveo da su se parnične stranke na istom ročištu odrekle saslušanja svjedoka predloženih na pripremnom ročištu i da je apelant u završnom izlaganju na glavnoj raspravi održanoj 10. aprila 2014. godine priznao tužiteljicin tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 251 stav 1 PZ, koja definiše bračnu stečevinu kao imovinu koju su supružnici stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihode iz te imovine. Novi PZ napustio je ranija pravila da je bračna imovina zajednička nepodijeljena imovina u kojoj svaki supružnik može tražiti da se utvrde udjeli prema doprinosu supružnika u sticanju te zajedničke imovine. Nadalje, odredbom člana 252 stav 1 novog PZ propisano je da je bračna imovina susvojina supružnika s dijelovima od po ½ dijela, ali da supružnici mogu bračnim ugovorom odrediti i drugačije. Polazeći od činjeničnog utvrđenja da su parnične stranke kao bračni supružnici radom za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli predmetne nepokretnosti, da su u braku živjeli od 25. avgusta 1968. godine do 9. novembra 2007.godine u kojem je rođeno i dijete, te imajući u vidu činjenicu da je apelant priznao tužiteljicin tužbeni zahtjev, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je utvrdio da su udjeli tužiteljice i apelanta kao bračnih drugova jednaki i da iznose po 1/2 dijela s obzirom na to da oni nisu ugovorom odredili drugačije.
15. Nadalje je Kantonalni sud naveo da je apelant protivtužbom tražio da se utvrdi da on nije biološki otac djeteta (kćerke). S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se zahtjevi mogu kumulativno isticati u jednoj tužbi samo kada je za sve zahtjeve predviđena ista vrsta postupka, a u konkretnom slučaju pored tužbe za utvrđivanje bračne stečevine ne može se isticati protivtužba kojom se traži da se utvrdi da apelant nije biološki otac djeteta (kćerke), jer se ne radi o istoj vrsti postupka. Spor o osporavanju očinstva je poseban parnični postupak (član 82 PZ) i radnje u tim postupcima preduzimaju se hitno (član 273 PZ). Stoga je Kantonalni sud naveo da je apelantovu žalbu valjalo djelimično uvažiti i prvostepenu presudu, kojom je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da on nije biološki otac djeteta, preinačiti i protivtužbu odbaciti, jer apelant može samostalnom tužbom u posebnom postupku osporavati očinstvo.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, povredu navedenog prava apelant vidi u načinu na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo kako u pogledu odluke o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu tako i u pogledu odluke o njegovom protivtužbenom zahtjevu. Takođe, apelant ukazuje i na dužinu trajanja predmetnog postupka, ukazujući na „besprimjereno“ odugovlačenje postupka Opštinskog suda.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.
18. Opštinski sud je prvenstveno opisao hronološki tok predmetnog postupka, te naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
19. Tužiteljica je navela da je predmetna apelacija neosnovana jer apelant nije dokazao da je došlo do kršenja ustavom zaštićenih prava, niti da on snosi bilo kakve posljedice kršenja tih prava. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije u cijelosti. V.Relevantni propisi
20. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 82. st. 1. i 3.
1) Muž majke može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka, ako smatra da mu nije otac.
3) Tužba iz st. 1. i 2. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za činjenicu koja dovodi u sumnju očinstvo.
Član 251. stav 1.
1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. stav 1.
1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
Član 272. stav 2.
2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: sporovi o utvrđivanju ili osporavanju materinstva ili očinstva [...].
Član 273. stav 1.
1) Radnje u postupcima iz člana 272. ovog Zakona poduzimaju se hitno.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantni dio glasi:
Član 10.
(1) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena presuda Kantonalnog suda broj 10 0 P 000883 14 Gž 2 od 15. januara 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 21. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 12. marta 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .
a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
29. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud prije svega konstatuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu za utvrđenje bračne stečevine, te apelantovom protivtužbenom zahtjevu za utvrđenje očinstva (postupak u kojem se radnje preduzimaju hitno – član 273 stav 1 PZ). Nadalje, Ustavni sud nalazi da je tužba podnesena 26. oktobra 2009. godine, a da je postupak okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda od 15. januara 2015. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao nešto duže od pet godina. U tom periodu Ustavni sud zapaža da se predmet najduže nalazio pred Opštinskim sudom, oko četiri i po godine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud prvobitno apelantovu protivtužbu neopravdano vratio na ispravku i dopunu, te kasnije odbacio kao nepotpunu (rješenjem od 9. marta 2010. godine). Na neopravdanost ovakvog postupanja Opštinskog suda je ukazano rješenjem Kantonalnog suda od 14. juna 2010. godine, kojim je ukinuto prvostepeno rješenje Opštinskog suda od 9. marta 2010. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak i odlučenje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Opštinskom sudu u ponovnom postupku trebalo preko tri i po godine da meritorno odluči, tj. donese prvostepenu presudu od 30. maja 2014. godine. Na drugoj strani, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovim žalbama (protiv prvostepenog rješenja od 9. marta 2010. godine i prvostepene presude od 30. maja 2014. godine) postupao s primjerenom ažurnošću. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka, za šta odlučujuću odgovornost snosi Opštinski sud pred kojim se postupak najduže vodio, a koji za navedeno u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge.
30. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj odluci broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine, st. 22-29, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3628/16 od 18. jula 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), između ostalog, naložio „predsjedniku Opštinskog suda u Livnu da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“.
Pitanje naknade nematerijalne štete
32. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
34. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Kantona 10, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava
35. Apelant smatra da je Kantonalni sud osporenom odlukom proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora tužiteljicin zahtjev za utvrđenje da je predmetna imovina zajednička imovina nje i apelanta (stečena tokom trajanja njihove bračne zajednice), te apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđenje očinstva nad njihovim djetetom (kćerkom). U odnosu na tužiteljicin tužbeni zahtjev, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud potvrdio odlučenje Opštinskog suda u tom dijelu, zasnivajući osnovanost tog zahtjeva prvenstveno na relevantnim odredbama PZ (član 251 stav 1 i član 252 stav 1), na činjenici da su parnične stranke kao bračni supružnici radom za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli predmetne nepokretnosti, te apelantovoj saglasnosti s tužiteljicinim tužbenim zahtjevom (ročište od 3. aprila 2013. godine), odnosno njegovom priznanju (glavna rasprava od 10. aprila 2014. godine). S druge strane, iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Kantonalni sud apelantov protivtužbeni zahtjev odbacio zbog toga što tužbeni i protivtužbeni zahtjevi svojom prirodom ne korespondiraju da bi se o njima moglo odlučiti u istom postupku jednom odlukom, budući da je postupak za utvrđenje očinstva poseban parnični postupak hitne prirode (član 82, član 272 stav 2 i član 273 stav 1 PZ), koji apelant ima mogućnost pokrenuti samostalnom tužbom u posebnom postupku.
38. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentovane razloge kako u pogledu osnovanosti tužiteljicinog tužbenog zahtjeva tako i u pogledu odbacivanja apelantove protivtužbe, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak od podnošenja tužbe do donošenja osporene odluke Kantonalnog suda trajao nešto duže od pet godina, za šta odlučujuću odgovornost snosi Opštinski sud pred kojim se postupak vodio oko četiri i po godine. Osim toga, Ustavni sud smatra da je trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
41. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Kantonalni sud primijenio pravo u osporenoj odluci.
42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman