Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2388/17 (P. K., M. P., J. L., A. N., R. K., R. B. i K. I.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2388/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2388/17, rješavajući apelacije Pere Kristića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Pero Kristić, Marinko Poljaković, Jozo Lovrić, Ambroz Nikolić i Ratko Klicić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 006982 14 Rev od 16. marta 2017.
godine;
Rusmir Badžak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 045523 15 Rev od 4. aprila 2017.
godine i Kruno Ilić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 041863 14 Rev od 4. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2388/17
1. Pero Kristić, Marinko Poljaković, Jozo Lovrić, Ambroz Nikolić i Ratko Klicić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnijeli su 12. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 006982 14 Rev od 16. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da im na ime naknade nematerijalne štete zbog lišenja slobode u utuženom periodu isplate određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora zahtjev apelanata da im tužene na ime naknade nematerijalne štete zbog lišenja slobode u utuženom periodu nadoknade nematerijalnu štetu u tačno određenim novčanim iznosima, sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su tužitelji bili pripadnici HVO-a i apelant Marinko Poljaković kao civilno lice, da su bili zarobljeni od strane pripadnika Armije R BiH u periodu 1993/94 godine, a da su tužbu podnijeli 19. marta 2009. godine. Vrhovni sud je naveo da budući da tužitelji podnose tužbu protiv pravnih lica čiji organ je bila Armija RBiH (ne ulazeći u ocjenu prigovora pasivne legitimacije) proizilazi da je osnov tužbenog zahtjeva zasnovan na odredbama člana 172. stav l. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO) tj. odgovornosti pravnog lica za štetu koju učini njegov organ u vršenju svojih funkcija ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Vrhovni sud je ukazao da prema članu 376. stav 1. ZOO-a, potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da proizilazi da su za potraživanje naknade štete protiv pravnog lica trebali tužbu podnijeti u roku od 3 godine od nastanka štete, što u konkretnom slučaju nije urađeno već je tužba podnijeta nakon 15 godina. Vrhovni sud je, također, ukazao da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je dalje ukazao da se privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti, jer u konkretnom slučaju Federacija Bosne i Hercegovine je pravno lice za koje nije utvrđeno da je odgovorno za izvršenje bilo kakvog krivičnog djela, pa čak nije dokazano da je krivično djelo izvršeno ni od trećeg lica. AP-2779/17
3. Rusmir Badžak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adonisa Đuliman advokat iz Mostara, podnio je 3. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 045523 15 Rev od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog lišenja slobode od strane pripdanika HVO-a u utuženom periodu isplati određeni novčani iznos.
4. Predmet tužbe je zahtjev apelanta kojim traži naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio kao zatočenik u logoru Heliodrom u periodu od 30. juna do 22. decembra 1993. godine. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je ukazao da navedena odredba može se primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom protiv osoba koje su konkretno počinile takva krivična djela. Vrhovni sud je dalje ukazao da apelant nije dokazao u konkretnom slučaju postojanje osuđujuće krivične presude, kojom je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost izvršioca i da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti, već zastrani rok propisan odredboma člana 376. ZOO-a. Naime, u obrazloženju drugostepenog suda je navedeno da kako je sporna šteta nastala u ratu, to je početak roka zastarjelosti trebalo računati od kada je prestala neposredna ratna opasnost (23. decembra 1996. godine), jer je od tada apelantu bio omogućen pristup sudu. Drugostepeni sud je također ukazao da s obzirom da je tužba podnesena 23. maja 2008. godine, ovo potraživanje je zastarjelo u smislu člana 376. stav 1. ZOO (protekom subjektivnog trogodišnjeg roka - 23. decembra 1999. godine), kao i u smislu člana 376. stav 2. ZOO (protekom objektivnog petogodišnjeg roka- 23. decembra 2001. godine).
AP-3036/17
5. Kruno Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa advokatsko društvo Petrušić - Co d.o.o. Zenica, podnio je 17. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 43 0 P 041863 14 Rev od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog lišenja slobode u utuženom periodu isplate određeni novčani iznos.
6. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora zahtjev tužitelja među kojima je i apelant da im tužene, na ime naknade nematerijalne štete zbog lišenja slobode u utuženom periodu nadoknadi nematerijalnu štetu u tačno određenim novčanim iznosima, sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su tužitelji bili pripadnici HVO-a, da su bili zarobljeni od strane pripadnika Armije R BiH u vrijeme sukoba između Armije R BiH i HVO-a (apelant je zarobljen 24. juna 1993. godine u Žepču) i da su nakon zarobljavanja tužitelji bili prevezeni u KPD Zenica u kome su boravili do razmjene (apelant je 4. avgusta 1993. godine razmjenjen). Vrhovni sud je ukazo da tužitelji (među njima i apelant) nisu dokazali da im je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, na njihova potraživanja se ne može primijeniti privilegovani rok zastarjelosti potraživanja iz odredbi člana 377. ZOO-a, nego petogodišnji rok zastarjelosti potraživanja iz odredbi člana 376. stav 2. ZOO. Vrhovni sud je, također, ukazao da su tužitelji tužbu mogli podnijeti 23. decembra 1996. godine, kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, od kada i počinje teći rok zastarjelosti potraživanja, a kako su tužbu podnijeli 30. septembra 2010. godine, dakle nakon proteka petogodišnjeg roka iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO-a. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2388/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. pravo na život, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo lica da ne budu držana u ropstvu ili potčinjenosti, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na slobodu kretanja i prebivalište, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije itd.), kao da je došlo do povrede Ženevskih konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i civilima u ratnim uslovima, Konvencije UN protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, te prava iz Evropske konvencije o spriječavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
12. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana
377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman