Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3463/17 (P. S. i S. H.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalid
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3463/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3463/17, rješavajući apelacije Pere Slavnića i Sabita Hasića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Pero Slavnić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 002361 14 Uvp od 4. maja 2017. godine i Sabit Hasić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 008608 17 Uvl od 20. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3463/17

1. Pero Slavnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 10. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 002361 14 Uvp od 4. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantov zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta.

2. Vrhovni sud je naveo da je apelantu, na osnovu nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, a po osnovu neurotskog poremećaja težeg oblika i srčanih smetnji kao bolesti nastalih za vrijeme vršenja vojne dužnosti u oružanim snagama Republike Srpske i po osnovu težeg oboljenja kičmenog stuba kao oboljenja pogoršanog za vrijeme vršenja vojne dužnosti u oružanim snagama, priznat status ratnog vojnog invalida V kategorije sa 70% invaliditeta. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, budući da je u postupku utvrđeno da se u apelantovom slučaju radi o vojnom invaliditetu koji je utvrđen na osnovu bolesti iz člana 40. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), te da su navedene bolesti apelanta nepoznatog uzroka, u smislu odredbe člana 102. stav 3. istog zakona, zahtjev za utvrđivanje novog procenta ne može se podnijeti, zbog čega je isti odbačen. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 102. stav 1. Zakona o pravima boraca propisano da ako kod ratnog vojnog invalida dođe do pogoršanja stanja u vezi sa utvrđenim stepenom vojnog invaliditeta, on može podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta, ali ne prije isteka tri godine od dana konačne ocjene ljekarske komisije kojom mu je utvrđen ili potvrđen postojeći procenat invalidnosti, dok je stavom 3. ovog člana, propisano da zahtjev za utvrđivanje novog procenta u smislu stava 1. ovog člana ne može se podnijeti ukoliko je vojni invaliditet utvrđen na osnovu bolesti iz člana 40. stav 3. ovog zakona. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 40. stav 3. ovog zakona, kojim je propisano da pri utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta povodom pogoršane bolesti i bolesti nepoznate ili multifaktorijalne etiologije uzima se odgovarajući procenat od cjelokupnog oštećenja organizma, s obzirom na prirodu bolesti, njen razvitak, trajanje i težinu ratnih napora, godine starosti i druge okolnosti koje su u pojedinim slučajevima mogle uticati na bolest. S obzirom na pomenute odredbe materijalnog prava, te da je u upravnom postupku na pravilan način utvrđeno da je kod apelanta utvrđen vojni invaliditet po osnovu bolesti iz člana 40. stav 3. Zakona o pravima boraca, a što čini zahtjev nedozvoljenim, kao i da apelant nije argumentovano osporio utvrđene činjenice, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanta da nije bilo razloga za odbacivanje zahtjeva.

AP-3602/17

3. Sabit Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić advokat iz Zenice, podnio je 23. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 008608 17 Uvl od 20. jula 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za izdavanje novog rješenja o procentu invalidnosti po osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije od 5. septembra 2016. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je konačnim rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata 2015. godine apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, trajno po osnovu bolesti. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 11. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) kojim je propisano da se pri utvrđivanju procenta invaliditetima licima kod kojih je pod okolnostima iz člana 3. istog Zakona nastupilo oštećenje organizma po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod tim okolnostima, uzima odgovarajući procent od cjelokupnog oštećenja organizma, s tim da po tom osnovu utvrđeni procent oštećenja organizma ne može iznositi više od 100% invaliditeta II grupe, a uzimajući obzir prirodu bolesti i njen razvoj, trajanje i težinu ratnih napora, odnosno napora pri vršenju vojne službe u Oružanim snagama, s obzirom na druge okolnosti koje su u pojedinom slučaju uticale na pogoršanje bolesti. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je stavom 2. istog člana Zakona propisano da procenat vojnog invaliditeta koji je utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa stavom 1. ovog člana ne može se kasnije povećavati, bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da, budući da je u konkretnom slučaju apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, trajno po osnovu bolesti, a uz primjenu člana 11. Zakona o pravima branilaca, procenat vojnog invaliditeta koji je apelantu utvrđen konačnim rješenjem ne može se kasnije povećavati, bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma, apelantov zahtjev je neosnovan. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3463/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima boraca, odnosno Zakon o pravima branilaca, u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3463/17 (P. S. i S. H.) | Sudska praksa | Aktio