Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1504/17 (Ž. S., M. Š., Ž. K. i G. B.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1504/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1504/17, rješavajući apelacije Željka Sušića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željko Sušić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040475 17 Rsž od 22. februara 2017. godine, Martin Šošić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040253 17 Rsž od 27. februara 2017. godine, Željko Kopić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040261 17 Rsž od 19. juna 2017. godine i Goranka Bijelić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040213 17 Rsž od 20. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1504/17

1. Željko Sušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 040475 17 Rsž od 22. februara 2017. godine.

AP-1505/17

2. Martin Šošić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Oštre Luke, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040253 17 Rsž od 27. februara 2017. godine.

AP-3820/17

3. Željko Kopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Oštre Luke, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040261 17 Rsž od 19. juna 2017. godine.

AP-3823/17

4. Goranka Bijelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Odžaka, koju zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnijela je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040213 17 Rsž od 20. juna 2017. godine.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1504/17.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

7. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama odbijeni su I-postavljeni tužbeni zahtjevi apelanata, kojim su tražili da im tuženi (Posavski kanton-Ministarstvo unutrašnjih poslova Posavskog kantona, u daljnjem tekstu: tuženi) na ime glavnog duga plati određene novčane iznose i da im isplati doprinose mirovinskog osiguranja na razliku neisplaćenih plaća, za određene vremenske periode, te je odbijen i II-postavljeni (alternativni) tužbeni zahtjev apelanata (koji je uređen prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke u vezi sa iznosom od 70% prosječne neto plaće u F BiH), kojim su tražili da im tuženi na ime glavnog duga plati određene novčane iznose (manje nego što su tražili I-postavljenim zahtjevom) i da im isplati doprinose mirovinskog osiguranja na razliku neisplaćenih plaća. Također, osporenim odlukama apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove postupaka.

8. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata uz zaključak da tuženi nije bio u obvezi apelantima obračunavati i isplaćivati plaću u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH, jer se isti na apelante ne mogu primijeniti, već se primjenjuje Zakon o namještenicima u organima državne službe F BiH. Kantonalni sud je pojasnio da apelanti nisu zaposleni u organima državne službe F BiH nego su, u utuženom periodu, bili zaposleni u MUP-u Posavskog kantona, pa se njihov status može definisati samo kroz Zakon o namještenicima u organima vlasti F BiH. Kantonalni sud je ocijenio da nepravilno punomoćnik apelanata tumači pojedine odredbe gore navedenih zakona. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je članom 1. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH propisano da se tim zakonom uređuju plaće i naknade izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Federacija), državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije (u daljnjem tekstu: organ državne službe), pravobranitelja, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca stražara u kazneno popravnim zavodima Federacije, te primjena tog Zakona u Kantonima, gradovima i općinama u Federaciji. Međutim, Kantonalni sud je naglasio da se odredbom člana 2. stav 1. tačka 4. tog Zakona tačno određuju pojmovi šta predstavlja „organ državne službe“ u koji nikako po radnom statusu ne spadaju apelanti, odnosno nisu uposleni u navedenim organima državne službe („organ državne službe“, u smislu tog zakona, predstavljaju federalna ministarstva, federalne uprave i federalne upravne organizacije). Kantonalni sud je ocijenio da se odredba iz člana 69. stav 1. tačka 3. navedenog Zakona odnosi na ranije određivanje plaća iz Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH za organe državne službe svih nivoa vlasti u Federaciji (Federalna ministarstva, Federalne uprave i Federalne upravne organizacije). Kantonalni sud je istakao da pogrešno apelanti u žalbi upravo ističu odredbu navedenog člana 69. smatrajući da upravo zbog toga apelantima treba obračunavati plaću na temelju odredaba Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH. Kantonalni sud je istakao da se neosnovano punomoćnik apelanata poziva i na odluku Vrhovnog suda F BiH od 9. juna 2016. godine iz razloga što se ista ne odnosi na namještenike (kao što su apelanti) nego se zaključak odnosi na policijske službenike. Također, u odnosu na apelanta Martina Šošića (AP-1505//17) Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni njegovi žalbeni navodi u vezi sa radno pravnim statusom apelanta kao policijskog službenika, s obzirom da je apelant u utuženom periodu imao status namještenika, jer je isti kao invalid II kategorije invalidnosti raspoređen na poslove i zadatke viši referent za upravljanje motornim vozilima i otpreme pošte u Upravi policije na temelju rješenja o raspoređivanju na drugi odgovarajući posao, a potom i rješenjem o raspoređivanju i postavljenju zatečenih namještenika na radno mjesto nakon stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjoj organizaciji, raspoređen i postavljen na radno mjesto viši samostalni referent, da je dakle u utuženom periodu apelant imao status namještenika. U konkretnim predmetima, prvostepeni sud je odluke o troškovima postupaka donio na osnovu odredaba člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku i u skladu sa Advokatskom tarifom u Federaciji BiH i odredbama člana 395. Zakona o parničnom postupku (koja propisuje da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo, te da u tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu). Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelanti su ukazali da je odredba člana

395. Zakona o parničnom postupku nezakonita i neustavna, jer su navedenom odredbom dosuđeni troškovi tuženom, a koje troškove tuženi uopšte nema, te da se radi o nepravičnoj zakonskoj odredbi. Apelanti smatraju da u situaciji kada kanton zastupa javni pravobranitelj, kanton nema trošak, da pravobraniteljstvo ne ispostavlja kantonu račun za zastupanje jer ga plaća za svoj rad nezavisno od zastupanja na sudu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnim slučajevima, a imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelacijama ponavljaju navode koje su isticali u žalbama (osim navoda vezanih za troškove postupka) protiv prvostepenih presuda, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluka o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. U pogledu navoda apelanata u vezi isplate troškova postupka tuženom, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da apelanti ove navode nisu isticali u toku redovnog sudskog postupka, odnosno u žalbama protiv prvostepenih presuda i tako pružili mogućnost Kantonalnom sudu da se izjasni o tim navodima, dakle prvi put ističu ove navode u apelacijama, te stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1504/17 (Ž. S., M. Š., Ž. K. i G. B.) | Sudska praksa | Aktio