Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1862/15 (S. R.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1862/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1862/15, rješavajući apelaciju Senijada Rakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senijada Rakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 060022 14 Rev od 29. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 004721 10 Gž od 18.

decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 017- 0-P-07-001966 od 14. juna 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senijad Raković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 16. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 060022 14 Rev od 29. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 004721 10 Gž od 18. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0- P-07-001966 od 14. juna 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tužiteljice Isabelle Raković, rođene Mujagić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), koju zastupa advokat Emira Imširević, zatraženo je 26. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 1. augusta do 18. augusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužiteljica je 2. novembra 2007. godine podnijela tužbu protiv tuženih Amira Rakovića, bivšeg supruga tužiteljice (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i njegovog brata, tj. apelanta, kao drugotuženog, radi utvrđivanja bračne stečevine.

6. Općinski sud je Presudom broj 017-0-P-07-001966 od 14. juna 2010. godine utvrdio da bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog sa dijelom od po ½ čine nekretnine, i to porodična stambena zgrada na sprat sa potkrovljem i pomoćnim objektom (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), sagrađene na zemljištu pobliže označenom u izreci presude, i ½ suvlasničkog dijela prvotuženog koju čini prilazni put, površine od 100 m2, te da će se u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude u zemljišnim knjigama tog suda i Katastru nekretnina Općine Bihać izvršiti upis suvlasničkog i suposjedničkog dijela na ime tužiteljice (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke presude tuženim je naloženo da tužiteljici predaju duplikat ključa ulaznih vrata predmetne nekretnine (kuće) i svih prostorija u njoj, te da joj predaju u suposjed (a ne u posjed) i na slobodno korištenje kuću, dok su stavom 3. izreke presude tuženi obavezani da tužiteljici solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.878,00 KM.

7. Stavom 4. izreke presude je odbijen zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj predaju u posjed (samo njoj lično) predmetu nekretninu (kuću) iz stava 2. izreke presude, a stavom 5. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o prenosu nekretnina broj OPU 1408/07 od 21. septembra 2007. godine, koji je ovjerila notarka Merhunisa Dedić iz Bihaća, i da se uspostavi zemljišnoknjižno i katastarsko stanje kakvo je bilo prije povođenja navedenog ugovora zaključenog između prvotuženog, kao prenosioca, i apelanta, kao primaoca. Stavom 6. izreke presude odbijen je preostali dio tužiteljicinog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog u iznosu od 4.819,84 KM. Istom presudom (stavom 7) odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da zemljište označeno kao u izreci presude i predmetne nekretnine izrađene na tom zemljištu predstavljaju njegovu posebnu imovinu, dok je stavom 8. izreke presude odbijen zahtjev tuženih kojim su tražili da se obaveže tužiteljica da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.800,00 KM.

8. Općinski sud je naveo da je prvotuženi istakao protivtužbeni zahtjev protiv tužiteljice, tvrdeći da su predmetne nekretnine njegova posebna imovina, s obzirom na način na koji ih je stekao. Nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanje parničnih stranaka, svjedoka, vještačenje vještaka geodetske struke, uvida u brojne materijalne dokaze), Općinski sud je utvrdio da su tužiteljica i prvotuženi zaključili brak 24. aprila 1995. godine, koji je razveden 2007. godine presudom Okružnog suda u Austriji, te da su tokom trajanja bračne zajednice stekli mldb. sina I.R., rođenog 7. juna 2002. godine. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je prvotuženi, kao kupac, sa Milanom Bičanom, kao prodavcem, 15. aprila 1996. godine zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnina broj OV 1898/96, čija je ugovorena cijena iznosila 5.000,00 KM, koju je prvotuženi prodavcu u cijelosti isplatio i stupio u njihov posjed, da su se aneksom na navedeni ugovor zaključenim 15. aprila 1996. godine prvotuženi i Milan Bičan naknadno sporazumjeli o pravu služnosti pristupnog puta u vlasništvu prodavca (Milana Bičana) u korist poslužnog dobra parcele prvotuženog. Općinski sud je izvršio vještačenje uviđajem na licu mjesta koje je proveo vještak, geometar Ibrahim Mujadžić, koji je sačinio skicu snimanja i identifikaciju predmetnih nekretnina. Uvidom u Ugovor o prenosu nekretnina broj OPU 1408/07 od 21. septembra 2007. godine utvrđeno je da je prvotuženi apelantu kao svome bratu poklonio predmetne nekretnine.

9. Dakle, na temelju izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je prvotuženi darovnim ugovorom za koji tužiteljica traži da se utvrdi da je ništav, zaključenim kod ovlaštene notarke Merhunise Dedić 21. septembra 2007. godine, prenio pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na apelanta, na temelju kojeg se apelant u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina upisao kao vlasnik i posjednik tih nekretnina sa dijelom od 1/1. Ocjenom iskaza tužiteljice, tuženih i svjedoka kojima je sud poklonio vjeru Općinski sud je primjenom odredbe člana 251. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) zaključio da je tužiteljica dokazala svoje tvrdnje da predmetne nekretnine čine njenu bračnu stečevinu i prvotuženog. U vezi s tim je ukazao da je navedenom odredbom propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine, pa je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio da je udio parničnih stranaka u bračnoj stečevini sa po ½ saglasno članu 252. stav 1. navedenog zakona. Članom 252. stav 1. Porodičnog zakona je regulirano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Općinski sud je dalje odbio protivtužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da predmetne nekretnine predstavljaju njegovu posebnu imovinu. Naime, taj sud je ocjenom iskaza svjedoka Ratka Kneževića, Sulte Raković (majke tuženih) i Samira Dizdarevića utvrdio da je apelant u prvom dijelu 1996. godine prvotuženom dao određenu količinu novca, ali pošto tuženi nisu dokazali da je upravo taj novac upotrijebljen za gradnju predmetne nekretnine (kuće) i za stjecanje posebne imovine prvotuženog, Općinski sud nije prihvatio iskaze tuženih da je taj novac upravo upotrijebljen za gradnju predmetne nekretnine. Sve i da jeste, taj sud je ukazao da se apelant može obratiti obligacionopravnim zahtjevom za povrat sredstava, jer prvotuženi nije dokazao (nije dostavi niti jedan pismeni dokaz) da je između njih zaključen bilo kakav ugovor o zajmu. Općinski sud, također, nije prihvatio iskaz prvotuženog ni iskaz svjedoka njegove majke Sulte Raković da je iznos njene penzije upotrijebio za stjecanje predmetnih nekretnina kao njegove posebne imovine, jer svoje tvrdnje nije dokazao, te stoga sud nije poklonio vjeru ni iskazu Sulte Raković u pogledu darovanja tog novca, ni u pogledu njenih navoda da je ona u toku rata kupila zemljište koje je predmet spora. Općinski sud je dalje odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o darovanju predmetnih nekretnina zaključenog između prvotuženog i apelanta, jer, po ocjeni tog suda, tužiteljica nije dokazala da je pobijani ugovor ništav. Naime, iz sadržaja tog ugovora Općinski sud je utvrdio da je prvotuženi u vrijeme zaključivanja navedenog ugovora sa apelantom u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, pa je u momentu njegovog zaključivanja mogao raspolagati navedenim nekretninama u apelantovu korist, dakle, u tom momentu, po ocjeni Općinskog suda, navedeni ugovor je bio pravno valjan, pa je na temelju tog ugovora apelant izvršio prenos vlasništva u zemljišnim knjigama. Istaknuto je da, prema stajalištu sudske prakse, „ navedeni ugovor o darovanju tuđe stvari ako nema drugih nedostataka zbog kojih je ništav, valjan je, ali sam ugovor ne utječe na pravo vlasništva vlasnika 'suvlasnika' darovne stvari, te prema tome, darovanje prema kojem je prvotuženi izvršio prema apelantu ne znači za suvlasnika čije su nekretnine otuđene gubitak suvlasničkog prava“. U ovom postupku drugim tužbenim zahtjevom utvrđeno je da tužiteljica ima suvlasnički dio od ½ i iste nekretnine predstavljaju njenu bračnu stečevinu i prvotuženog, te će se zemljišnoknjižno i katastarsko stanje u svakom slučaju izmijeniti u korist tužiteljice sa suvlasničkim dijelom koji joj i pripada, te da, stoga, tužiteljica neće izgubiti suvlasnička prava na predmetnim nekretninama. Dakle, po ocjeni prvostepenog suda, tužiteljica u toku postupka nije dokazala da je pobijani ugovor ništav usljed čega je odbijen ovaj dio tužbenog zahtjeva zbog razloga kako je to obrazloženo. Naime, iz sadržaja pobijanog ugovora proizlazi da je on zaključen 21. septembra 2007. godine između prvotuženog, kao darodavca, i apelanta, kao daroprimca, a predmet ugovora su nekretnine koje su predmet ovog spora.

10. Općinski sud je dalje istakao da iz člana 6. navedenog ugovora slijedi da je ovlašteni notar oba tužena upozorio, a što su ugovarači i potvrdili, da predmetne nekretnine ne predstavljaju bračnu stečevinu, već posebnu imovinu prvotuženog. Iz uvoda navedenog ugovora, također, proizlazi da je ugovarače notar, također, upozorio da nekretnine koje se prenose mogu predstavljati bračnu stečevinu s obzirom na to da je prvotuženi dao izjavu da je razveden od 1989. godine, odnosno da su oba ugovarača ovlaštenom notaru svjesno dali pogrešne podatke u pogledu trajanja braka prvotuženog i tužiteljice, navodeći da je njihov brak razveden 1989. godine, a ne, kako je stvarno činjenično stanje, da je njihov brak, zaključen 1995. godine, razveden 2007. godine. Dakle, oba tužena su svjesno dala pogrešne podatke notaru, sve radi zaključenja predmetnog ugovora i prenosa nekretnina koje čine bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog u apelantovu korist. Međutim, po ocjeni Općinskog suda, ovakvo ponašanje tuženih ne utječe na valjanost tog ugovora, te da navedeni ugovor zbog toga nije ništav. Dakle, s obzirom na to da je tužiteljica u toku postupka dokazala da predmetne nekretnine čine bračnu stečevinu i da je njen udio na ovim nekretninama 1/2, to je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na predaju duplikata ključeva ulaznih vrata predmetne nekretnine (kuće) i svih prostorija u kući, te slobodno korištenje predmetne nekretnine. Imajući u vidu da je tužiteljica ovom presudom utvrđena kao suvlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom od po ½, to joj, po ocjeni tog suda, pripada pravo kao suvlasnika na suposjed, a ne na posjed predmetne kuće, kako je to tužbom tražila u skladu sa odredbom čl. 43. i 44. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO). Naime, tužiteljica jeste dokazala da je suvlasnik predmetnih nekretnina, koje su u faktičkoj vlasti tuženih, pa joj stoga pripada pravo na njihov suposjed. Stoga je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev da se predmetne nekretnine predaju u posjed lično njoj, jer tužiteljica nije utvrđena kao vlasnik, već kao suvlasnik tih nekretnina, pa stoga tuženi imaju pravo na suposjed kao i tužiteljica. Prema tome, pošto je protivtužbeni zahtjev prvotuženog suprotan usvojenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, te pošto je u ovom postupku utvrđeno šta čini bračnu stečevinu i da je tužiteljica suvlasnik sa dijelom ½, to je protivtužbeni zahtjev prvotuženog odbijen. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 254. Porodičnog zakona propisano da posebnu imovinu bračnog partnera čini imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka, te imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drugačije od navedenog u članu 251. tog zakona, pa pošto prvotuženi nije dokazao da predmetne nekretnine predstavljaju njegovu posebnu imovinu, odbijen je njegov protivtužbeni zahtjev. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu da je tužiteljica u predmetnom sporu djelimično uspjela.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 004721 10 Gž od 18. decembra 2013. godine žalba tuženih je odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tuženi (prvotuženi i apelant) žalbom pobijaju presudu prvostepenog suda iz svih žalbenih razloga, posebno ističući da sud nije dovoljno poklonio pažnju tome da je apelant prvotuženom, kao svom bratu, dao u zajam iznos od 116.000,00 KM, da je majka prvotuženog njemu kupila i poklonila predmetno građevinsko zemljište, a da je on samo formalno 1996. godine sa prodavcem zaključio kupoprodajni ugovor, te da su predmetne nekretnine zasebna imovina prvotuženog. Kantonalni sud je istakao da su tužiteljica i prvotuženi prije zaključenja braka (1995. godine) živjeli u vanbračnoj zajednici, koja okolnost, po ocjeni drugostepenog suda, nije dovela u sumnju odluku prvostepenog suda, jer je iz izvedenih dokaza pouzdano utvrđeno da su predmetne nekretnine kupljene za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prvotuženog, koje su parnične stranke stekle zajedničkim radom u smislu odredbe čl. 251. i 252. stav 1. Porodičnog zakona, kako je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud. Kantonalni sud je, također, odbio kao neosnovane žalbene navode tuženih da je prvostepena presuda nerazumljiva i neprovodiva u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje suvlasništva u korist tužiteljice na nekretnini koju čini pristupni put, jer iz prvostepene presude jasno proizlazi da je taj sud utvrdio da bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog čini dio od ½ na kojrm je prvotuženi upisan u katastru kao posjednik, na temelju čega je utvrđeno da će se tužiteljica nakon pravosnažnosti presude upisati sa dijelom ½ na suposjedničkom dijelu prvotuženog (praktično na pristupnom putu tužiteljica će moći biti upisana sa dijelom ¼), a da termin ½ suvlasničkog dijela se očito odnosi na ½ suposjedničkog dijela, pa riječ „suvlasničkog dijela“, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepenu presudu ne čini nerazumljivom i nezakonitom. Kantonalni sud je, također, odbio kao neosnovane žalbene navode tuženih da prvostepena presuda ne sadrži ocjenu dokaza u smislu člana 8. ZPP, jer smatra da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza odlučio kao u izreci presude, a dokaze koje taj sud nije ocijenio smatra da nisu doveli u sumnju zakonitost prvostepene presude. Također, smatra neosnovanim žalbene navode tuženih da predmetne nekretnine čine posebnu imovinu prvotuženog, ukazujući da je prvostepeni sud u vezi sa ovim navodima tuženih dao jasno i argumentirano obrazloženje utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud, takođe, smatra da je prvostepeni sud jasno i argumentirano obrazložio zašto nije prihvatio tvrdnje tuženih da je za izgradnju predmetne nekretnine prvotuženi posudio od apelanta 116.000,00 KM i da su ta sredstva utrošena u izgradnju predmetne kuće za koje navode smatra da je prvostepeni sud dao jasne, uvjerljive i logične razloge, a koje obrazloženje u cijelosti prihvata i taj sud. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

13. Tuženi su protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 17 0 P 060022 14 Rev od 29. januara 2015. godine.

14. Vrhovni sud je naveo da tuženi blagovremeno izjavljenom revizijom “pobijaju drugostepenu presudu“ zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode tuženih da sudovi nisu pazili na granice tužbenog zahtjeva i na pasivnu legitimaciju na šta su bili dužni da paze tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti, ukazujući da je odredbom člana 241. ZPP propisano da revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo u dijelu u kom se pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. U vezi s tim je, također, ukazao da, saglasno članu

291. ZPP, stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice, a kod činjenice da su u konkretnom slučaju stranke u postupku fizička lica, po ocjeni Vrhovnog suda, ne dovodi se u pitanje njihova poslovna sposobnost, posebno zato što su ih zastupali punomoćnici - advokati, pa je očigledno da nema povrede postupka koju ima u vidu odredba člana 241. ZPP. Vrhovni sud, također, smatra neosnovanim navod tuženih o nedostatku pasivne legitimacije koji je prigovor materijalnog prava, a ne procesnog prava, i koji, po ocjeni tog suda, u konkretnoj pravnoj situaciji nije ostvaren. Dakle, da bi se govorilo da je neko fizičko ili pravno lice, koje može biti stranka u postupku i pasivno legitimirano u određenoj pravnoj stvari, potrebno je da se stranke nalaze u određenom materijalnopravnom odnosu. Prema tome, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tužiteljica traži utvrđenje i zaštitu svojih prava koja su joj tuženi ugrozili kako je to opisano, oni su u materijalnopravnom odnosu sa tužiteljicom i time i pasivno legitimirani, pa i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava tužiteljice i na ½ suvlasničkog prava služnosti pristupnog puta.

15. Osim toga, Vrhovni sud smatra neprihvatljivim revizijski prigovor tuženih da se nije mogla donijeti odluka o usvajanju tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu o tome šta predstavlja njenu bračnu stečevinu i prvotuženog u situaciji kada je odbijen zahtjev za poništenje ugovora o poklonu, zbog razloga koje je prvostepeni sud jasno obrazložio u svojoj odluci kada je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice (strana 8. stav 2), a koje je prihvatio i ovaj sud. Vrhovni sud je, također, ocijenio paušalnim i neutemeljenim navode tuženih da sudovi nisu odlučili o svim zahtjevima, niti da su prekoračili tužbeni zahtjev, niti da ima osnova za primjenu člana 251. ZPP. Suprotno navodima tuženih, Vrhovni sud ukazuje da je drugostepeni sud, rješavajući po žalbi tuženih i postupajući u smislu člana 231. ZPP, ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, da je izveo pravno valjan zaključak a da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni na način propisan članom 8. ZPP, koji nisu pružali uporište za odbijanje tužbenog zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud za svoju odluku, kako je to propisano članom 191. stav 4. ZPP, dao jasne, potpune i obrazložene razloge koje i ovaj sud prihvata, pri tome se pravilno pozivajući na relevantne materijalne propise na kojima temelji svoju odluku. Pošto tuženi upravo ostalim revizijskim navodima suprotstavljaju sudskoj ocjeni svoju ocjenu dokaza i, zapravo, prigovaraju činjeničnim utvrđenjima suda, navedene prigovore Vrhovni sud ocjenjuje kao irelevantne za odlučivanje. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan revizijski prigovor tuženih o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kod činjenice da su tužiteljica i prvotuženi zaključili brak 1995. godine, da su predmetne nekretnine kupili 1996. godine, da su se poznavali još od 1992. godine, od kada su živjeli i radili u Austriji, da su predmetne nekretnine sagradili 1997. godine tokom trajanja bračne zajednice, da je njihov brak razveden 2007. godine, pa smatra da su nižestepeni sudovi, odlučujući i primjenjujući materijalno pravo - odredbu čl. 251. i

252. Porodičnog zakona, donijeli zakonite odluke. Vrhovni sud, također, suprotno tvrdnjama tuženih, smatra da su nižestepeni sudovi odluku o troškovima postupka donijeli pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbe člana 386. stav 2. ZPP. Prema tome, Vrhovni sud je na temelju odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Univerzalna deklaracija) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

17. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, odredaba ZPP. Smatra da je tokom parničnog postupka dokazao da je dao pozajmicu prvotuženom i činjenicu gdje i ko se vodi kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Također, navodi da je tužiteljica, svjesna duga, u prisustvu prvotuženog i advokata Hamdije Veladžića iz Bihaća 18. jula 2007. godine dala pismenu izjavu kojom se „odriče potraživanja od prvotuženog i bilo čega po osnovu bračne stečevine“. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužiteljicu zbog stava sudova da je za donošenje pobijanih odluka bilo dovoljno utvrđivanje činjenica da su predmetne nekretnine stečene u vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prvotuženog, te da su sudovi olako prešli preko činjenice čijim novcem su izgrađene predmetne nekretnine, na kome je bila obaveza da povrati ta sredstva, motiv davanja pozajmice od apelanta i zaključenja ugovora između apelanta i njegovog brata. Apelant dalje ukazuje da je nesporno teško dokazati šta predstavlja posebnu imovine jednog supružnika ako je ta imovina stečena u toku trajanja braka. Osim navedenog, ističe da sudovi u osporenim odlukama nisu poklonili dovoljno pažnje ocjeni pismene izjave tužiteljice od 18. jula 2007. godine kojom se, kako navodi, ona „odriče potraživanja od prvotuženog i bilo čega po osnovu bračne stečevine“.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i, suprotno apelantovom stavu, smatra da mu nisu povrijeđena prava na koja je ukazao u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

19. Kantonalni sud, također, smatra apelantove navode neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Općinski sud ističe da nisu učinjene bilo kakve povrede apelantovih prava na koje ukazuje u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tužiteljica u odgovoru na apelaciju, prije svega, ističe da je apelacija neblagovremena, što, kako navodi, proizlazi iz sadržaja same apelacije iz koje proizlazi i „da je apelant odluku Vrhovnog suda od 29. januara 2015. godine primio 17. februara 2015. godine, da je 17. februar 2015. godine bio utorak, pa rok od 60 dana teče od 18. februara 2015. godine i završava se 18. aprila 2015. godine“, a, kako navodi, „to je bila subota, dakle, radni dan se računa kao zadnji dan roka za podnošenje apelacije. Kako se iz prijemnog pečata Ustavnog suda vidi da je ova apelacija primljena 20. aprila 2015. godine, smatra da je podnesena istekom roka od 60 dana“. Dalje navodi da se apelant u ovoj apelaciji poziva na izjavu tužiteljice od 18. jula 2007. godine, što je apelant prvi put istakao u reviziji. Dalje, navodi „da je cijela apelacija, ustvari, prepričavanje sadržaja odluke prvostepenog, odnosno drugostepenog suda, pa predlaže da se apelacija odbaci kao neblagovremena, ili odbije kao neosnovana“.

V.Relevantni propisi

22. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 35/05) relevantne odredbe glase:

Bračna stečevina Član 251.

(1)Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine.

(2)Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3)Dobitak od igara za sreću je bračna stečevina.

(4)Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

Član 252.

(1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili.

(2)Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3)Ukoliko je u zemljišnim knjigama kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

Član 254.

(1)Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2)Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

23. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 6/98) relevantne odredbe glase:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima vlasništvo, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva. Član 44.

Osoba čiji je posjed savjestan u smislu člana 77. stav 2. ovog zakona (savjestan posjednik), dužna je vratiti stvar vlasniku sa plodovima koji nisu obrani. Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari samo ukoliko je time njena vrijednost povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može od nje odvojiti bez njenog oštećenja savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe. Savjestan posjednik ima pravo zadržavanja stvari dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi s njenim održavanjem.

24. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 3.

(2) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka. Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 10 0 P 060022 14 Rev od 29. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2015. godine (putem pošte), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske kovencije, pravo iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Predmetni postupak odnosi se na tužbu radi utvrđivanja i podjele bračne stečevine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da je ocjena dokaza proizvoljna. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogršeno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi na temelju izvedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenice relevantne za odlučenje. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da su sudovi na temelju izvedenih dokaza dali jasno i argumentirano obrazloženje da tuženi niti jednim pismenim dokazom (npr. ugovorom o zajmu) nisu dokazali da je apelant pozajmio novac prvotuženom i da je pozajmljeni novac iskorišten za izgradnju predmetne nekretnine (kuće), te da se apelant, i pod pretpostavkom da je to dokazano, može obratiti obligacionopravnim zahtjevom za povrat sredstava. Imajući to u vidu, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da navedene nekretnine, u smislu člana 254. Porodičnog zakona, nisu mogle predstavljati posebnu imovinu prvotuženog, jer su stečene tokom trajanja bračne zajednice tužiteljice i prvotuženog, pa predstavljaju njihovu bračnu stečevinu sa suvlasničkim dijelom od 1/2. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda proizlazi kao nesporno da je prvotuženi (bivši suprug tužiteljice) sa drugotuženim zaključio ugovor o poklonu i pokazao jasnu volju u tom pravcu da apelantu pokloni predmetne nekretnine. Međutim, pošto je tužiteljica primjenom člana 252. stav 1. Porodičnog zakona prethodno dokazala da je suvlasnik tih nekretnina, iako nije dokazala da je pobijani ugovor o poklonu ništav, tužiteljici je kao suvlasniku utvrđeno pravo suposjeda na tim nekretninama kao i tuženim. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su sudovi ove apelantove navode jasno i argumentirano obrazložili, te stoga smatra da obrazloženje i razlozi zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te ne dovode u pitanje pravičnost postupka u smislu prava na pravično suđenje.

37. U odnosu na apelantove navode da u postupku pred redovnim sudovima nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, tužiteljicom, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi sa jednakom pažnjom ocijenili kako dokaze tužiteljice, tako i dokaze prvotuženog i apelanta, te su dali eksplicitne razloge zašto dokazi koje su oni predložili i njihovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom u konkretnom postupku.

38. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da sudovi osporenim odlukama nisu poklonili dovoljno pažnje prilikom ocjene pismene izjave tužiteljice od 18. jula 2007. godine (koja je, kako proizlazi iz apelantovih navoda, data „pri pokušaju rješavanja mirnog spora supružnika Raković“) kojom se, kako navodi, tužiteljica „odriče potraživanja od prvotuženog i bilo čega po osnovu bračne stečevine“, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su tuženi predlagali izvođenje ovog dokaza pred nižestepenim sudovima, te da je apelant ove navode prvi put istakao u reviziji. Međutim, Ustavni sud zapaža da se revizija, prema eksplicitnoj odredbi člana 240. stav 2. ZPP, „ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“, te da je Vrhovni sud svoju odluku donio na bazi činjeničnog stanja koje je utvrđeno u prvostepenom postupku. Stoga se, i pored okolnosti da se Vrhovni sud nije očitovao o ovim navodima, pokazuju neosnovanim apelantovi navodi u ovom dijelu. Ovo osobito imajući u vidu da je nesporno da pokušaj mirenja nije uspio i da je tužiteljica nakon toga (2. novembra 2007. godine) podnijela tužbu sa već navedenim tužbenim zahtjevom.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio navode o kršenju navedenog prava, odnosno da su ti navodi u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija

41. Apelant, također, smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije prema kojim se uživanje prava i sloboda predviđenih u članu II Ustava Bosne i Hercegovine ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava, odnosno prava i sloboda predviđenih u Evropskoj konvenciji osiguravaju „bez diskriminacije po bilo kom osnovu“. U vezi s ovim navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava na nediskriminaciju, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje.

42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

44. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da je navode o kršenju ovog prava, također, doveo u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, tj. u vezu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku (podnošenje žalbe i revizije), te da je Kantonalni sud ispitao njegove žalbene navode, a Vrhovni sud revizione navode i da su ovi sudovi dali razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu u konačnici rezultirali odlukom u apelantovu korist ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ostali navodi

46. Apelant, također, ukazuje na kršenje prava iz čl. 2, 6. i. 7 Univerzalne deklaracije koji garantiraju uživanje prava i sloboda bez razlike - diskriminacije po bilo kom osnovu (član 2) i pravo na jednakost pred zakonom (čl. 6. i 7), kao i pravo iz člana 26. Međunarodnog pakta koji garantira pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez ikakve diskriminacije. S obzirom na to da su navedenim odredbama, suštinski, zagarantirana ista prava kao i odredbama člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra bespredmetnim da posebno ispituje apelantove navode o kršenju prava iz Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih presuda, u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog prava, sadrže obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim i koja zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje.

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant ove navode dovodi u vezu sa navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a nije utvrđeno da je u postupku materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

49. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

50. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelant koristio pravne lijekove koji su mu, shodno zakonskim odredbama, stajali na raspolaganju a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.

51. Nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kad apelant nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1862/15 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio