Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2702/15 (B. R.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2702/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2702/15, rješavajući apelaciju Bojana Roguljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Roguljića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049028 14 Rev od 19. februara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bojan Roguljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049028 14 Rev od 19. februara 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te punomoćnika tužitelja „Širbegović“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 3. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljev punomoćnik dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 7. jula do 1. avgusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelj je podnio tužbu 29. marta 2006. godine radi isplate duga u iznosu od 50.175,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom, po osnovu izvršenih radova po ugovoru o građenju od 23. jula 2002. godine. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant tokom postupka postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj na ime otklanjanja nedostataka u pogledu stabilnosti objekta obaveže na isplatu iznosa od 58.587,08 KM s pripadajućom kamatom.

6. Odlučujući u ponovnom postupku o postavljenim zahtjevima, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 049028 14 P 2 od 8. jula 2014. godine kojom je djelimično usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, te apelant obavezan na isplatu iznosa od 50.157,22 KM zajedno s pripadajućim kamatama, dok je protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbijen uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon provedenog dokaznog postupka, izvođenjem dokaza koje je sud taksativno pobrojao na str. 2. i 3. obrazloženja prvostepene presude, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da su parnične stranke 25. jula 2002. godine zaključile ugovor o građenju (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), na temelju idejnog rješenja i ponude od 23. jula 2002. godine, i to tužitelj u svojstvu izvođača radova, a apelant u svojstvu investitora, da se predmetni ugovor odnosio na izradu, transport i montažu AB konstrukcije za servisno-prodajni objekat u Trnu-Laktaši, zatim da su tužitelj i apelant potpisali zapisnik od 10. maja 2005. godine u kojem je konstatovano da stanje apelantovog duga prema tužitelju iznosi 50.157,22 KM, koji bi apelant trebalo da isplati putem kompenzacije tako što je tužitelj trebao da preuzme gorivo u toj vrijednosti od firme „Kastanea komerc“ d.o.o. Trn.

7. Osnovni sud je nakon provedenog postupka zaključio da je među parničnim strankama sporno da li je tužitelj ispunio svoje obaveze po predmetnom ugovoru, da li je apelant shodno tome ostao dužan da plati ugovoreni iznos na ime izvedenih radova, te da li je tužitelj u obavezi da apelantu isplati iznos po protivtužbi na ime vrijednosti radova koji je apelant isplatio drugim licima u vezi sa stavljanjem u funkciju predmetnog objekta.

8. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, izjave saslušanih svjedoka, te nalaz i mišljenje vještaka ekonomske i građevinske struke) utvrdio da apelant svoje obaveze prema tužitelju nije u cijelosti izmirio. Uvidom u zapisnik od 10. maja 2005. godine Osnovni sud je utvrdio da su tužitelj i apelantova majka 10. maja 2005. godine sačinili zapisnik u kojem je konstatovano da stanje apelantovih obaveza prema tužitelju, shodno knjigovodstvenom stanju, iznosi 70.157,22 KM, te da će se isplata izvršiti tako što će se iznos od 50.157,22 KM naplatiti putem kompenzacije do kraja maja 2005. godine, a iznos od 20.000,00 KM putem asignacije kojom će tužitelj svoja potraživanja od apelanta ustupiti firmi UniCoop Trade Trn. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je malo vjerovatno da bi apelantova majka, koja je očito za apelanta vodila finansije, pristala da bez ikakvog pravnog osnova (kod činjenice da za potpisivanje zapisnika nije imala apelantovo posebno ovlašćenje) u ime i za račun apelanta potpisuje bilo kakvo utvrđenje postojanja bilo kojeg iznosa apelantove obaveze, a da o tome nije imala sve potrebne podatke, budući da je kod apelanta vodila finansije i imala sve potrebne podatke i bila upućena u poslovni odnos između parničnih stranaka. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da se apelant prećutno saglasio sa radnjom koju je njegova majka preduzela u njegovo ime i za njegov račun, a da ju osporava samo paušalno kako bi osporio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

9. Nadalje je Osnovni sud iz analitičkih kartica konta tužitelja za relevantni period utvrdio da je tužitelj kartice označio kao kartice koje se vode za dužnika Gorana Roguljića, međutim, imajući u vidu nesporne činjenice do kojih je taj sud došao temeljem izvedenih dokaza, posebno nalaza i mišljenja vještaka finasijske struke, utvrđeno je da se radi o formalnoj grešci jer se podaci iz analitičkih kartica jasno poklapaju s podacima sadržaja ostalih dokaza, iz kojih očigledno proizlazi da je tužitelj pratio apelantove uplate, da je umanjivao apelantov dug po kasnije zaključenim ugovorima i da je konačno došao do utuženog iznosa. U vezi s tim je još istaknuto da je iz zapisnika od 10. maja 2005. godine vidljivo da je u zapisniku označen isti broj analitičke kartice pod kojim je tužitelj vodio poslovni odnos s apelantom. Osnovni sud je djelimičnu osnovanost tužbenog zahtjeva utemeljio na odredbama čl. 124, 262. stav (1) i 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. U vezi s neosnovanošću protivtužbenog zahtjeva Osnovni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir da je apelant krajem 2002. godine uočio nedostatke koji se tiču solidnosti građevine i da je o tim nedostacima blagovremeno, u roku od šest mjeseci, obavijestio tužitelja, ali da u daljnjem roku od godinu dana nije podnio tužbu sudu (protivtužba je podnesena 18. oktobra 2011. godine), pa je prvostepeni sud zaključio da je potraživanje po protivtužbi zahvaćeno prekluzijom, u smislu člana

645. ZOO-a, tako da je protivtužba odbijena u cijelosti.

11. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos Osnovni sud je utemeljio na odredbama člana 277. ZOO-a, a odluku o troškovima postupka na odredbama čl. 386. i 395. ZPP.

12. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, Presudom broj 71 0 P 049028 14 Rev od 19. februara 2015. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, pa je shodno tome preinačena osporena presuda u dijelu troškova postupka tako da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, te je tužitelj obavezan da apelantu naknadi troškove sastavljanja žalbe, sve preciznije navedeno u izreci presude.

13. Drugostepeni sud je iz navoda žalbe zaključio da apelant žalbom ukazuje da je osporena presuda u dosađujućem dijelu utemeljena na zapisniku od 10. maja 2005. godine i pored toga što zapisnik nije potpisao apelant, niti je kome dao punomoć da to učini u njegovo ime, pri čemu se ne vidi na temelju čega je sud utvrdio da je to učinila apelantova majka, koja za to nije imala ovlaštenje. Okružni sud je prihvatio kao opravdane žalbene prigovore iznesene u tom pravcu smatrajući da je obrazloženje koje je prvostepeni sud dao o tome u direktnoj suprotnosti s članom 123. stav (2) ZPP, jer prvostepeni sud svoj stav u vezi s tim nije opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

14. Okružni sud se nije složio ni sa stavom prvostepenog suda koji je osnovanost tužbenog zahtjeva utemeljio i na analitičkim karticama konta tužitelja za apelanta u relevantnom periodu koji glasi na ime Goran Roguljić. Navedeno stoga što prema ocjeni Okružnog suda tužitelj tokom postupka nije izvodio dokaze da je u navedenoj dokumentaciji u pogledu imena lica koje se vodi u njoj načinjena greška i da se radi o formalnoj grešci. U vezi s tim, Okružni sud nije mogao prihvatiti obrazloženje prvostepenog suda da se podaci iz analitičkih kartica poklapaju s podacima sadržaja ostalih dokaza jer takvo obrazloženje, prema ocjeni tog suda, nije opravdano uvjerljivim i logičkim razlozima i kao takvo nema utemeljenje u pravnoj i činjeničnoj osnovi.

15. Kako tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao da je apelant ostao u dugu prema tužitelju za izvedene radove po predmetnom ugovoru, niti visinu duga, to je pravilna primjena prava (čl. 123. i

126. ZPP) upućivala da se o postojanju duga primijeni pravilo o teretu dokazivanja o čemu prvostepeni sud nije vodio računa, tako da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu u dosađujućem dijelu i tužbeni zahtjev odbio primjenom odredaba člana 229. stav (1) tačka (2) ZPP.

16. U vezi s protivtužbenim zahtjevom koji je prvostepeni sud u cijelosti odbio primjenom člana 645. stav 2. ZOO-a, Okružni sud je naveo da žalbeni prigovori apelanta koji su izneseni u tom pravcu nisu osnovani, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na stranama 5. i 6. obrazloženja presude.

17. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama parničnih stranaka izjavljenim protiv Presude Okružnog suda, donio Presudu broj 71 0 P 049028 14 Rev od 19. februara 2015. godine kojom je tužiteljevu reviziju djelimično usvojio i osporenu presudu preinačio u osporenom dijelu kojim je apelantova žalba usvojena i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos do 34.512,22 KM sa zakonskom zateznim kamatom počevši od 29. marta 2006. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.297,20 KM, dok je u ostalom dijelu tužiteljeva revizija odbijena uz istovremeno odbijanje apelantove revizije u osporenom dijelu odluke kojim je njegova žalba odbijena (protivtužbeni zahtjev).

18. Vrhovni sud je prihvatio stav drugostepenog suda da tužitelj nije dokazao da je apelant dao ovlaštenje svojoj majci za potpisivanje zapisnika (pri čemu je ostalo neutvrđeno da li ona obavlja i koje poslove za apelantovo preduzeće, koje nije potpisnik ugovora, već je ugovor potpisao apelant kao fizičko lice), te da stoga zapisnik od 10. maja 2005. godine ne može biti valjan osnov za utvrđenje da li je apelant ostao dužan tužitelju za radove koje je apelant izveo po predmetnom ugovoru. Navedeno, kako je naveo Vrhovni sud, bez obzira na utvrđenje da je nakon potpisivanja zapisnika saglasno zapisniku izvršeno plaćanje iznosa od 20.000,00 KM putem asignacije i cesije jer je apelant osporio da je potpisao ugovor o asignaciji i ugovor o cesiji.

19. Međutim, Vrhovni sud nije mogao prihvatiti razloge drugostepenog suda da ispostavljene privremene situacije o izvršenim radovima nisu valjan osnov za utvrđenje vrijednosti izvršenih radova, bez obzira na to što ih nije potpisao apelant. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na član 5. predmetnog ugovora, kojim se drugostepeni sud nije bavio, kojim je ugovoreno da se radovi po ugovoru obračunavaju po osnovu privremenih situacija i okončane situacije, da se privremena situacija ispostavlja svakih 15 dana i da je investitor dužan da je ovjeri u roku od pet dana od dana prijema na svom protokolu, a u slučaju da investitor osporava dio situacije dužan je ovjeriti nesporni dio i eventualnu razliku usaglasiti do ispostavljanja naredne situacije, u suprotnom se smatra da je situacija prihvaćena. Shodno podacima iz nalaza vještaka finansijske struke, kako je istakao Vrhovni sud, tužitelj je fakturisao ukupno 498.527,24 KM prema privremenim i okončanim situacijama od čega je apelant isplatio 428.370,02 KM (u koji ulazi i iznos od 20.000,00 KM na ime asignacije) tako da apelant nije isplatio iznos od 70.157,22 KM.

20. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant osporava obavezu plaćanja tog iznosa ukazujući da je naknadno morao angažovati druga preduzeća za obavljanje radova na monolitizaciji objekta, a te radove su, prema prikupljenim dokazima, izvele druge firme, a vrijednost radova je iznosila 21.645,14 odnosno 14.000,00 KM, što ukupno iznosi 35.645,00 KM, a prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke navedene radove je bilo neophodno izvršiti kako bi objekat mogao djelovati kao cjelina.

21. Na temelju takvih činjeničnih okolnosti Vrhovni sud je stanovišta da tužitelj taj dio radova (radovi na monolitizaciji objekta u vrijednosti od 35.645,00 KM) po predmetnom ugovoru nije izvršio, pa je iz tog razloga fakturisani iznos od 498.527,24 KM umanjen za 35.645,00 KM, kao i za isplaćeni iznos od 428.370,02 KM, te je saglasno odredbama čl. 630. i 262. stav 1. ZOO-a, imajući u vidu da istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan, apelant obavezan na isplatu iznosa od 34.512,22 KM. Na dosuđeni iznos Vrhovni sud je dosudio i zakonsku zateznu kamatu od 29. marta 2006. godine (datum podnošenja tužbe), a shodno odredbi člana 324. stav 2. ZOO-a. Vrhovni sud je u tom dijelu odlučio kao u izreci presude primjenom člana 250. stav (1) ZPP.

22. Ispitujući apelantove revizijske prigovore vezano za protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je istakao da su apelantovi prigovori u tom pravcu neutemeljeni, te je u cijelosti podržao stav nižestepenih sudova koji su saglasno odredbama čl. 644. i 645. stav (1) ZOO-a zaključili da je apelant kao naručilac radova, s obzirom na propušteni rok od godinu dana za traženje sudske zaštite, izgubio prava koja je imao prema tužitelju kao izvođaču radova zbog navedenih nedostataka građevine (pravo na otklanjanje nedostataka i pravo na naknadu štete). Osim toga, kako je naglasio Vrhovni sud, protivtužbeni zahtjev koji je glasio na iznos od 58.587,08 KM, kao iznos koji je prema apelantovim tvrdnjama isplaćen drugim firmama na ime otklanjanja nedostataka građevine, u konkretnom slučaju se svodi na isplatu naknade štete. Međutim, kako navedeni iznos apelant nije isplatio tužitelju (pri čemu utvrđena vrijednost tih radova iznosi 35.645,00 KM, a ne 58,587,08 KM) već je apelant navedeni iznos isplatio drugim preduzećima koja su taj dio posla obavila (za taj iznos je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev) proizlazi da u konkretnom slučaju apelant nije ni trpio štetu zbog nedostatka u izvedenim radovima. Shodno tome, kako nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

23. U vezi s troškovima postupka Vrhovni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio saglasno odredbama čl. 397. stav (2) i 386. stav (2) ZPP uzevši u obzir činjenicu da je taj sud djelimično uvažio tužiteljevu reviziju i drugostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev djelimično usvojen, o čemu se revizijski sud iscrpnije izjasnio na stranicama 6. i 7. obrazloženja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se iscrpno problematizuju stavovi redovnih sudova s kojima se apelant ne slaže, te tvrdi da su u predmetnom postupku prekršena njegova ustavna prava, i to zbog proizvoljnog tumačenja i primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP koje su primijenjene na apelantovu štetu, što je dovelo do direktne povrede apelantovih prava na pravičan postupak, pristup sudu i imovinu. U vezi s tim, apelant, između ostalog, ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno i selektivno tumačili dvostrano obavezujuće ugovore, odnosno predmetni ugovor i odredbe čl. 1. i 8. tog ugovora koje govore o tome koje su obaveze tužitelja i šta je bio cilj ugovora. U tom smislu apelant tvrdi da je tokom postupka nesporno dokazao da je svoje obaveze iz ugovora izmirio u cijelosti, što se ne može reći za tužitelja, pa je na taj način osporenom odlukom kojom je apelantu naložena isplata spornog iznosa narušeno elementarno načelo ZOO-a, a to je ravnopravnost ugovornih strana. Zatim ukazuje na kršenje odredbe člana 123. ZPP jer je citirana odredba primijenjena na apelantovu štetu budući da je teret dokazivanja prebačen na njega. Zatim problematizira dokaze na kojima je Vrhovni sud utemeljio odluku budući da se, prema apelantovoj ocjeni, radi o nevjerodostojnim dokazima jer apelantu nije jasno kako je moguće da materijalni dokaz u kome ne stoji njegov potpis bude okarakterisan kao nevjerodostojan (zapisnik od 10. maja 2005. godine), dok drugi dokazi s istim nedostacima (privremene situacije i okončane situacije) bivaju prihvaćeni kao vjerodostojni, pa u tom pravcu apelant ukazuje na kontradiktornost presude Vrhovnog suda. Zatim, on osporava stav Vrhovnog suda koji je mimo postavljenog zahtjeva izvršio prebijanje tražbine, iako za to nije bio ovlašten, ukoliko jedna od stranaka nije istakla prigovor prebijanja, čime je prekoračio svoje ovlaštenje. Nadalje ukazuje da mu nisu dosuđene kamate, niti su mu dosuđeni troškovi postupka, iako je prihvaćen njegov protivtužbeni zahtjev, što presudu Vrhovnog suda čini nezakonitom. Smatra da u konkretnom slučaju nije bilo činjenične osnove za primjenu odredaba čl. 644. i 645. ZOO-a.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci jer osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se apelant neutemeljeno pozvao u apelaciji. Još je navedeno da je osporena presuda donesena na temelju pravilne primjene materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda.

26. Okružni sud je, između ostalog, naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao.

27. Osnovni sud je apelacione navode ocijenio neutemeljenim.

28. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju ocijenio neutemeljenim apelacione prigovore i u činjeničnom i u pravnom smislu, ocijenivši da su apelacioni prigovori usmjereni na izbjegavanje obaveze da tužitelju isplati dug. Predloženo je da se apelacija „odbaci“ kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

29. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupi po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Član 262.

Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Član 630.

(1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. (2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.

Član 644. stav (1) (1) Izvođač odgovora za nedostatke u izradi građevine koji su tiču njene solidnosti, ukoliko bi se ti nedostaci pokazali za vrijeme od deset godina od predaje i prijema radova.

Član 645.

(1) Naručilac ili drugi sticalac dužan je o nedostacima obavijestiti izvođača i projektanta u roku od šest mjeseci od kada je nedostatak ustanovio, inače gubi pravo da se pozove na njega.

(2) Pravo naručioca ili drugog sticaoca prema izvođaču, odnosno projektantu po osnovu njihove odgovornosti za nedostatke prestaje za godinu dana računajući od dana kad je naručilac, odnosno sticalac obavijestio projektanta odnosno izvođača o nedostatku.

30. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08-OUS, 45/09-OUS, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti. Član 250.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Član 386. st. (1) i (2) (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 397. stav (2) (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

VI.Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 049028 14 Rev od 19. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 31. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

38. U konkretnom slučaju postupak se ticao ugovornog odnosa parničnih stranaka i neispunjenja obaveza iz ugovora, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

41. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

42. Imajući u vidu apelacione prigovore u kontekstu obrazloženja Vrhovnog suda, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, te relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava na kojima je taj sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove prigovore o arbitrarnosti Vrhovnog suda prilikom odlučenja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osnovanost tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata duga po osnovu predmetnog ugovora utemeljio na provedenim dokazima, jasno obrazloživši koji se dokazi nisu mogli prihvatiti, a koji jesu u kontekstu drugih dokaza, i to prije svega sadržaja pojedinih odredaba predmetnog ugovora i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke iz kojih je jasno proizašao iznos apelantovog duga. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud prihvatio dodatne troškove koje je apelant imao u vezi sa stabilnošću objekta, za koje je vještak građevinske struke naveo da se radilo o neophodnim radovima, te je za iznos tih radova umanjen apelantov ukupan dug prema tužitelju, što je Vrhovni sud detaljno obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, a navedeno je pogodovalo upravo apelantu. Shodno tome, apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud izašao van granica tužbenog zahtjeva Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim, budući da je tužbeni zahtjev bio usmjeren na isplatu duga po osnovu predmetnog ugovora, a zadatak redovnih sudova je bio upravo da utvrde osnovanost i visinu duga, shodno raspoloživim dokazima. U vezi s apelantovim prigovorima da mu nisu dosuđeni troškovi parničnog postupka i kamate, iako je usvojen njegov protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud zapaža da je apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbijen zbog neblagovremenosti, primjenom odredaba čl. 644. i 645. ZOO-a, što je bio saglasan stav sudova na sve tri instance, pa se u takvim okolnostima izneseni prigovori čine neutemeljenim. Stoga, Ustavni sud u primjeni odredaba čl. 386. stav (2) i 397. stav (2) ZPP Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantove tvrdnje da je u cijelosti poštovao odredbe predmetnog ugovora, kada takvo što ne proizlazi iz raspoloživih dokumenata, što su redovni sudovi ocjenjivali, niti apelant u tom pravcu u apelaciji nudi relevantne dokaze odnosno tvrdi da su pred redovnim sudovima postojali i drugi dokazi koje redovni sudovi nisu ocjenjivali ili da je nudio neke druge dokaze koje redovni sudovi nisu proveli niti obrazložili zašto su odbili njihovo provođenje. Usto, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata koje su redovni sudovi imali u vidu ne uočava da je apelantu na bilo koji način tokom postupka bilo uskraćeno pravo da u postupku ravnopravno učestvuje s tužiteljem, odnosno da mu je bilo uskraćeno neko procesno pravo zagarantovano relevantnim odredbama ZPP, pa se prigovori o kršenju prava na pristup sudu u okolnostima konkretnog slučaja, prema mišljenju Ustavnog suda, čine neutemeljenim.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja iz obrazloženja Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost na kojoj apelant insistira u apelaciji.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

45. U vezi s apelacionim prigovorima da je osporenim presudama povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra neutemljenim.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, koji je donio osporenu odluku u predmetnom postupku, tu odluku utemeljio na relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava, obrazloživši svoje stavove na jasan i argumentovan način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje apelant neosnovano ukazuje predmetnom apelacijom.

47. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, odnosno proizvoljnoj ocjeni dokaza, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenja prava na pravično suđenje.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2702/15 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio