Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2429/15 (Š. S.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nekretnina
  • Zakup
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2429/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2429/15, rješavajući apelaciju Šemsudina Silića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šemsudina Silića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 004648 14 Rev 2 od 6. februara 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 004648 14 Gž od 27. augusta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šemsudin Silić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Siska, kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 004648 14 Rev 2 od 6. februara 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 004648 14 Gž od 27. augusta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od tuženih Redžime i Adila Bajrića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Kantonalni sud je 1. augusta 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 26. jula 2017. godine, a tuženi 30. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 004648 09 P od 21. februara 2014. godine naloženo je tuženim da apelantu za period od 1. jula 2005. godine do 31. marta 2010. godine solidarno isplate ukupan iznos od 11.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način kako je utvrđeno dispozitivom ove presude, sve u roku od 30 dana od dana prijema prepisa te presude.

5. U obrazloženju navedene presude je navedeno da je apelant 30. septembra 2005. godine podnio tužbu protiv tuženih radi predaje u posjed nekretnina pobliže opisanih u obrazloženju presude Općinskog suda broj 20 0 P 004648 09 P od 21. februara 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i isplate na ime zakupnine. Zatim je navedeno da je Presudom Općinskog suda broj P-203/05 od 30. maja 2008. godine naloženo tuženim da oslobode od ljudi i stvari predmetne nekretnine i predaju ih u posjed apelantu i tužene obavezao da solidarno naknade apelantu štetu po osnovu izgubljene dobiti za period od 1. oktobra 2002. do 10. februara 2008. godine, u ukupnom iznosu od 11.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Protiv ove odluke parnične stranke su podnijele žalbu, da bi Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž- 08-001278 od 17. novembra 2009. godine žalba tuženih bila uvažena na način kako je to opisano u dispozitivu presude i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, kako je dalje naveo Općinski sud, apelant je 18. decembra 2012. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev (11.400,00 KM) i na ime neisplaćene zakupnine zatražio da mu tuženi solidarno isplate zakupninu, nakon što je postao vlasnik predmetnih nekretnina, tačnije od 1. jula 2005. godine pa zaključno do 31. marta 2010. godine.

6. Općinski sud se pozvao na član 375. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojem potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća po vremenu, bilo u jednakom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine. Općinski sud se pozvao na činjenice da je apelant 21. juna 2005. godine postao vlasnik predmetnih nekretnina (koje su predmet ugovora o zakupu poslovnog prostora od 11. aprila 2000. godine), kao i da je apelant 30. septembra 2005. godine protiv tuženih podnio tužbu radi predaje u posjed predmetnih nekretnina i isplate zakupnine. Stoga Općinski sud nalazi da je neosnovan prigovor zastare potraživanja. Kako tuženi u toku postupka nisu dokazali da su isplatili zakupninu za utuženi period (1. juli 2005. – 31. mart 2010. godine), zapali su u zakašnjenje ispunjenja svoje obaveze pa je sud primjenjujući odredbu člana 277. ZOO-a i člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate tužene obavezao da apelantu isplate zakonsku zateznu kamatu na način kako je to određeno dispozitivom ove odluke.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 004648 14 Gž od 27. augusta 2014. godine apelantova žalba protiv odluke o parničnim troškovima je odbijena i prvostepena odluka o troškovima potvrđena (stav 2. izreke). Nadalje, žalba tuženih je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 11.400,00 KM, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose pobliže označene u stavu 1. izreke prvostepene presude. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 978,12 KM i za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 978,12 KM.

8. Kako navodi Kantonalni sud, predmet spora je zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime neisplaćenih zakupnina poslovnog prostora koji se nalazi u sklopu predmetnih nekretnina, a prema pismenom ugovoru stranaka za period od 1. jula 2005. godine do 31. marta 2010. godine. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je na pravilno utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno zauzeo pogrešan pravni stav o neosnovanosti apelantovog prigovora zastare potraživanja tuženih. Naime, prvostepeni sud je na str. 2. i 3. obrazloženja svoje presude i sam konstatirao da je tužbeni zahtjev prvobitno glasio na predaju u posjed predmetnih nekretnina u sklopu kojih se nalazi poslovni prostor i istovremeno naknadu štete u vidu izgubljene zarade zbog nekorištenja tog poslovnog prostora koji je u posjedu držao tuženi.

9. Iz činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku slijedi da je ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen 11. aprila 2000. godine između apelantovog prednika (Milka Burzić) i tužene Redžime Bajrić, da je mjesečna zakupnina 200,00 KM, da se tužbenim zahtjevom preciziranim 2012. godine traži isplata zakupnine po osnovu tog ugovora za period od jula 2005. do marta 2010. godine. Nadalje se naglašava da je takav tužbeni zahtjev jasno preciziran apelantovim podneskom od 11. decembra 2012. godine, a potom podneskom od 18. decembra 2012. godine.

10. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, podnescima od 11. decembra 2012. godine i od 18. decembra 2012. godine apelant je preinačio tužbu promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, jer je tek tada prvi put postavio tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine, dakle zahtjev za izvršenje ugovorne obaveze odnosno dospjelih iznosa zakupnina za period od jula 2005. godine do marta 2010. godine. Stoga se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima po osnovu zakupnine, te je rok zastare tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja u smislu člana 372. stav 1. ZOO-a. Nadalje, isti zakon u članu 373. stav 1. propisuje da samo pravo iz kojeg proističe povremeno potraživanje zastarijeva u roku od pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanje.

11. Kako navodi Kantonalni sud, prema odredbi člana 373. stav 2. istog zakona, kada zastari samo pravo iz kojeg proističe povremeno potraživanje, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i pravo na davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti, što znači da su u cijelosti zastarjela sva utužena potraživanja zakupnine za period od jula 2005. godine do marta 2010. godine, a usljed zastare samog prava na traženje isplate. U smislu navedenog prvostepeni sud je na pravilno utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je obrazlagao svoj stav da zastara nije nastupila. U tom smislu žalba se ukazala osnovanom, pa je prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan zbog zastare potraživanja, a temeljem člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 58/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Presudom Vrhovnog suda broj 20 0 P 004648 14 Rev 2 od 6. februara 2015. godine apelantova revizija je odbijena. Kako navodi Vrhovni sud, drugostepeni sud je pravilno izveo pravni zaključak da je apelant 2012. godine preinačio tužbu promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva u smislu člana 56. stav 1. ZPP, jer je tada prvi put postavio tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine iz činjeničnog osnova o izvršenju ugovorene obaveze za period od jula 2005. godine do marta 2010. godine, prema ugovoru o zakupu od 11. aprila 2000. godine. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da se radi o tužbi koja je utemeljena na drugačijoj činjeničnoj podlozi u odnosu na prvobitnu tužbu, što i po ocjeni Vrhovnog suda ima značenje objektivnog preinačenje tužbe kakvo ima u vidu odredba člana 56. stav 1. ZPP, jer je dotadašnji predmet raspravljanja zamijenjen novim.

13. Apelant je naveo da je svojim podnescima od 11. i 18. decembra 2012. godine, a potom i na ročištu, samo smanjio prvobitno postavljeni zahtjev, pa smatra da je pravni zaključak o preinačenju tužbe pogrešan, što je Vrhovni sud ocijenio pravno neutemeljenim i odbio ih kao neosnovane. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan apelantov prigovor da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 56. stav 1. ZPP u vezi sa čl. 209. ZPP. Također nije osnovan ni apelantov prigovor da je drugostepena presuda zahvaćena povredama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP navodima da tuženi nisu iznijeli relevantne tvrdnje u pogledu prigovora zastare, niti dokazali njegovu osnovanost. Protivno tome, prigovor zastarjelosti potraživanja tuženi su istaknuli u postupku pred prvostepenim sudom, pa je drugostepeni sud bio ovlašten da, odlučujući o žalbi tuženog, ocjenjuje pravilnost odluke prvostepenog suda u odnosu na taj prigovor koji je materijalnopravne prirode.

14. Vrhovni sud smatra da nisu osnovani ni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, odredbom člana 375. ZOO-a propisano je da potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine. U konkretnom slučaju radi se o povremenim potraživanjima po osnovu zakupnine, te je rok zastare tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, u smislu člana 372. stav 1. tog zakona. Nadalje, isti zakon u članu 373. stav 1. propisuje da samo pravo iz kojeg proističe povremeno potraživanje zastarijeva u roku od pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanje. Vrhovni sud je utvrdio da tuženi u svojstvu zakupca nisu plaćali mjesečne zakupnine, pa kako se sporno potraživanje neisplaćenih zakupnina odnosi na period od jula 2005. godine do marta 2010. godine, to je drugostepeni sud pravilno zaključio da najstarije dospjelo neisplaćeno potraživanje zakupnine potječe od jula 2005. godine, a koje nije plaćeno, a nakon čijeg dospijeća zakupac nije vršio nikakva plaćanja narednih mjesečnih zakupnina. Slijedi da je istekom pet godina od neplaćanja najstarije zakupnine, znači već u julu 2010. godine, nastupila zastarjelost samog prava iz kojeg proističe povremeno davanje pojedinačnih mjesečnih zakupnina (član 373. stav 1. ZOO-a), jer je zahtjev za isplatu zakupnine postavljen u decembru 2012. godine kada je zastara već nastupila.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena uz očigledno pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što predstavlja povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Smatra da je pogrešan zaključak da je tuženo potraživanje na ime zakupnine zastarjelo. U drugostepenoj presudi Kantonalni sud navodi da je apelant tek podnescima iz 2012. godine potraživao zakupninu dok je tužbenim zahtjevom iz tužbe od 30. septembra 2005. godine, kao i tužbenim zahtjevom opredijeljenim na glavnoj raspravi od 27. marta 2008. godine potraživao štetu a ne zakupninu. Shodno tome, Kantonalni sud moment eventualnog prekida zastarjelosti utužene zakupnine veže za 2012. godinu i posljedično tome izvodi zaključak da je utuženo potraživanje zastarjelo. To rezoniranje je prihvatio i Vrhovni sud u osporenoj odluci, navodeći da je doista bilo riječi o preinaci tužbe. Po apelantovom mišljenju, takvi zaključci Vrhovnog i Kantonalnog suda su pogrešni jer su utemeljeni na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi odredbe člana 2. stav

2. ZPP, a shodno kojoj sud primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije u tom pogledu vezan navodima stranaka. Naime, kako sud u smislu odredbe člana 2. stav 2. ZPP nije vezan navodima stranaka u pogledu materijalnog prava, to je sud, kako navodi apelant, mogao još po osnovu tužbe od 30. septembra 2005. godine dosuditi zakupninu. Prema tome, očigledno je da je još u tužbenom zahtjevu iz tužbe od 30. septembra 2005. godine bila sadržana i zakupnina, s tim da je apelant potraživao i veći iznos od iznosa zakupnine naznačene u ugovoru.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude i predlaže da se apelacija odbije.

18. Vrhovni sud također navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke i suprotno apelantovom stanovištu smatra da pri njenom donošenju nisu uskraćena prava na koja se apelant poziva, a niti je primjena prava u osporenoj presudi s tim u vezi bila proizvoljna. Predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tuženi navodi da je redovni sud pravilno primijenio odredbe procesnog i materijalnog prava na konkretni slučaj, pa se stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 360.

Kad se obaveza sastoji u činjenju (ZOO 291) Kad se obaveza sastoji u činjenju, a dužnik tu obavezu nije na vrijeme ispunio, povjerilac može, obavijestivši o tome prethodno dužnika, sam o trošku dužnika uraditi ono što je dužnik bio dužan uraditi, a od dužnika zahtijevati naknadu štete zbog docnje, kao i naknadu druge štete koju bi imao zbog ovakvog načina ispunjenja.

Povremena potraživanja Član 372. stav 1.

Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Zastarjelost samog prava Član 373. st. 1. i 2.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.

(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.

Potraživanje zakupnine Član 375.

Potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 58/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123. stav 1.

1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. […] (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 229. stav 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi: […] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo; […] VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 046447 14 Rev od 6. februara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant od tuženih tražio isplatu zakupnine za predmetne nekretnine, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava rješavajući o istaknutom prigovoru zastarjelosti.

30. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud smatra da su u odlukama koje su donesene u postupku povodom žalbe i revizije pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom navedeni dovoljni, jasni i razumljivi razlozi, naročito u pogledu prigovora zastare. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud naglasio da je nesporno utvrđena činjenica da tuženi u svojstvu zakupca nisu plaćali mjesečne zakupnine, pa kako se sporno potraživanje neisplaćenih zakupnina odnosi na period od jula 2005. godine do marta 2010. godine, to je Kantonalni sud pravilno zaključio da najstarije dospjelo neisplaćeno potraživanje zakupnine potječe od jula 2005. godine, a koje nije plaćeno, a nakon čijeg dospijeća zakupac nije vršio nikakva plaćanja narednih mjesečnih zakupnina. Slijedi da je istekom pet godina od neplaćanja najstarije zakupnine, znači već u julu 2010. godine, nastupila zastarjelost samog prava iz kojeg proističe povremeno davanje pojedinačnih mjesečnih zakupnina (član 373. stav 1. ZOO-a), jer je preinakom tužbe zahtjev za isplatu zakupnine postavljen u decembru 2012. godine kada je zastara već nastupila. Stoga, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan stav Vrhovnog suda da nije osnovan ni apelantov prigovor da je drugostepena presuda zahvaćena povredama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP navodom da tuženi nisu navodno iznijeli relevantne tvrdnje u pogledu prigovora zastare, niti dokazali njegovu osnovanost.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelantovom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je primjena materijalnog i procesnog prava u osporenim presudama bila proizvoljna. Dakle, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini i uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli sudovi za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su sudovi svoje odluke obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO-a, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava u okviru redovnih sudova.

33. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Ostali navodi

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava također zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju također neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa iz člana 373. ZOO-a na apelantovu štetu u vezi sa zastarjelošću na ime potraživanja zakupnine.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2429/15 (Š. S.) | Sudska praksa | Aktio