Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/17 (M. i G. Ć., Z. Z., N. O., D. O., Z. S. i A. Z.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2309/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2309/17, rješavajući apelacije Mire Ćosića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Miro Ćosić i Goran Ćosić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 028781 16 Rev od 16. marta 2017. godine; Zehrudin Zelinčević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 118277 16 Rev od 6. jula 2017. godine; Nermin Obralić, Dževahira Obralić i Zinaida Sitnica protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 122546 16 Rev od 30. maja 2017. godine i A. Z. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 023195 17 Rev od 19. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2309/17

1. Miro Ćosić i Goran Ćosić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnijeli su 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 028781 16 Rev od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelana ta kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Republika Srpska) da im na ime naknade nematerijalne štete zbog lišenja slobode u utuženom periodu isplate određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanata za naknadu nematerijlane štete zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu u iznosima naznačenim u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja od strane tužene Republike Srpske. Dalje je navedeno da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, šteta čija naknada se traži u ovom postupku je nastala 1994. godine, pa i pod uslovom da je za istu (po nekom od zakonom priznatih osnova) odgovorna tužena, kako je do podnošenja tužbe (13. marta 2012. godine) proteklo 17 godina (odnosno 15 godina od prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti), prošao je rok u kojem su apelanti mogli zahtjevati naknadu štete putem suda (član 360. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga je navedeno da reviziona tvrdnja apelanata o primjeni člana 377. ZOO imala bi svoje uporište u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela iz kojeg je nastala šteta i da je u odnosu na ovog pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivično djela i krivične odgovornosti. S tim u vezi je, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali da postoji pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda (za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan, u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), domaćeg ili međunarodnog, kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem su apelanti pretrpjeli štetu. Vrhovni sud je ukazao da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske, a ni Evr opske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu prava na naknadu štete. Dalje je navedeno da zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira - rokova za realizaciju naknade štete, kao u ovom slučaju, su opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema. Vrhovni sud je zaključio da naprijed navedeno ukazuje da je apelant svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisani vremenski period, izgubio mogućnost da sudskim putem ishodi naknadu pretrpljene štete i pod uslovom da je tužena Republika Srpska odgovorna za njen nastanak. AP-3757/17

3. Zehrudin Zelinčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžak, kojeg zastupa Amir Mešić advokat iz Tuzle, podnio je 8. septembr a 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 118277 16 Rev od 6. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog lišenja slobode u utuženom periodu isplati određeni novčani iznos.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja među kojima je i apelant da se obaveže tužena da im naknadi nematerijlanu štete prouzrokavanu lišavanjem slobode u toku ratnih dešavanja. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja od strane tužene Republike Srpske. Dalje je navedeno da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, šteta čija naknada se traži u ovom postupku je nastala 1992 . godine, pa i pod uslovom da je za istu (po nekom od zakonom priznatih osnova) odgovorna tužena, kako je do podnošenja tužbe (11. maja 2011. godine) proteklo skoro 19 godina (odnosno 15 godina od prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti), prošao je rok u kojem je apelant mogao zahtjevati naknadu štete putem suda (član 360. stav 2. ZOO u vezi sa članom 376. ZOO). Osim toga je navedeno da reviziona tvrdnja apelanata o primjeni člana 377. ZOO imala bi svoje uporište u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela iz kojeg je nastala šteta i da je u odnosu na ovog pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivično djela i krivične odgovornosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda (za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan, u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP, domaćeg ili međunarodnog, kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem je apelant pretrpio štetu. Vrhovni sud je ukazo da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske, a ni Evorpske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu prava na naknadu štete. Vrhovni sud je zaključio da naprijed navedeno ukazuje da je apelant zbog vlastitog propusta pravilno odbijen sa tužbenim zahtjevom, budući da svoje ponašanje nije prilagodio važećim propisima prvenstveno rokovima predviđenim ZOO. AP-3803/17

5. Nermin Obralić, Dževahira Obralić i Zinaida Sitnica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miroslav Prerad advokat iz Banjaluke, podnijeli su 7. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 122546 16 Rev od 30. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelana ta kojim su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska) da im isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (duševnih bolova) zbog smrti muža i oca apelanata i na ime izgradnje nadgrobnog spomenika.

6. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev za naknadu nematerijlane štete zbog smrti muža i oca apelanata i zahtjev za isplatu troškova izgradnje nadgrobnog spomenika u iznosima naznačenim u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je naveo da su apelanti svoj tužbeni zahtjev temeljili na štetnom događaju od 29. decembra 1993. godine, zbog kojeg su pravosnažnom presudom ovog suda broj 011 0 K 002487 10 K od 29. oktobra 2010. godine oglašeni krivima Dalibor Ponorac i Marko Marić i osuđeni za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja od strane tužene Republike Srpske. Vrhovni sud je naveo da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, šteta čija naknada se traži u ovom postupku je nastala 1993. godine, pa i pod uslovom da je za istu (po nekom od zakonom priznatih osnova) odgovorna tužena, kako je do podnošenja tužbi (19. jula 2011. godine i 5. maja 2014. godine) proteklo 18 i 21 godina (odnosno 15 i 18 godina od prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti), prošao je rok u kojem su apelanti mogli zahtjevati naknadu štete putem suda (član 360. stav 2. ZOO). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je ukazao da navedena odredba može se primijeniti samo u slučaju kada je učinilac krivičnog djela, za kojga je pravosnažnom osuđujućom presudom utvrđeno da je počinio krivično djelo, označen kao tuženi u određenoj parnici. S tim u vezi je, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju odgovornost tužene kao pravnog lica zasnovana je na odgovornosti za drugog u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je dalje naveo da činjenica da su pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda osuđeni Dalibor Ponorac i Marko Marić, koji u ovom parničnom postupku nisu tuženi, za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništvo nije od uticaja na odluku u ovom sporu. Vrhovni sud je ocjenio da odredbe člana 377. stav 1. ZOO nije primjenjiva na tuženu, jer ona kao pravno lice ne može biti krivično odgovorna, već može samo odgovarati za drugog, pa su u konkretnom slučaju pravilno primjenjene odredbe člana 376. ZOO-a. AP-3841/17

7. A. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miroslav Prerad advokat iz Banjal uke, podnijela je 11. septembr a 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 85 0 P 023195 17 Rev od 19. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Republika Srpska) da joj na ime naknade nematerijalne štete, duševnih bolova zbog silovanja, obeštećenja i povrede ljudske časti isplati određeni novčani iznos.

8. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantičin zahtjev da se obaveže tužena da joj naknadi nematerijlanu štete zbog silovanja i povrede ljudske časti i dostojanstva. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja od strane tužene. Dalje je navedeno da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, šteta čija naknada se traži u ovom postupku je nastala 1992. godine, pa i pod uslovom da je za istu (po nekom od zakonom priznatih osnova) odgovorna tužena, kako je do podnošenja tužbe (8. jula 2011. godine) proteklo skoro 19 godina (odnosno 15 godina od prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti), prošao je rok u kojem je apelantica mogla zahtjevati naknadu štete putem suda (član 360. stav 2. ZOO). Vrhovni sud je ukazo da je u postupku koji je predhodio donošenju pobijane presude apelantica je dokazala da pos toji pravosnažna osuđujuća presuda domaćeg krivičnog suda za koju je sud u praničnom postupku vezan u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP-a kojom je utvrđeno da je Miodrag Marković u vrijeme izvršenja krivičnog djela silovanja u konteksu krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine bio pripadnik Vojske Republike Srpske i da je pravosnažnom presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003426 10 Krl (X-

KR-10/948) od 15. aprila 2011. godine oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od sedam godina. S tim u vezi je, Vrhovni sud je naveo da pomenuta krivična osuđujuća presuda bila bi od značaja za utvrđivanja roka zastarjelosti predmetnog potraživanja u slučaju da je u ovoj pranici tužba podnesena u odnosu na neposrednog izvršioca (štenika) krivičnog djela iz kojeg je nastala šteta, jer odredbe člana 377. ZOO mogu se primjeniti samo prema tom licu, a ne prema trećam licima (u koje spada i tužena kao pravno lice). Vrhovni sud je ukazo da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske, a ni Evorpske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu prava na naknadu štete. Dalje je navedeno da zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira - rokova za realizaciju naknade štete, kao u ovom slučaju, su opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema. Vrhovni sud je zaključio da naprijed navedeno ukazuje da je apelantica svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisani vremenski period, izgubila mogućnost da sudskim putem ishodi naknadu pretrpljene štete i pod uslovom da je tužena odgovorna za njen nastanak. Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2309/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata. Apelacioni navodi

10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. pravo na život, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo lica da ne budu držana u ropstvu ili potčinjenosti, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na slobodu kretanja i prebivalište, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije itd.), kao da je došlo do povrede Ženevskih konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i civilima u ratnim uslovima, Konvencije o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, Konvencije UN protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, te prava iz Evropske konvencije o spriječavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr -Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretni m slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

14. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/17 (M. i G. Ć., Z. Z., N. O., D. O… | Sudska praksa | Aktio