Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3434/17 (H. Ž.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3434/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3434/17, rješavajući apelaciju Halila Žilića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Halil Žilić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 223382 15 Rev od 8. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halil Žilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nusret Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 223382 15 Rev od 8. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (bliže opisanog u izreci prvostepene odluke), što je tužena (Općina Novo Sarajevo) dužna priznati i trpjeti da apelant ostvari sva prava i obaveze koja pripadaju nosiocima stanarskog prava.

2. U konkretnom slučaju, drugostepeni sud je u obrazloženju odluke naveo da je na pouzdan način utvrđeno da je vlasnik predmetnog stana tužena, da je apelant na adresi spornog stana prijavljen da stanuje od 20. septembra 1998. godine, te da je na osnovu odobrenja načelnika Općine Novo Sarajevo od 3. jula 1998. godine, utvrđeno da se apelantu odobrava useljenje i korištenje predmetnog stana, na kojem je nositelj stanarskog prava bila M. K. koja je umrla. Drugostepeni sud je ocijenio da apelant nije mogao steći prava nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, jer je članom 11. Zakona o stambenim odnosima regulirano da se stanarsko pravo stiče na osnovu zaključenja ugovora o korištenju stana, a isti se zaključuju na osnovu akta davaoca stana na korištenje. Drugostepeni sud je ukazao da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje za stan. Drugostepeni sud je istakao da prema članu 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, stanarska prava su prestala postojati danom 6. decembra 2000. godine, te da tu odredbu treba tumačiti tako da stanarska prava stečena prije 6. decembra 2000.godine, ostaju na snazi, a da se nakon tog datuma ne mogu sticati nova stanarska prava. Drugostepeni sud je zaključio da apelant prije 6. decembra 2000. godine nije stekao pravo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, jer nije zaključio ugovor o korištenju stana. Osim toga, drugostepeni sud je naglasio da se apelant ne može smatrati ni bespravnim korisnikom stana u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer je ušao u posjed predmetnog stana na osnovu odobrenja načelnika Općine Novo Sarajevo, pa da se ne radi o nezakonitom useljenju. Drugostepeni sud je naveo da je između ostalog apelant na osnovu odobrenja načelnika tuženog koristio predmetni stan prije 6. decembra 2000.godine, samo tri godine, tako da bez zaključenog ugovora o korištenju stana da se apelant ne može smatrati zakonitim korisnikom tog stana.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da ne stoji povreda odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku na koju ukazuje apelant, da je drugostepeni sud u okviru kontrolne funkcije prihvatio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze tako da ih je savjesno i brižljivo cijenio, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno. Vrhovni sud je istakao da smatra da je drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio postavljeni zahtjev apelanta. Vrhovni sud je ukazao da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana i odgovarajućeg rješenja o dodjeli stana (član 11. stav 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima). Vrhovni sud je konstatovao da apelant prije 6. decembra 2000. godine nije stekao stanarsko pravo jer nije zaključio ugovor o korištenju stana, niti ima rješenje o dodjeli stana. Vrhovni sud je naglasio da odobrenje od 3. jula 1998. godine, kojim se apelantu odobrava da se može useliti i koristiti predmetni stan, ne može nadomjestiti nepostojanje ugovora o korištenju stana i rješenja o dodjeli stana, i da na osnovu odobrenja apelant nije mogao steći stanarsko pravo.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju Vrhovni sud, odnosno drugostepeni sud proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali i te navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i drugostepeni sud primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, kao i drugostepeni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3434/17 (H. Ž.) | Sudska praksa | Aktio