Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4506/15 (M. M.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Vanparnični postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4506/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine u predmetu broj AP-4506/15, rješavajući apelaciju Muriza Miričanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muriza Miričanca, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 V 015876 15 Rev od 26. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muriz Miričanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 5. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 V 015876 15 Rev od 26. juna 2015. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 V 015876 1 0 V od 3. februara 2014. godine obavezana je Opština Doboj (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) da apelantu isplati 16.606,07 KM na ime naknade za ustupljeno građevinsko zemljište pobliže opisano u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), te 1.369,97 KM na ime naknade za troškove uređenja zemljišta, odnosno za kupovinu viška neiskorištenog kapaciteta trafo stanice i za priključenje poslovnog objekta na gradsku vodovodnu mrežu, kao i 38.184,90 KM na ime naknade građevinske vrijednosti nedovršene zgrade, sve sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove postupka u određenom iznosu.

3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je u konkretnom slučaju bilo nesporno da je apelantu odlukom nadležnog organa uprave od 28. marta 1991. godine predmetno zemljište dodijeljeno na korištenje radi gradnje poslovnog objekta metaloprerađivačke djelatnosti, na osnovu čega je apelant 8. aprila 1991. godine zaključio ugovor o ustupanju građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja sa JP za izgradnju i uređenje naselja Doboj i uveden u posjed predmetnog zemljišta 9. jula 1991. godine. Dalje, proizilazi da je u postupku pred Osnovnim sudom utvrđeno da je apelant nakon toga platio određene novčane iznose, koji, konvertovani u sada važeću valutu, iznose: za ustupljeno zemljište i troškove uređenja zemljišta 16.606,07 KM, za troškove priključenja na trafostanicu 1.270,59 KM i troškove priključka na vodovodnu mrežu 99,38 KM, te je na predmetnom zemljištu izveo radove na izgradnji temelja za poslovni objekat i za ogradu oko dodijeljene parcele, te na nasipanju predmetne parcele šljunkom, čija građevinska vrijednost prema nalazu vještaka građevinske struke iznosi 38.184,90 KM. Osnovni sud je utvrdio da je pravosnažnim rješenjem nadležnog upravnog organa od 21. marta 2008. godine apelantu oduzeto pravo korišćenja predmetnog građevinskog zemljišta radi građenja pozivom na odredbu člana 50. Zakona o građevinskom zemljištu i utvrđeno da će stranke, tj. apelant i protivnik predlagača, provesti postupak za sporazumno određivanje iznosa naknade koju je protivnik predlagača dužan platiti apelantu na temelju odredbe člana 51. istog zakona, pa budući da taj sporazum stranke nisu postigle u upravnom postupku spis je dostavljen sudu radi određivanja te naknade u vanparničnom postupku. Osnovni sud je zaključio da predmetno zemljište u trenutku izdavanja urbanističke saglasnosti nije bilo uređeno građevinsko zemljište, jer do međe navedene parcele od strane lica koje je upravljalo takvim zemljištem, nisu bili obezbijeđeni infrastrukturni priključci. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju neosporno utvrđeno da je apelant izvršio uplatu za ustupljeno zemljište i za uređenje građevinskog zemljišta, kao i da je radi obezbjeđenja potrebnih infrastrukturnih priključaka sam finansirao priključak za vodu i priključenje za vodu kao i za struju odnosno da je apelant dokazao da je izvršio određene građevinske radove na izgradnji predmetnog poslovnog objekta, a da protivnik predlagača nije predložio, niti proveo dokaze kojim bi potvrdio svoje suprotne navode, Osnovni sud je konstatovao da je apelantov zahtjev osnovan u smislu člana

51. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03).

4. Protivnik predlagača je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, koju je Okružni sud odbio rješenjem broj 85 OV 015876 14 Gž od 29. oktobra 2014. godine i potvrdio prvostepeno rješenje, konstatujući da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja, za što je dao dovoljne i jasne razloge koje je prihvatio i taj sud, a isti žalbenim prigovorima protivnika predlagača nisu dovedeni u sumnju.

5. Protivnik predlagača je izjavio reviziju protiv rješenja Okružnog suda, koju je Vrhovni sud rješenjem broj 85 0 V 015876 15 Rev od 26. juna 2015. godine djelimično usvojio tako što je preinačeno rješenje Okružnog suda na način da je djelimično usvojena žalba protivnika predlagača i rješenje Osnovnog suda preinačeno tako što je odbijen apelantov zahtjev da mu protivnik predlagača isplati na ime naknade za troškove uređenja zemljišta, odnosno za kupovinu viška neiskorištenog kapaciteta trafo stanice i za priključenje poslovnog objekta na gradsku vodovodnu mrežu iznos od 1.369,97 KM, te na ime naknade građevinske vrijednosti nedovršene zgrade iznos od 38.184,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Vrhovni sud je u ostalom dijelu odbio reviziju.

6. U obrazloženju rješenja istakao da je odredbom člana 53. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik SR BiH”, broj 24/86, 1/90 i 29/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske " broj 24/94, 23/98 i 5/99, u daljem tekstu: ZGZ) propisano je da građanin, udruženje građana i drugo građansko pravno lice, gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku tri godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini (stavljanje zgrade pod krov i si.) ili ako u roku od šest godina ne dovrši izgradnju zgrade i ne podnese zahtjev radi izdavanja odobrenja za upotrebu zgrade. Vrhovni sud je takođe ukazao da je odredbom člana 55. stav 1. ZGZ propisano je da je u slučaju prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja po odredbama prethodnog člana, opština dužna platiti licu kojem je to pravo prestalo naknadu za korisne investicije uložene u izgradnju zgrade koja je građena u skladu sa odobrenjem za građenje, i vratiti naknadu za zemljište i naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta. Pored toga, ukazao je da prema odredbi člana 70. ZGZ naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta obuhvata stvarne troškove pripremanja i opremanja građevinskog zemljišta radi njegovog privođenja namjeni predviđenoj regulacionim ili urbanističkim planom, a ako je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište koje je uređeno, naknadu iz člana 70. ovoga zakona se utvrđuje rješenjem o urbanističkoj saglasnosti (član 72. stav 1. ZGZ).

7. Vrhovni sud je konstatovao da među strankama nije bilo sporno da apelant, nakon što je rješenjem stekao pravo korištenja spornog zemljišta u svrhu građenja poslovnog objekta nije podnio zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje tog objekta. Vrhovni sud je zaključio da je kod takvog stanja stvari apelant po proteku roka od godinu dana od dana pravosnažnosti toga rješenja, a najkasnije po proteku roka od godinu dana počev od 8. aprila 1991. godine, kada je zaključio ugovor o ustupanju građevinskog zemljišta na trajno korištenje na temelju rješenja o njegovoj dodjeli, saglasno odredbi člana 53. ZGZ, po samom zakonu izgubio pravo korištenja radi građenja na spornom zemljištu, a rješenje nadležnog organa uprave o gubitku toga prava, prema odredbi člana 54. ZGZ ima samo daklaratorni karakter. Vrhovni sud je zaključio da mu je stoga nakon prestanka toga prava, saglasno odredbi člana 55. ZGZ, protivnik predlagača dužan da plati naknadu za ustupljeno zemljište i za troškove uređenje zemljišta koja konvertovana u sada važeću valutu iznosi 16.606,07 KM. Međutim, konstatujući da je apelantu dodijeljeno uređeno građevinsko zemljište, Vrhovni sud je zaključio da je protivnik predlagača pravilno ukazao da je osporena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je apelantu dosuđena naknada za troškove priključenja na trafostanicu u iznosu od 1.270,59 KM i priključka na vodovodnu mrežu u iznosu od 99,38 KM, jer nije riječ o troškovima iz odredbe člana 70. ZGZ, koji bi apelantu pripadali po odredbi člana 55. stav 1. istoga zakona. Vrhovni sud je zaključio da u situaciji kada je apelant na dodijeljenom gradskom građevinskom zemljištu izveo radove na izgradnji temelja za poslovni objekat i za ogradu oko dodijeljene parcele, te na nasipanju predmetne parcele šljunkom, čija građevinska vrijednost prema nalazu vještaka građevinske struke iznosi 38.184,90 KM, bez prethodnog pribavljanja odobrenja za građenje tog objekta, da apelantu prema odredbi člana 55. stav 1. ZGZ ne pripada pravo na naknadu toga iznosa nakon prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.

8. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, apelant sumira hronologiju događaja i navodi da mu je za dobijanje građevinske dozvole bilo potrebno da uplati određeni novčani iznos, koji nije platio jer mu je bilo jasno da s obzirom na okolnosti koje su nastupile, sigurno neće dobiti građevinsku dozvolu, a i sredstva su mu bila blokirana u banci. Apelant takođe tvrdi da je 27. jula 1992. godine „razmijenjen u Dragaliću u Republici Hrvatskoj“, a da je 28. januara 2003. godine dobio odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) kojom se potvrđuje da je savjesni posjednik predmetnog zemljišta na dan 1. aprila 1992. godine (u prilog čemu je uz apelaciju dostavio navedenu odluku).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, i to u vezi sa razlozima zbog kojih nije ishodovao odobrenje za građenje objekta na predmetnom zemljištu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Razmatrajući navode apelanta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizilazi da je apelant ove navode iznio u predmetnom postupku pred redovnim sudovima, niti je prezentovao odluku CRPC-a na koju se poziva u apelaciji, odnosno po prvi put ih je iznio tek u apelaciji, zbog čega se na te navode ne može s uspjehom pozivati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, mutatis mutandis Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku kojom je preinačio drugostepeno rješenje Okružnog suda na način da je djelimično usvojio žalbu protivnika predlagača i preinačio prvostepeno rješenje Osnovnog suda tako što je odbijen apelantov zahtjev da mu protivnik predlagača isplati određene novčane iznose na ime naknade za troškove uređenja zemljišta, odnosno za kupovinu viška neiskorištenog kapaciteta trafo stanice i za priključenje poslovnog objekta na gradsku vodovodnu mrežu i na ime naknade građevinske vrijednosti nedovršene zgrade, sa zakonskom zateznom kamatom. Ustavni sud takvo obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4506/15 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio