Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4016/15 (B. Š.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4016/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4016/15, rješavajući apelaciju Branka Škavića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Škavića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 064817 12 Rev od 4. juna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branko Škavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 064817 12 Rev od 4. juna 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Krajina osiguranja“ a.d. Banjaluka - tužioca u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 20. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 27. i 28 septembra 2017. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 064817 09 P od 16. septembra 2011. godine, obavezan je apelant da tužiocu isplati na ime regresnog duga iznos od 21.780,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, bliže precizirano u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac izvedenim dokazima dokazao odlučne činjenice u konkretnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelant 17. maja 1990. godine upravljao svojim motornim vozilom pod uticajem alkohola i da je tada počinio krivično djelo (za koje je pravosnažnom krivičnom presudom proglašen krivim), a oštećenom licu prouzrokovao štetu (nanošenje teške tjelesne povrede). Dalje je utvrđeno da je tužilac, po pravosnažnim sudskim odlukama, oštećenom naknadio pričinjenu štetu u utuženim iznosima i da je stoga imao pravo da štetu potražuje od apelanta (kao štetnika), tj. lica koje je isključivo odgovorno za štetu. Slijedom navedenog, Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 064817 11 Gž od 23. aprila 2012. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantova žalba neosnovano ukazivala na povrede odredaba postupka i da je zbog njih apelant onemogućen da dâ svoj iskaz pred prvostepenim sudom zbog zdravstvene nesposobnosti, te da apelantova žalba nije dovela u pitanje zakonitost prvostepene presude. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je iz stanja spisa, zapisnika s ročišta od 6. septembra 2011. godine, utvrđeno da je na ročište pristupio apelant lično i da je konstatovano da je na upit suda apelant izjavio da odobrava radnje koje je u njegovo ime preduzeo punomoćnik Goran Marić, koji je pristupio na pripremno ročište po zamjeničkoj punomoći koju je dao advokat Simo Tošić. Dalje je navedeno da je apelanta u postupku zastupao punomoćnik - advokat Simo Tošić po punomoći od 29. jula 2009. godine, koji je u apelantovo ime dao odgovor na tužbu i dao zamjeničku punomoć advokatu Goranu Mariću 11. marta 2011. godine da ga zamijeni na pripremnom ročištu koje je održano tog dana. Istaknuto je da je kasnije, podneskom od 14. aprila 2011. godine, advokat Simo Tošić obavijestio sud da otkazuje punomoć za zastupanje apelantu, te je prvostepeni sud na ročište za glavnu raspravu pozvao neposredno apelanta. Okružni sud je zaključio da je apelant u žalbi neosnovano prigovarao da je advokat Goran Marić prisustvovao pripremom ročištu bez potrebnog ovlašćenja jer je navedeni advokat imao zamjeničku punomoć advokata Sime Tošića, a apelant (u obrazloženju očiglednom omaškom navedeno „tužilac“) na ročištu 6. septembra 2011. godine je izjavio da odobrava radnje koje je u njegovo ime preduzeo navedeni advokat na pripremnom ročištu. Stoga je Okružni sud ocijenio da se može smatrati da je apelanta na pripremnom ročištu zastupao advokat Goran Marić po valjanoj punomoći.

9. Okružni sud je dalje naveo da je iz zapisnika s ročišta za glavnu raspravu od 6. septembra 2011. godine proizlazilo da je apelant izjavio da odustaje od prijedloga za saslušanje parničnih stranaka jer nije zdravstveno sposoban da ga sud saslušava, te da su navedeni zapisnik potpisali apelant i punomoćnik tužioca i da apelant nije stavljao primjedbe na zapisnik. Istaknuto je da je apelant, nakon održanog ročišta za glavnu raspravu, istog dana dostavio sudu podnesak u kome je naveo da je na ovo ročište sud pozvao njegovog ranijeg punomoćnika Simu Tošića, kome je on otkazao punomoć, i da on zbog bolesti nije mogao da se zastupa na glavnoj raspravi, predložio zakazivanje nove glavne rasprave, te uz podnesak dostavio ljekarski nalaz. Nadalje, apelant je istog dana dostavio još jedan podnesak po advokatu Vladimiru Raosavljeviću, u kome je takođe bilo navedeno da je zdravstveno nesposoban da ga sud sasluša u svojstvu parnične stranke i da nije tačna konstatacija u zapisniku da on odustaje od ovog prijedloga, već je sud samo zbog toga trebao raspravu odložiti, te je uz ovaj podnesak dostavio određenu medicinsku dokumentaciju. Iz medicinske dokumentacije koja je dostavljena uz navedene podneske i koja je dostavljena i uz žalbu, Okružni sud je naveo da nije mogao zaključiti da je apelant tog dana kada je održano ročište za glavnu raspravu imao epileptični napad i da je bio spriječen da bude saslušan na ročištu, odnosno da zbog svog zdravstvenog stanja nije mogao da se adekvatno stara o zaštiti svojih prava na tom ročištu, zbog čega je sud, prema apelantovoj tvrdnji, bio u obavezi da ročište odgodi. S tim u vezi, obrazložio je da navedene apelantove tvrdnje nisu proizlazile iz medicinske dokumentacije jer je proizlazilo da se apelant 25. avgusta 2011. godine, oko deset dana prije, javio ljekaru zbog povrede lijeve šake koju je zadobio na radnom mjestu radnom mašinom, pa se ova povreda nije mogla dovesti u vezu s apelantovom nesposobnošću da dâ svoj iskaz na ročištu za glavnu raspravu. Okružni sud je istakao da navedeni apelantovi podnesci za održavanje nove glavne rasprave nisu, po svojoj sadržini, mogli predstavljati ni prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje koji se, u smislu odredbe člana 328 Zakona o parničnom postupku, može podnijeti ukoliko stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i usljed toga izgubi pravo za preduzimanje te radnje. Dalje je navedeno da je iz odgovora na žalbu koju je podnio tužilac proizlazilo da je apelant lično pristupio na ročište za glavnu raspravu i da nisu tačni navodi u žalbi da je bio onemogućen da raspravlja pred sudom, kao što je mogao tražiti i odgodu ročišta, ali da nije pružio nijedan dokaz da se tog dana, 6. septembra 2011. godine, javio ljekaru.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 064817 12 Rev od 4. juna 2015. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi kojim je osporavao autentičnost zapisnika s glavne rasprave, u smislu da nisu dosljedno reprodukovane njegove izjave, bili neargumentovani i za taj sud neprihvatljivi. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je bio ispravan stav drugostepenog suda koji je ocijenio da je apelant na navedenom ročištu za glavnu raspravu prihvatio radnje punomoćnika Gorana Marića na pripremnom ročištu od 11. marta 2011. godine, te da je odustao od dokaza saslušanja apelanta kao parnične stranke. Vrhovni sud je istakao da je, osim navedenog, trebalo imati u vidu da u toku ovog parničnog postupka apelant nije osporio činjenice na kojima se zasnivao tužbeni zahtjev, kao što su okolnosti u vezi sa saobraćajnom nesrećom (nastupila posljedica, krivična odgovornost apelanta i njegova alkoholisanost u trenutku nesreće), te iznosi koje je na ime naknade štete tužilac isplatio oštećenom. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da izostanak saslušanja apelanta u svojstvu stranke, koji je trebao da potvrdi činjenice na kojima se zasniva njegov odgovor na tužbu (koje među strankama nisu sporne), nije bio od značaja za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je takođe istakao i da postoji razlika između saslušanja apelanta kao parnične stranke od njegove mogućnosti da raspravlja, što je revizijom neosnovano izjednačeno. S tim u vezi, obrazložio je da je saslušanje u svojstvu parnične stranke samo jedno dokazno sredstvo, dok raspravljanje pred sudom ima mnogo širi značaj jer ovo pravo omogućava stranci u postupku da preduzima parnične radnje, kao i da se izjašnjava o radnjama druge strane. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je imao mogućnost, bilo sam bilo putem punomoćnika, da raspravlja pred sudom, tako da su suprotni navodi izneseni u reviziji neosnovani.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je jutro prije održavanja rasprave 6. septembra 2011. godine imao epileptični napad i da je navedeno saopštio sudu na raspravi, ali da u zapisnik nije unesen sadržaj ovih apelantovih navoda, nego je u zapisniku navedeno da je apelant odustao od prijedloga za saslušanje apelanta kao parnične stranke. Apelant navodi da je njegovo zdravstveno stanje bilo dovoljan razlog za odlaganje rasprave, odnosno da u sudskom spisu postoji materijalni dokaz, uputnica za bolničko liječenje od 6. septembra 2011. godine u kojoj je navedena dijagnoza „epi“, izvod iz Protokola Zdravstvene ustanove Zalužani, gdje je on istog dana kada je bila zakazana glavna rasprava bio na pregledu, a gdje je konstatovano da je tog dana imao „epi“ napad. Prema apelantovom mišljenju, navedenim je učinjena povreda prava na pravično suđenje, odnosno postupanjem suda na navedeni način onemogućeno mu je pravo na adekvatnu odbranu bilo lično, kada mu to zdravstveno stanje dozvoli, bilo na zaštitu putem punomoćnika.

13. Pored povrede prava na raspravljanje, apelant smatra da su povrijeđena i pravila postupka o zastupanju. S tim u vezi ističe da je dopisom od 18. maja 2011. godine otkazao punomoć Simi Tošiću prije održavanja glavne rasprave, o čemu je obavijestio sud, pa navedeni advokat nije mogao odrediti zamjenika u advokatu Goranu Mariću. Nadalje, ističe da je istim dopisom tražio odlaganje rasprave zbog otkazivanja punomoći, o čemu sud nije odlučio procesnim rješenjem. Apelant tvrdi da Goran Marić nije bio prisutan na spornom ročištu, niti je postojala punomoć ili saglasnost apelanta da ga zastupa navedeni advokat. Ističe da se u takvom zdravstvenom stanju nije mogao izjasniti o izvedenim dokazima suprotne strane, niti je imao punomoćnika koji bi to u njegovo ime učinio.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud apelantove navode smatra neosnovanim, te navodi da je u osporenoj presudi dao obrazloženje pri kojem i dalje ostaje.

15. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi i smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

16. Osnovni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene presude:

Član 5.

Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašćen da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila pružena mogućnost da se izjasni.

Član 100. stav 1.

Sud će se starati da se glavna rasprava odvija na pravilan način, bez nepotrebnih odlaganja, te da se raspravlja samo o pitanjima bitnim za donošenje odluke.

Član 111. st. 1. i 2.

Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta (odgađanje ročišta).

Sud je dužan, najdocnije osam dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni uslovi iz stava 1. ovog člana.

Član 112. stav 1.

Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlaganje ročišta) samo iz sljedećih razloga:

1) ako bez krivice stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke;

2) ako obje stranke predlažu odlaganje radi pokušaja mirnog rješenja spora ili zaključenja sudskog poravnanja.

Član 113.

Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi, s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo ovaj dokaz, i iznesu navodi u vezi sa njim.

Član 308. stav 1.

Stranka izdaje punomoćje pismeno ili usmeno na raspravni zapisnik.

Član 375. stav 2.

Stranke imaju pravo da pročitaju zapisnik ili da zahtijevaju da im se pročita, kao i da stave svoje prigovore na sadržinu zapisnika.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 064817 12 Rev od 4. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov brat je primio 26. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 22. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na isplatu regresnog duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

26. Apelant ukazuje na uskraćivanje prava na raspravljanje od strane redovnih sudova, odnosno da se zbog teškog zdravstvenog stanja nije mogao izjasniti o izvedenim dokazima suprotne strane, niti je imao punomoćnika koji bi to u njegovo ime učinio, te na proizvoljnu primjenu procesnog prava.

27. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakom pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno praksi Evropskog suda, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet, osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud dalje podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Osim toga Ustavni sud podsjeća da kada redovni sud ne prihvati dokaze i prigovore jedne strane u postupku, to samo po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku.

28. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da nije bio zdravstveno sposoban da se valjano izjasni o izvedenim dokazima suprotne strane, niti je pak imao punomoćnika koji bi to u njegovo ime učinio.

29. Ustavni sud prije svega zapaža da je odredbama čl. 373-377 ZPP propisan način sastavljanja i sadržaj zapisnika o radnjama preduzetim na ročištu, te je propisano i da stranke imaju pravo da pročitaju zapisnik ili da zahtijevaju da im se pročita, kao i da stave svoje prigovore na sadržinu zapisnika. Okružni sud je u obrazloženju drugostepene presude naveo da je iz zapisnika s ročišta za glavnu raspravu od 6. septembra 2011. godine proizlazilo da je apelant izjavio da odustaje od prijedloga za saslušanje parničnih stranaka jer nije zdravstveno sposoban da ga sud saslušava, te da su navedeni zapisnik potpisali apelant i punomoćnik tužioca i da apelant nije stavljao primjedbe na zapisnik.

30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da je trebalo imati u vidu da u toku ovoga parničnog postupka apelant nije osporio činjenice na kojima se zasnivao tužbeni zahtjev, kao što su okolnosti u vezi sa saobraćajnom nesrećom (nastupila posljedica, krivična odgovornost apelanta i njegova alkoholisanost u trenutku nesreće), te iznosi koje je na ime naknade štete tužilac isplatio oštećenom. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da izostanak saslušanja apelanta u svojstvu stranke, koji je trebao da potvrdi činjenice na kojima se zasniva njegov odgovor na tužbu (a koje među strankama nisu sporne), nije bio od značaja za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, iz obrazloženja Vrhovnog suda slijedi i da postoji razlika između apelantovog saslušanja kao parnične stranke od njegove mogućnosti da raspravlja, što je revizijom neosnovano izjednačeno. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je saslušanje u svojstvu parnične stranke samo jedno dokazno sredstvo, dok raspravljanje pred sudom ima mnogo širi značaj jer ovo pravo omogućava stranci u postupku da preduzima parnične radnje, kao i da se izjašnjava o radnjama druge strane, a apelant je imao mogućnost, bilo sam bilo putem punomoćnika, da raspravlja pred sudom.

31. Proizlazi da je ove apelantove navode analizirao i Vrhovni sud koji je naveo dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoju odluku u pogledu ovih apelantovih navoda. Ustavni sud posebno naglašava da apelant, osim tvrdnji koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, ničim nije dokazao svoje navode da nije ravnopravno tretiran u postupku. Imajući u vidu da i u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentariše dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je uskraćeno pravo na raspravljanje u postupku, odnosno da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.

32. Osim toga, apelant smatra i da su u njegovom slučaju povrijeđena i pravila postupka o zastupanju jer je u zapisniku neistinito navedeno da je ročištu prisustvovao advokat Goran Marić po zamjeničkoj punomoći, te da nije postojala punomoć ili saglasnost apelanta da ga zastupa navedeni advokat. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant i ove navode isticao u postupku pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljno jasna i logična obrazloženja zašto se može smatrati da je apelanta na pripremnom ročištu zastupao punomoćnik Goran Marić. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 308 stav 1 ZPP propisano da stranka izdaje punomoćje pismeno ili usmeno na raspravni zapisnik, kao i da je apelant na zapisnik o ročištu za glavnu raspravu izjavio da odobrava radnje koje je u njegovo ime preduzeo Goran Marić. Osim toga, u zapisniku s ročišta za glavnu raspravu samo je konstatovano da je na pripremno ročište pristupio punomoćnik Goran Marić po zamjeničkoj punomoći koju je dao advokat Simo Tošić, i da je apelant izjavio da odobrava njegove radnje, a ne da je ročištu za glavnu raspravu prisustvovao Goran Marić, kako apelant pogrešno zaključuje. Nadalje, apelant tvrdi i da je dopisom (od 18. maja 2011. godine) tražio odlaganje rasprave iz razloga otkazivanja punomoći, o čemu sud nije odlučio procesnim rješenjem. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prema navedenom dopisu, koji je apelant takođe priložio uz apelaciju, apelant tražio odgodu glavne rasprave zakazane za 20. maj 2011. godine. Kako je ročište za glavnu raspravu održano 6. septembra 2011. godine, na koje je pozvan apelant lično upravo zbog otkazivanja punomoći za zastupanje, Ustavni sud, prema stanju spisa, zaključuje da je ročište zakazano za 20. maj 2011. godine, suprotno apelantovim navodima, očito odgođeno.

33. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant, osim tvrdnji koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, ničim nije dokazao svoje navode da mu je povrijeđeno pravo na raspravljanje u postupku, odnosno da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, te da su povrijeđena pravila postupka o zastupanju, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju presuda redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo, te kada apelantu nije povrijeđeno pravo na raspravljanje u postupku.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4016/15 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio