Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4065/17 (S. M. iz Sarajeva)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4065/17
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4065/17, rješavajući apelaciju Srećka Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Mandića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015388 17 Kž 5 od 25. augusta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srećko Mandić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. septembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 015388 17 Kž 5 od 25. augusta 2017. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se osiguralo ukidanje pritvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore dostavili 13. oktobra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 015388 17 Krn 85 od 15. jula 2017. godine apelantu i još šestorici osumnjičenih odredio pritvor koji, po ovom rješenju, može trajati do 13. augusta 2017. godine ili do nove odluke suda. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je određen iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Apelant je osumnjičen da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom krijumčarenje iz člana 214, teška krađa iz člana 287. i iznuda iz člana 295. KZBiH.
7. Sud BiH je Rješenjem broj S 1 2 K 015388 17 Kv od 11. augusta 2017. godine apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor za još dva mjeseca, tako da po ovom rješenju može trajati do 11. oktobra 2017. godine. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je produžen iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH.
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH zaključio da je Tužilaštvo BiH u cijelosti postupilo u skladu s obavezom iz člana 47. ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da su sudu dostavljeni svi dokazi koji potkrepljuju prijedlog za produženje pritvora, a radi procjene zakonitosti pritvora, o čemu su obaviješteni svi osumnjičeni i njihovi branioci. Nadalje, s obzirom da je Tužilaštvo BiH ocijenilo da bi otkrivanje dokaza iz Aneksa A u ovoj fazi postupka ugrozilo ciljeve istrage, Sud BiH je, u skladu sa članom 47. stav 1. ZKPBiH, braniocima osumnjičenih uskratio uvid u njih. Sud BiH je dalje istakao da će u ovom rješenju objasniti sadržaj navedenih dokaza u mjeri u kojoj je to moguće bez ugrožavanja ciljeva istrage, pa da će svi osumnjičeni i njihovi branioci tako biti upoznati sa sadržajem sudu dostavljenih dokaza, i to u dovoljnoj mjeri da ih mogu osporavati. Također je ukazano da su svim osumnjičenim i njihovim braniocima dostavljeni dokazi iz Aneksa B, koji su u većinskom dijelu inicirali formiranje dokaza iz Aneksa A, a na koji način je odbrani dodatno približena priroda dokaza u koje im je onemogućen uvid. Najzad, Sud BiH se pozvao i na stav Ustavnog suda u predmetima br. AP 4309/14 i AP 591/11.
9. Sud BiH je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni u dužem vremenskom periodu (od 2011. do sredine 2017. godine) djelovali kao pripadnici grupe za organizirani kriminal u smislu člana 1. stav 22. KZBiH i tako počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelima: krijumčarenje iz člana 214, teška krađa iz člana 287. KZFBiH i krivično djelo iznuda iz člana 295. KZBiH. Zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan je na dokazima Tužilaštva BiH koji su sadržajno izloženi u rješenju o određivanju pritvora, te potkrijepljeni dokazima dostavljenim uz prijedlog za produženje pritvora (dokazi iz Aneksa A). Na osnovu Izvještaja SIPA-e od 28. maja 2014. godine (sačinjenog po naredbama Tužilaštva i Suda BiH od 30. aprila 2014. godine), te službene zabilješka MUP-a Kantona Sarajevo od 21. maja 2014. godine zaključeno je da postoji osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni S. D. smjestili tri bliže označena automobila u označenom objektu. Na osnovu navedene službene zabilješke zaključeno je da se apelant i osumnjičeni S. D. dovode u vezu s vozilima otuđenim u mjesecu aprilu i maju 2014. godine na području Kantona Sarajevo, te njihovom daljnjom preprodajom, s obzirom na to da je bliže označeno vozilo bilo predmet nadzora i praćenja (GPS). Radnje izvršenja apelanta i osumnjičenog S. D. potvrđene su i rezultatima posebnih istražnih radnji, izjavama saslušanih svjedoka, radnjama prepoznavanja, te drugim dokazima koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva BiH. Nadalje, postojanje osnovane sumnje da je apelant organizirao i vršio prevoz označenog automobila na označenoj relaciji radi preuzimanja vozila od njemu poznatih pripadnika grupe s područja Crne Gore zasnovano je na sadržaju posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i snimanja osumnjičenog i vozila koje je koristio, a što je prezentirano u izvještaju od 3. jula 2014. godine i drugim izvještajima i službenim zabilješkama sačinjenim na okolnosti nadzora i pronalaska vozila.
10. Sud BiH je neosnovanim ocijenio prigovor da iz činjeničnog opisa krivičnopravnih radnji za koje se osumnjičeni terete ne proizlaze bitni elementi krivičnog djela organizirani kriminal iz člana
250. KZBiH, kao ni drugih krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, pa da je zbog toga sporna i nadležnost Suda BiH. S tim u vezi je ukazano da pravna kvalifikacija, koju je predložio tužilac u prijedlogu za produženje pritvora, proizlazi iz dostavljenih dokaza, da se predmet nalazi u fazi istrage, da u pogledu eventualnog kasnijeg toka postupka sud nije vezan pravnom kvalifikacijom koju je predložio tužilac, te da će je osumnjičeni moći osporavati u slučaju da predmet dođe u fazu glavnog pretresa.
11. Sud BiH je zaključio da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da se radi o kompleksnoj i složenoj istrazi s obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja krivičnih djela za koja se osumnjičeni terete s velikim brojem preduzetih krivičnopravnih radnji, i to od strane više lica, da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj grupi koja se u dužem vremenskom periodu bavi nezakonitim radnjama, da je istraga još uvijek u toku. Nadalje, ukazano je da bi provođenje istražnih radnji, na koje je ukazao tužilac u prijedlogu, bilo otežano ukoliko bi se osumnjičeni našli na slobodi jer je opravdano očekivati da bi, s ciljem izbjegavanja ili umanjenja svoje odgovornosti, mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, te da bi mogli sakriti, izmijeniti ili uništiti dokaze i tragove važne za postupak. U tom smislu ukazano je da se šest pripadnika ove grupe još uvijek nalazi u bjekstvu, da se osnovano sumnja da su s ostalim osumnjičenim učestvovali u otuđenju skupocjenih automobila, njihovom skrivanju, te prebacivanju preko granice. Prema ocjeni Suda BiH, navedeno upućuje na opravdanu bojazan da bi osumnjičeni utjecali na ostale pripadnike grupe, kako one čiji identitet je poznat tako i one čiji identitet još uvijek nije poznat Tužilaštvu BiH, kao i na svjedoke koje je Tužilaštvo BiH saslušalo, kao i one koje ima namjeru saslušati. Sud BiH je istakao da se radi o licima od kojih su osumnjičeni nabavljali opremu za otuđenje, licima koja su pronalazila i ustupala prostore za tzv. štekove za skrivanje otuđenih vozila, licima koja su pronalazila, posredovala i učestvovala u prevozu vozila do drugih, njima poznatih, pripadnika grupe, kao i njima poznatim licima koja su kupovala vozila ili ih rastavljala radi daljnje prodaje. Također, neka od za sada nepoznatih lica, zajedno s osumnjičenim, organizirala su prelaske automobila preko državne granice, koje su preuzimala njima poznata lica u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj. Nadalje, ukazano i da su osumnjičeni otuđena vozila skrivali na samo njima poznatim lokacijama, da su na takvim lokacijama uništavali tragove i dokaze tako što su palili ostatke rastavljenih automobila i tragove, a što naročito proizlazi iz predočene fotodokumentacije. Stoga, a kako još uvijek nisu locirani svi „štekovi“, što otežava identifikaciju svih otuđenih vozila, a s iskazanim umijećem u uništenju tragova, zaključeno je da postoji opasnost da bi osumnjičeni uništili dokaze. Nadalje, ukazano je na krajnju bezobzirnost osumnjičenih u ostvarivanju kontakata s oštećenim od kojih su oduzeti automobili, u smislu upućivanja prijetnji radi vršenja iznuda, da je tako izazivan strah i bojazan za ličnu sigurnost oštećenih, zbog čega nisu spremni dati iskaz ili su njihovi iskazi u smislu opisa osumnjičenih nepotpuni i nedorečeni, a u što se sud uvjerio uvidom u dokaze u okviru Aneksa A, te s tim u vezi posebno je ukazano na zapisnik od 10. marta 2015. godine iz kojeg proizlazi da je „oštećeni iskazao strah od jednog od članova jedne organizirane grupe“. Sud BiH je istakao i da je Tužilaštvo BiH izdalo konkretno pobrojane naredbe s ciljem prikupljanja informacija i dokaza o tačnom broju i identitetu saučesnika čiji identitet je nesumnjivo poznat samo osumnjičenim. Nadalje, Sud BiH je cijenio i činjenicu da su osumnjičeni upoznati s djelima za koja se terete i visinom kazne zaprijećene za ta djela. S obzirom na to da istraga još uvijek nije okončana, da je pred Tužilaštvom BiH zahtijevan proces osiguranja dokaza i daljnje provođenje istrage, kao i da je postupak u ranoj, osjetljivoj fazi, neosnovanim je ocijenjen prigovor osumnjičenih kojim je ukazivano na dužinu trajanja istrage i vremensku distanciranost počinjenja krivičnih djela, a imajući u vidu kompleksnost i nepredvidivost istražnih okolnosti, što utječe na ažurnost u prikupljanju dokaza. Najzad, pozivajući se na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje da ovaj pritvorski razlog nije u dovoljnoj mjeri konkretiziran.
12. Sud BiH je zaključio i da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka
c) ZKPBiH. Sud BiH je kao naročite okolnosti, u smislu citirane odredbe, imao u vidu: prirodu i način izvršenja krivičnog djela, činjenicu da se radi o organiziranoj kriminalnoj grupi koja se, kako se osnovano sumnja, sastoji od više pripadnika koji su dobro organizirani i povezani kako međusobno tako i s drugim kriminalnim grupama, koji su u dužem vremenskom periodu, u kontinuitetu, učestvovali u izvršenju krivičnih djela, brojnost krivičnopravnih radnji koje su preduzimane planski i organizirano, te mrežu kontakta i čvrstu povezanost pripadnika grupe, među kojima su i pripadnici koji još uvijek nisu identificirani. Sud BiH je ukazao na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Brannigan i Mc Bride protiv Ujedinjenog Kraljevstva prema kojem bi osumnjičeni, koji je bio umiješan u organizirani kriminal, svoju slobodu mogao zloupotrijebiti održavanjem mreže kontakta i pružanjem dragocjene pomoći saradnicima, a što opravdava pritvor na osnovu bojazni od ponavljanja krivičnog djela. Nadalje, Sud BH je cijenio i činjenicu da su osumnjičeni bili u posjedu opreme za krađu vozila, da su dobro upoznati s načinom njene primjene, a što ukazuje na bojazan od ponavljanja istih ili sličnih radnji. Nadalje, ukazano je na videozapise pribavljene provođenjem posebnih istražnih radnji iz kojih proizlazi da su osumnjičeni imali efikasnu podršku pri prelasku granice, a što je kod suda stvorilo uvjerenje da bi, boravkom na slobodi, osumnjičeni mogli ponoviti krivično djelo. S tim u vezi ukazano je i da istragom još uvijek nisu utvrđeni načini međusobne komunikacije. Nadalje, Sud BiH je cijenio i izvode iz kaznene evidencije za sve osumnjičene iz kojih proizlazi da se radi o licima koja su i ranije osuđivana (apelant za krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 249. KZRS, organizirani kriminal iz člana 342. u vezi s teškom krađom iz člana 287. KZFBiH, dva puta za krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. KZRS, teška krađa iz člana 232. KZRS).
13. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 015388 17 Kž 5 od 25. augusta 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih na rješenje Suda BiH od 11. augusta 2017. godine.
14. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH zaključio da je u prvostepenom rješenju, na osnovu dokaza koji su konkretno navedeni u odnosu na svakog od osumnjičenih, pravilno zaključeno da postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela za koja se terete. Nadalje, Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 47. ZKPBiH kada je odlučio da se dokazi koje je predočilo Tužilaštvo BiH ne dostave odbrani. S tim u vezi je ukazano je da se shodno članu 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne radi o apsolutnom pravu, te da sud u primjeni prava na „slučajeve pritvora“ i kod pitanja pristupa dokumentaciji na kojoj se zasniva zakonitost pritvora primjenjuje određene izuzetke jer mu to ZKPBiH dozvoljava, a sve u interesu zaštite ciljeva istrage. Sud BiH je istakao da su članom 47. ZKPBiH propisana prava branioca u pogledu razmatranja spisa i dokaza, kao i određena ograničenja u ostvarivanju tog prava, posebno kada se radi o spisima i dokazima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, te da su ova ograničenja ispitana i u odlukama Ustavnog suda br. AP 46/11 i AP 40/09, čiji relevantni dijelovi su i citirani u obrazloženju. Nadalje, cijeneći sadržaj rješenja o određivanju pritvora, te osporenog rješenja o produženju pritvora, zaključeno je da su odbrane osumnjičenih bile obaviještene i upoznate ne samo o pobrojanim dokazima na kojima se zasniva osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete nego i s određenim sadržajem istih. S tim u vezi je ukazano da je Tužilaštvo BiH i prilikom određivanja i prilikom produženja pritvora, u skladu sa članom 47. stav 2. ZKPBiH, sudu dostavilo dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, a za koje je ocijenjeno da bi njihovo dostavljanje odbrani moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Slijedom navedenog zaključeno je da je prvostepeni sud na ispravan način tumačio član 47. stav 2. ZKPBiH, a u vezi sa stavom 1. istog člana, zato što postoji osnovana bojazan da bi otkrivanje tih dokaza moglo dovesti u opasnost cilj istrage, te da su odbrane osumnjičenih u skladu sa članom 47. stav 2. ZKPBiH obaviještene o kakvim dokazima se radi, kao i o njihovom sadržaju. Sadržaj određenih dokaza iznesen je u obrazloženjima dosadašnjih sudskih odluka. Konačno, nesporna je i činjenica da su osumnjičeni detaljno i decidirano upoznati sa svim inkriminiranim radnjama koje im se stavljaju na teret, i to već prilikom prvog ispitivanja od strane Tužilaštva BiH, a u prisustvu njihovih branilaca, kao i da su oni, ulaganjem žalbi, imali mogućnost osporavanja sudskih odluka, iz čega proizlazi da nisu uskraćena prava na sudsku kontrolu zakonitosti kako to zahtijeva član 5. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, te imajući u vidu sadržaj prethodno donesenih rješenja, neosnovanom je ocijenjena tvrdnja da su odbrani osumnjičenih u cijelosti ostali nepoznati dokazi na kojima se zasniva postojanje osnovane sumnje, te samim tim da im je u potpunosti ostala nepoznata osnovna sadržina predočenih i pobrojanih dokaza kako onih u pobijanom rješenju tako i u rješenju o određivanju pritvora.
15. Sud BiH se saglasio s razlozima i obrazloženjima iz osporenog prvostepenog rješenja u prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da je iznijeta sasvim jasna i prihvatljiva argumentacija u pogledu bojazni da će osumnjičeni, boravkom na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike.
16. Nadalje, Sud BiH se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da su ispunjeni i uvjeti za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da je „prvostepeno vijeće ispravno cijenilo okolnosti počinjenja krivičnih djela, a naročito samu prirodu i način izvršenja krivičnih djela za koja se osumnjičeni terete, te brojnost krivičnopravnih radnji koje im se stavljaju na teret, zatim da su osumnjičeni, prema izvodima iz kaznenih evidencija, osuđivana lica, te činjenicu da su navedena krivična djela pripremana, planirana i ponavljana kroz duži vremenski period“. Navedene okolnosti, prema ocjeni Suda BiH, ukazuju na visok stepen „opasnosti od nove kriminalne aktivnosti svih osumnjičenih, posebno ako se ima u vidu njihova ranija osuđivanost, s obzirom na karakter i težinu počinjenih krivičnih djela, kao i činjenicu da su ista preduzeta s više krivičnopravnih radnji i kroz duži vremenski period“, a zbog čega je opravdano određivanje pritvora i po ovom osnovu. Najzad, ukazano je da iz predočenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni učestvovali u izvršenju više krivičnopravnih radnji, pa da navedene okolnosti predstavljaju indicije prihvatljivog stepena vjerovatnoće da se radi o licima koja su sklona izvršenju krivičnih djela, a što opasnost od ponavljanja krivičnog djela čini sasvim konkretnom, pogotovo kada je značajan broj saučesnika još uvijek na slobodi i da istraga još uvijek nije okončana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem Suda BiH prekršeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
18. Naime, apelant tvrdi da mu nije predočen niti jedan dokaz na kojem je Tužilaštvo BiH zasnivalo tvrdnje o osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo, a zbog čega nije ni mogao osporavati postojanje osnovane sumnje. Nadalje, apelant ukazuje da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan na izvještaju SIPA-e od 28. maja 2014. godine, te službenoj zabilješci MUPKS od 21. maja 2014. godine (koji mu također nisu predočeni), da se radi o dokumentima na kojima se ne može zasnivati sudska odluka, te dokumentima koji su sačinjeni prije više od tri godine, a što, prema njegovom mišljenju, jasno upućuje na trajanje istrage koja je trebala biti okončana. Apelant ukazuje da se isto odnosi i na izvještaj o rezultatima posebnih istražnih radnji od 3. aprila 2014. godine i druge izvještaje i službene zabilješke sačinjene na okolnosti nadzora i pronalaska vozila. U vezi s posebnim istražnim radnjama apelant tvrdi i da, suprotno članu 116. ZKPBiH, nije obaviješten da su ove radnje preduzete protiv njega, te da su ostala uzaludna njegova dva obraćanja Sudu BiH za dostavljanje obavještenja o provođenju posebnih istražnih radnji. Najzad, apelant tvrdi da su u osporenom rješenju, kao i u prijedlogu Tužilaštva BiH izostala obrazloženja zbog čega mu se niti jedan dokaz koji se tiče osnovane sumnje nije mogao dostaviti bez opasnosti po istragu. Prema njegovom mišljenju, neprimjereno je pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 46/11 i AP 40/09 jer se u ovim predmetima radilo o uskraćivanju pristupa pojedinim dokazima, a ne svim dokazima, kao što je njegov slučaj.
19. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH da će tokom glavnog pretresa imati mogućnost da osporava pravnu kvalifikaciju djela za koje se tereti. Prema njegovom mišljenju, pravo da osporava pravnu kvalifikaciju djela pripada mu i u toku istrage jer od nje zavisi ispitivanje zakonitosti pritvora, nadležnost suda i tužilaštva, postojanje krivičnog djela i dr. U situaciji kada mu nisu dostavljeni dokazi koje bi mogao osporavati, ostavljanje Tužilaštvu da određuje pravnu kvalifikaciju djela dovodi u pitanje sudsko preispitivanje podržavaju li i predočeni dokazi osnovanu sumnju da je počinio konkretno krivično djelo.
20. Apelant tvrdi da su u obrazloženju osporenog rješenja in abstracto dati razlozi o ispunjenosti uvjeta iz člana 137. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju i stav da se postupak nalazi „u ranoj, osjetljivoj fazi“, a kod činjenice da se osporeno rješenje bazira na dokumentima pribavljenim prije više od tri godine, ne može biti prihvatljiv. Osim toga, istraga koja traje, kako navodi, minimalno pet godina ukazuje i da su javne vlasti propustile iskazati i „posebnu revnost“ koja se zahtijeva u predmetima kontinuiranih pritvora.
21. Osim toga, apelant osporava i zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Apelant ukazuje na konstataciju iz osporenog rješenja prema kojoj postoji visok stepen iteracijske opasnosti „(…) ako se ima u vidu ranija osuđivanost istih, s obzirom na karakter i težinu počinjenih krivičnih djela, kao i činjenicu da su ista preduzeta s više krivičnopravnih radnji i kroz duži vremenski period (…)“, a čime mu je, kako navodi, povrijeđena pretpostavka nevinosti. S tim u vezi apelant je istakao da upravo u skladu s pretpostavkom nevinosti sudovi moraju ispitati sve razloge za i protiv postojanja javnog interesa koji preteže nad njegovim pravom na slobodu.
22. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant se pozvao na povrede prava elaborirane u apelaciji koje, prema njegovom mišljenju, mogu rezultirati nenadoknadivom štetom, te lične prilike (da je otac malodobnog djeteta koje mu je povjereno na staranje sudskom odlukom, a da je njegova majka narušenog zdravlja koje joj onemogućava da se brine o unuku).
b) Odgovor na apelaciju
23. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporenog rješenja, te zaključio da su apelantove tvrdnje neosnovane.
24. Tužilaštvo BiH je istaklo da iako određeni dio dokaza na kojima je Tužilaštvo BiH zasnivalo svoje prijedloge, u skladu sa članom 47. ZKPBiH, s ciljem zaštite istrage nije dostavljen apelantu u obliku i na način kako je to dostavljeno Sudu BiH, apelant je o sadržaju tih dokaza obaviješten kako prijedlozima Tužilaštva BiH tako i na ročištima o razmatranju prijedloga za određivanje i produženje pritvora. Neosnovanim i neargumentiranim je ocijenjeno ukazivanje da su materijali i dokazi ili bar znatan dio njih, na koje se Sud BiH pozivao u osporenim odlukama, nezakoniti, te da apelant uopće nije imao mogućnost provjere zakonitosti materijala, odnosno dokaza na kojima Tužilaštvo zasniva svoj prijedlog.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(...)
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
(...)
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 119.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama (...)
(3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.
(...)
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
(...)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, (...)
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 015388 17 Kž 5 od 25. augusta 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. augusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
33. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je kao pripadnik organizirane kriminalne grupe počinio više krivičnih djela, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
34. Apelant tvrdi da mu nisu dostavljeni dokazi na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje kako prilikom određivanja tako i produženja mjere pritvora, a zbog čega nije mogao ni osporavati zaključak redovnih sudova u ovom dijelu.
35. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje osnovane sumnje na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje osnovane sumnje pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje radi zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32˗34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da nakon inicijalnog hapšenja lice lišeno slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) u skladu s prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije, „mora biti izvedeno bez odlaganja pred sudiju“. Ovo predstavlja suštinski proceduralni zahtjev: sudija mora lično saslušati osumnjičenog, preispitati odlučne razloge za i protiv pritvora i odlučiti, upućujući na zakonske kriterije, da li postoje razlozi za pritvor ili za puštanje na slobodu ako takvi razlozi ne postoje (vidi Evropski sud, Jong, Baljet i Van Den Brink protiv Holandije, presuda od 22. maja 1984. godine, stav 51; Schiesser protiv Švajcarske, presuda od 4. decembra 1979. godine). Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranka, tj. tužioca i lica u pitanju (osumnjičenog) (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske, stav 59; Graužinis protiv Moldove, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, serija A, broj 151, stav 29. i Schöps protiv Njemačke, broj 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi Evropski sud, Niedbała protiv Poljske, broj 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine).
37. U konkretnom slučaju nije sporno da je apelant izveden pred sud koji je, cijeneći dokaze koje mu je Tužilaštvo BiH predočilo uz prijedlog za produženje mjere pritvora, preispitao odlučne razloge za i protiv pritvora. Nadalje, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, a na osnovu ocjene predočenih dokaza, ponuđeni su valjani razlozi i obrazloženja koja bi objektivnog posmatrača uputila na zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Nadalje, apelant je saslušan pred sudom, te su detaljno raspravljeni njegovi prigovori u ovom dijelu, a koje je ponovio i u apelaciji: da mu nisu predočeni dokazi na kojima je zasnivan zaključak o postojanju osnovane sumnje, te prigovori kojim je osporavao pravnu kvalifikaciju djela koje mu se stavlja na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je odluka Suda BiH da apelantu i njegovom braniocu uskrati pristup dokazima zasnovana na članu 47. ZKPBiH, da se prvostepeni sud u prilog primjeni citiranog člana pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 4309/14 i AP 591/11, čiji su relevantni dijelovi citirani, odnosno da je u ovom dijelu identičan stav zauzeo i drugostepeni sud koji je svoj zaključak također potkrijepio pozivanjem na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 46/11 i 40/09 s citiranjem relevantnog dijela. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantu i njegovom braniocu uskraćen pristup konkretno pobrojanim dokazima u Aneksu A, ali ne i dokazima koji su sadržani u Aneksu B. Najzad, ukazujući na konkretne dokaze na kojima je zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, Sud BiH je u dovoljnoj mjeri prezentirao njihov sadržaj koji apelanta i njegovog branioca nisu lišili mogućnosti da se o njima izjasne i ospore njihov sadržaj. Da li su ovi dokazi i zakoniti, posebno imajući u vidu apelantovu tvrdnju da u skladu sa ZKPBiH nije obaviješten o preduzimanju posebnih istražnih radnji odmah po njihovom okončanju, pitanja su koja se tiču daljnjeg postupka i koja će biti raspravljena prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i u odluci o meritumu stvari, ali ne utječu na zakonitost pritvora u ovoj fazi postupka. Isto vrijedi i za apelantove tvrdnje o pravnoj kvalifikaciji djela čija priroda, u ovoj fazi postupka, ne mora biti sa sigurnošću utvrđena. Slijedom navedenog, apelantove tvrdnje su u ovom dijelu neosnovane.
38. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje osnovane sumnje da je neko lice počinilo krivično djelo nakon proteka određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi, na kojima se zasniva sudska odluka, nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
39. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001).
40. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juni 2008. s dodatnim referencama).
41. Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora produžena jer su redovni sudovi zaključili da su se stekli uvjeti iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, tj. da postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
42. Ustavni sud podsjeća da opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem vremenskom periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari, protekom vremena, rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44).
43. U konkretnom slučaju nesporno je da se postupak protiv apelanta još uvijek nalazi u fazi istrage. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Tužilaštvo u dosadašnjem toku postupka utvrdilo identitet i saslušalo određeni broj svjedoka i članova kriminalne grupe, a postoji osnovana sumnja da je apelant bio njen član. Iz obrazloženja osporenih rješenja, također, proizlazi da su u dosadašnjem toku postupka razotkrivena mjesta i lokacije na kojim su apelant i ostali osumnjičeni skrivali ukradene automobile, odnosno rastavljali ih u dijelove i dalje prodavali, ali da postoji osnovana sumnja da takvih mjesta ima više i da ona još uvijek nisu razotkrivena. Također, jedan broj članova grupe je još uvijek u bjekstvu, u postupku su predočeni i dokazi o prijetnjama upućenim pojedinim licima koja su već saslušana u svojstvu svjedoka. Također su predočeni i dokazi prema kojima su tragove krivičnih djela za koja se terete apelant i ostali osumnjičeni uspjeli da unište. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, u ovoj fazi postupka opravdava zaključak o opravdanoj bojazni da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, apelant mogao ometati postupak utjecajem na potencijalne svjedoke i saučesnike, članove kriminalne grupe, od kojih su neki u bjekstvu, odnosno identitet nekih od pripadnika grupe još uvijek nije utvrđen. Stoga se ne mogu prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su u obrazloženju osporenog rješenja in abstracto dati razlozi o ispunjenosti uvjeta iz člana 137. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
44. Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora produžena i jer su redovni sudovi zaključili da su se stekli uvjeti iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, tj. zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo.
45. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Uz to, kad se doma će vlasti pozivaju na prethodni krivični progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključuju ći jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009).
46. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. godine).
47. Najzad, Ustavni sud podsjeća da se, uz uvažavanje poteškoće do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne grupe, od domaćeg suda zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine).
48. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi kao naročite okolnosti koje upućuju na opravdanu bojazan da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, ponovio krivično djelo najprije cijenili okolnosti predmeta, tj. postojanje osnovane sumnje da se radi o dobro organiziranoj kriminalnoj grupi čiji svi članovi još uvijek nisu razotkriveni, odnosno neki su u bjekstvu, da su inkriminirane radnje preduzimane u dužem vremenskom periodu i planski. Sve navedeno redovni sud je doveo u vezu s okolnošću da još uvijek nisu razotkriveni načini na koji su članovi grupe međusobno komunicirali, te s posjedovanjem opreme za krađu vozila i dobro organiziranom podrškom za prebacivanje ukradenih automobila preko državne granice. U svjetlu ovih okolnosti cijenjene su prošlost i ličnost apelanta i ostalih osumnjičenih, tj. ranija višestruka osuđivanost. Navedene okolnosti u svojoj ukupnosti, prema mišljenju Ustavnog suda, opravdavaju zaključak redovnog suda o postojanju osnovane bojazni da bi, u slučaju da se nađe na slobodi, apelant mogao počiniti krivično djelo. Ovaj zaključak, s obzirom na fazu postupka, ne dovodi se u pitanje propustom Suda BiH da pri pozivanju na prethodni krivični progon apelanta i procijeni da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku, imajući u vidu da je apelant već osuđivan, pored ostalog, i za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. u vezi s teškom krađom iz člana 287. KZFBiH, a istraga, koja je u toku protiv apelanta i ostalih osumnjičenih, na teret im stavlja i krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 1. KZBiH. Također, imajući u vidu fazu u kojoj se postupak nalazi, kao i da još uvijek nije razotkrivena i utvrđena uloga i položaj koju su apelant i ostali osumnjičeni imali unutar grupe, izostanak i individualno određenih razloga u odnosu na apelanta i svakog od osumnjičenih u ovoj fazi postupka ne dovodi u pitanje zaključak o opravdanoj bojazni da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, počinio krivično djelo.
49. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
50. Nadalje, iz apelantovih navoda proizlazi i da smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
51. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).
52. U konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja, apelantove tvrdnje kojim je osporavao postojanje osnovane sumnje, te ispunjenost i posebnih razloga za produženje pritvora su detaljno preispitane i zaključeno je da su neosnovane. Naime, cijeneći razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja s kojim se saglasio, drugostepeni sud je dao i dodatnu argumentaciju zbog čega je saglasan i prihvaća razloge prvostepenog suda, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
53. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovane.
54. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
55. Apelant tvrdi i da mu je osporenim drugostepenim rješenjem povrijeđena pretpostavka nevinosti.
56. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
57. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:
[…] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
[…]
58. U prilog tvrdnji o povredi pretpostavke neovisnosti apelant je ukazao na dio osporenog drugostepenog rješenja u kojem je, pri obrazlaganju razloga za postojanje iteracijske opasnosti, navedeno „(…) ako se ima u vidu ranija osuđivanost istih, s obzirom na karakter i težinu počinjenih krivičnih djela, kao i činjenicu da su ista preduzeta s više krivičnopravnih radnji i kroz duži vremenski period (…)“. Apelant se pozvao na stav Evropskog suda u predmetu Matijašević protiv Srbije.
59. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije biće povrijeđena ako sudska odluka ili, čak, izjava dužnosnika koja se odnosi na osobu koja je optužena za krivično djelo odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njezina krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od strane samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, str. 30, § 56; Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, str. 16, st. 35-36 i Karakas i Yesilirmak protiv Turske broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).
60. Ustavni sud zapaža da je sporna konstatacija izrečena u procjeni naročitih okolnosti koje mogu biti od utjecaja da apelant, kao lice u odnosu na koje postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela za koja se tereti, u slučaju da bude pušten na slobodu, može počiniti krivično djelo. Naime, u obrazloženju osporenog rješenja je konstatirano: „Dakle, konkretne okolnosti ukazuju na visok stepen iteracijske opasnosti, odnosno opasnosti od nove kriminalne aktivnosti svih osumnjičenih, posebno ako se ima u vidu ranija osuđivanost istih, s obzirom na karakter i težinu počinjenih krivičnih djela, kao i činjenicu da su ista preduzeta s više krivičnopravnih radnji i kroz duži vremenski period, zbog čega je prvostepeno vijeće našlo opravdanim određivanje pritvora i iz razloga propisanih tačkom c) stava 1. člana 132. ZKPBiH, koji zaključak kao pravilan i logičan u cijelosti prihvata i ovo Vijeće.“ Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se ne radi o konstataciji koja ima učinak jasne sudske objave, u odsustvu pravomoćne presude da je apelant izvršio krivično djelo u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, stav 48).
61. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je uskraćivanjem pristupa dijelu dokaza na kojima je temeljen prijedlog za produženje pritvora apelantu uskraćena mogućnost da s uspjehom osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora, kada su redovni sudovi ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da pitanja na koja je ukazao u vezi sa zakonitošću pritvora preispita nadležni sud.
63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom prejudicirao apelantovu krivicu.
64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman